GRAĐEVINE IZ OSMANSKOG DOBA

KAO HISTORIJSKI DRAGULJ  

Muslimanska kulturna baština Vranja

Stari hamam u Vranju, historijski dragulj i kulturološko blago, nalazi se u Ulici Kralja Milana Obrenovića, na početku Gornje čaršije. Ovaj je hamam među samo pet ovakvih autentičnih građevina iz osmanskog doba na prostoru nekadašnje Jugoslavije

Vranje je 451 godinu bilo pod osmanskom vlašću, od 1427. do 31. januara 1878. godine. Muslimani u Vranju bili su većinsko stanovništvo sve do kraja osmanske vladavine. Kada su srpska vojska i srpski ustanici ušli u Vranje, zatekli su 8 džamija.Obračun s Osmanlijama je prestao, ali odmah je počeo obračun s džamijama.

Za rekordno kratko vrijeme svih 8 vranjskih džamija porušeno je miniranjem.

KRSTATA DŽAMIJA

Naročito je zanimljiva sudbina džamije u blizini Bijelog mosta, u vranjskoj mahali Tulbe, koja je doživjela istu tragičnu sudbinu, ali čije je ime nastavilo živjeti kroz ime pravoslavne crkve sazidane na njenim ruševinama.

Nakon uspostavljanja srpske vlasti u Vranju 31. januara 1878. godine Srbi su na osnovu legende, nikad potkrijepljene dokazom, da je navodno zatečena džamija podignuta na ostacima nekadašnje crkve, srušili džamiju, a 1880. godine na njenim temeljima i ostacima podigli crkvu. Od prvobitne džamije ostao je samo jedan zid.  Crkvi su dali naziv Crkva svete Petke, ali je u narodu daleko poznatija pod nazivom Krstata džamija. Danas je to najmanja vranjska crkva, ali i najposjećenija i najpoštovanija od pravoslavnih vjernika.

U ovom dijelu Vranja živjeli su se najbogatiji muslimani – age i begovi. I sami Vranjanci ovu crkvu i dalje zovu Krstata džamija, iako ona više nije džamija.

Nameće se logično pitanje: Ako je Krstata džamija bila sveta i za pravoslavce, zašto su je srušili?

VRANJSKO MUSLIMANSKO MEZARJE

Nekada je u Vranju postojalo veliko muslimansko mezarje koje su kršćani zvali “Tursko groblje”, u kojem su se stoljećima sahranjivali vranjski muslimani. Ono je zahvatalo veliku površinu i s jugozapadne strane bilo je granični dio Vranja. Mezarje je sistematski uništavano, a na njemu su podizani razni objekti. Od značajnijih objekata koji se danas nalaze na prostoru muslimanskog mezarja spomenut ću:

Gradski park, vranjska gimnazija “Bora Stanković” (pri kopanju temelja radnici su stalno nailazili na kosti muslimanskih merhuma), Pedagoški fakultet, Dom kulture, Vatrogasni dom...

Na tom prostoru su bili izgrađeni Hotel “Vranje”, Sokolski dom, Oficirski dom...

Naravno, i oko osam vranjskih džamija postojala su mezarja koja su također uništena.

PAŠINI KONACI U VRANJU

Kompleks “Pašini konaci” u centru Vranja sastoji se od dvije zgrade: selamluka i haremluka.

Kompleks je podigao osmanski upravitelj Vranja Raif-beg Džinoli (Džinić) 1765. godine.

Nakon osmanske vlasti u Vranju kćerka Husein-paše Abdulj-hanuma prodala je ovaj kompleks vladiki Pajsiju, koji je zgrade poklonio gradu Vranju. U selamluku je stanovao paša i njegova muška pratnja. Ova je zgrada mostom bila spojena s haremlukom u kojem su boravili ženski članovi pašine porodice. Zgrada selamluka se nalazila pored ulice, a zgrada haremluka iza nje, u dvorištu.

U zgradi selamluka je od 1881. do 1931. godine bila smještena vranjska gimnazija, poslije Skupština opštine, a od 1956. godine u njoj je Narodni muzej Vranja.

Godine 1992. tada moćni “Simpo” uzima haremluk u zakup na 20 godina, renovira ga i u njemu otvara reprezentativni restoran koji postaje sinonim za luksuznu kafanu. Potpisivanjem ugovora 2019. godine grad Vranje postalo je vlasnik zgrade haremluka površine 311 m² i zemljišta ukupne površine 719 m².

“Pašini konaci” predstavljaju nezaobilaznu tačku pri posjeti Vranja. Obje zgrade bile su međusobno povezane galerijom za prolaz u vidu drvenog visećeg mosta. Tako je paša, kada je noću odlazio u haremluk kod žena, direktno prelazio iz selamluka u haremluk. Imanje je bilo ograđeno visokim ogradnim zidom s kapijom.

Ove su dvije, po unutrašnjem sklopu, skoro identične građevine, građene u osmansko-balkanskom stilu. U njima je simetričan raspored po desetak prostorija i u prizemlju i na spratu.

Na pročelјu zgrade haremluka na spratu primjetna je polukružno završena prostorija. To je divanhana koja i danas postoji, a služila je za odmor.

Svaka soba ima tavanice izrađene u tehnici drvorezbarstva. Na fasadi se jasno oslikava bondručni konstruktivni sistem s ispunom od opeke i blata. Građevine su povezane dvorištem.

Krovovi su bili pokriveni ćeramidom, a unutrašnjost zgrada ukrašena ornamentima u drvetu.

Zgrade su odavale svu raskoš života u kućama osmanskih velikodostojnika.

Ove dvije zgrade, a posebno selamluk spadaju u tri najstarije još postojeće zgrade u Srbiji. Prema zvaničnim podacima, “Pašin konak” je najstarija kuća za stanovanje u Srbiji.

HAMAM U VRANJU

Stari hamam u Vranju, historijski dragulj i kulturološko blago, nalazi se u Ulici Kralja Milana Obrenovića, na početku Gornje čaršije. Ovaj je hamam među samo pet ovakvih autentičnih građevina iz osmanskog doba na prostoru nekadašnje Jugoslavije.

Osmansko parno kupatilo u Vranju sagrađeno je oko 1690. godine. Pripada grupi takozvanih jednodijelnih čaršijskih hamama. Ovo znači da nije bilo posebnih prostorija za žene, a posebnih za muškarce, već se kupanje sprovodilo na smjenu. Prilikom zidanja hamama kao vezivni materijal za kamen i tanku ciglu korišten je malter od pijeska i jaja.

Krov je prekriven ćeramidom  Unutrašnji prostor hamama sastoji se od svlačionice, halvata – mjesta za kupanje – i hazisa ili hazne – rezervoara za vodu.

Naročito je poznat iz romana Nečista krv, u kojem je Borisav Stanković XV glavu posvetio hamamu.  Ostalo je zapisano da se Sofka, junakinja Nečiste krvi, kupala na ovom mjestu pred samu udaju. Poput nje, ovaj otomanski biser doživio je sličnu sudbinu, lični lom, poniženje koje je vodilo od ljepote do postepene degradacije.

Sagradile Osmanlije, opljačkali Bugari, uništili sugrađani, restauraciju platili stranci, ali radovi nisu do kraja ni kako treba izvedeni. Ovo je sažetak onoga što se događalo za skoro četiri stoljeća postojanja hamama. Ograđen je velikim bijelim zidom oko prednjeg dijela, a cijelom desnom stranom otvoren je ka ulici.

BIJELI MOST  ILI MOST LJUBAVI

Bijeli most ili Most lјubavi jedna je od najznačajnijih turističkih atrakcija i simbol Vranja.

Most je podignut 1844. godine iznad Vranjske rijeke, u Ulici Devet Jugovića i nalazi se i na grbu grada Vranja. Naziv je dobio po bijelom tesanom kamenu od koga je sazidan, a svijetla boja mosta održala se i nakon restauracije.

Legende su vezane za vranjanske Romea i Juliju, pastira Stojana i Selim-begovu kćerku  Ajšu. I Vranje, kao i Verona, čuva i njeguje priču o tragičnoj lјubavi. U Veroni se lјubav zbiva na balkonu, dok se ovdje, u Vranju, odvija na obali Vranjske rijeke.

Legenda nema nikakvu historijsku osnovu, ali Vranjanci su u njoj unijeli toliko mašte, emocija i pripovjedačkog dara, da svi zaljubljeni Vranjanci rado prepričavaju njen sadržaj. Legenda je pomogla opstanku ove osmanske ćuprije.

Legenda kaže da je vijest o tajnoj ljubavi Stojana i Ajše  doprla i do ušiju Selim-bega, koji je, također, primjećivao da mu se kćer povremeno iskrada iz kuće.  Jednog dana pođe za njom i pored Vranjske rijeke ugleda ih zagrljene. Razjaren, uperi pušku u Stojana, ali ga Ajša zakloni svojim tijelom. Metak je pogodi, a drugi i Stojana. Po predanju je Ajša na samrti roditelјima ostavila u amanet da od novca namijenjenog njenoj udaji sagrade most koji će spajati dvije obale. Roditelji Ajšini to navodno i učiniše i podigoše most na mjestu gdje se prema legendi odigrao ovaj tragični događaj.

U Vranju je odavno običaj da se mladenci prije ili poslije svadbe prošetaju Mostom lјubavi.

Istina o Bijelom mostu nalazi se na njegovim natpisima na mermernoj ploči.

Rečenice na mermernoj ploči raspoređene su u četiri reda s hidžretskom 1260. godinom kao godinom izgradnje mosta (1844. godina). Ovakva mermena ploča zove se tarih i koristila se za sve natpise na javnim objektima. Natpis na Bijelom mostu napisan je osmanskom varijantom turskog jezika, arapskim pismom, a manji dio teksta pisan je arapskim jezikom.

Natpis s mosta preveo je još 1960. godine čuveni orijentalista, historičar i rektor Univerziteta u Prištini, a tada docent Filozofskog fakulteta u Beogradu dr. Hasan Kaleši:

“Dobrotvor i dobročinitelj, onaj koji žudi za rajem

i visokim sistemom. Ajša Hanum, kći roba vječnog.

Neka njoj i njenim roditeljima oprosti grijehe.”

U središnjem dijelu stoji kaligrafski natpis

“O, čuvaru!”, što je jedno od imena za Boga u islamu, a ispod toga još i godina “G. 1260”.

Tekst na desnoj strani glasi:

“Ovaj most zove se Bijeli i služi za olakšicu.

Vode koje teku ispod njega služe ljudima za zdravlje.

Prolaznici neka prođu još jednom da se o tome uvjere.

O, Muhamede izabraniče, posreduj za vlasnika mosta.”

Iz ovog tariha poznato je samo to da je most izgrađen 1844. godine i da je zadužbina izvjesne Ajše.

MOST U ZLATIBORSKOJ ULICI I

DRUGI ZABORAVLJENI MOSTOVI

Ime najslavnijeg vranjskog paše Husein-paše javlja se na tarihu uklesanom na mermernu ploču, koja se nalazi na manje poznatom mostu, kojeg danas u izvornom obliku praktično više nema. Natpis na toj mermernoj tabli na osmanskom jeziku, koji je također preveo dr. Hasan Kaleši glasi:

“Dobročinstva u ime Boga su tvrđava sigurnosti. Uistinu, ovaj most je radost za dušu. Oni koji su došli na ovaj svijet otišli su, a pametni su na svoje mjesto ostavili trag. Dobrotvor i dobročinitelj je Hadži Huseinov sin Sulejman. Olakšaj, o, gospode, da bude srećan naš prelazak. G. 1265.”

Sin Husein-paše Sulejman-beg 1848. ili 1849. godine ostavio je kao zadužbinu ovaj most svim stanovnicima Vranja.  Most se nalazi u današnjoj Zlatiborskoj ulici, dok originalna konstrukcija zidanog luka mosta nije sačuvana, pa je preko njega izgrađena drveno-metalna konstrukcija s metalnom ogradom. Konstrukcija mosta kasnije je zamijenjena betonskom, koja je danas u katastrofalnom stanju. Tarih se još nalazi na svome mjestu, ali dopola zatrpan smećem.

Na Vranjskoj rijeci nalaze se još dva stara mosta s očuvanim kamenim lukovima – most kod Hamama i most kod Mačkine česme. Nažalost, na tim mostovima nisu očuvani natpisi.

SAHAT-KULA I ČESMA ĐERENKA

Sahat-kula se nalazila u Gornjoj mahali. Podignuta je krajem 18. stoljeća. Porušena je 1925. godine.

Česma Đerenka nalazi se nedaleko od Bijelog mosta i u blizini mahale Gornja čaršija.

Ova je česma simbol nesretne ljubavi između momka muslimana i lijepe crnooke srpske djevojke iz Vranja.

Podignuta je u osmansko doba, a 1946. godine je zbog pomjeranja izvora izmještena tridesetak metara niže u odnosu na svoj prvobitni položaj.

Česma je bila mjesto gdje su se Vranjanci okupljali i družili. Opisana je u djelima Bore Stankovića, čiji su mnogi književni junaci vezani za ovu česmu, a opjevana je i u narodnim pjesmama.

Česma postoji i danas i pod zaštitom je države.

Legenda kaže da se momak Đerđelez, poznatiji u čaršiji kao Đera, zaljubio u lijepu Vranjanku koja je živjela u blizini Krstate džamije. Gledao ju je svaki dan dok je prolazila pored njegove kuće, silazeći do obližnjeg izvora kako bi natočila vodu. Svakog je jutra odlazila do dubokog kladenca, iz kojeg se voda vadila pomoću đerma.

Đera je meračio i uživao posmatrajući je dok je na izvoru punila krčak i umivala se.

Mladi Đerđelez je bio opsjednut njenom ljepotom i svima je govorio: ,“Ja sam Đera, a ona će biti Đerenka.”

Jednog dana, ne mogavši više da sakriva svoju ljubav prema lijepoj Vranjanki, Đera joj pritrča i uhvati oko struka. Djevojku je to uplašilo, uspjela je da se istrgne i pobjegne od njega.

To je bio i posljednji put da je Đera vidio crnooku Vranjanku.

Nekoliko godina nakon ovog događaja napustio je Vranje slomljenog srca, a njegovi prijatelji su u spomen njegove velike i neuzvraćene ljubavi na mjestu izvora s kojeg je djevojka uzimala vodu podigli česmu koju su nazvali Đerenka. Podignuta je vjerovatno u prvoj polovini 19. stoljeća. Česma Đerenka jedan je od rijetkih sačuvanih objekata iz perioda osmanske vladavine.

Ova je česma i prva kaptirana i ujedno najstarija javna česma u Vranju s koje je cijeli gornji dio grada zahvatao vodu. Stari kamen od koga je česma sazidana odolijeva zubu vremena, ali ne i ljudskom nemaru.

Žal za muslimanskom kasabom Vranje

Benedikt Kuripešić u putopisu iz 1530. godine navodi da se Vranje sastojalo od grada (tvrđave) i varoši. Riječ je o tvrđavi koju danas srpsko stanovništvo naziva Markovo Kale, a varoš je podgrađe, odnosno stari dio današnjeg Vranja. Kasaba Vranje tada je imala 35 muslimanskih i 33 kršćanske kuće.

Muslimani u Vranju ostaju većinsko stanovništvo do kraja osmanske vladavine

Istraživanja poznatog makedonskog turkologa Aleksandra Stojanovskog nepobitno pokazuju da je Vranje s okolinom potpalo pod vlast Osmanskog Carstva 1427. godine, u vrijeme osvajačkog pohoda sultana Murata II, kada je formirana nahija Vranje. U 16. stoljeću Vranje i šira okolina postaju dio Ćustendilskog sandžaka i Rumelijskog ejaleta ili beglerbegluka. Tada je formiran poseban Vranjski kadiluk sa sjedištem u Vranju, koji je bio teritorijalno jedan od najvećih kadiluka u Ćustendilskom sandžaku.

Vranjski kadiluk obuhvatao je nahije: Vranje, Morava, Moravica, Preševo, Pčinja i Inogošte. Teritorijalno je u 16. stoljeću najmanja nahija bila nahija Vranje, što nije smetalo da bude centar kadiluka.

Benedikt Kuripešić u svom putopisu iz 1530. godine navodi da se Vranje sastojalo od grada (tvrđave) i varoši. Riječ je o tvrđavi koju danas srpsko stanovništvo naziva Markovo Kale, a varoš je podgrađe, odnosno stari dio današnjeg Vranja. On piše da je Vranje sjedište nahije i kadiluka. Kasaba Vranje tada je imala 35 muslimanskih i 33 kršćanske kuće.

U Vranju su muslimani bili većinsko stanovništvo do kraja osmanske vladavine, odnosno do 1878. godine. Vranje se razvija u kasabu orijentalno-balkanskog tipa. Takvu fizionomiju imat će sve do kraja osmanske vlasti.

Vranjska tvrđava imala je dizdara (zapovjednika tvrđave), ćehaju (njegov zamjenik), imama (što govori da je u tvrđavi sigurno postojala džamija) i druge funkcionere, zajedno s posadom.

Vranjska nahija u to se vrijeme sastojala od 320 sela i  mezri.

Dok je u varoši-kasabi već tada bilo više muslimana nego kršćana, na seoskom području bilo je obratno.

U osmoj deceniji 16. stoljeća pominje se kadija Sinan, koji je tada gospodario vranjskom nahijom i kadilukom.

U vranjskom upravnom području u to doba bilo je razvijeno dervendžijstvo. Dervendžijske straže držale su pod kontrolom put Vranje – Kumanovo. Dervendžije ili derbendžije bile su poluvojne jedince u Osmanskom Carstvu sastavljene od lokalnog kršćanskog stanovništva, a koje su bile zadužene da osiguraju promet i saobraćaj na nesigurnim mjestima (klanci, prevoji, klisure). Dervendžije su u zamjenu za vršenje ove službe uživale određene poreske povlastice i oslobađane su od odlaska u vojne pohode.  

HAJDUČIJE, EMIGRACIJE, RAZARANJA

Doktor Edward Braun, član kraljevskog engleskog društva, bio je u poslanstvu koje je 1699. godine išlo osmanskom sultanu. Na tom putu prošao je i kroz vranjski kraj opisujući meandre rijeke Veternice. Istakao je gledajući ga s visa da se u Vranje silazi uskim kamenitim putem.

Osmanski geograf Hadži Kalfa navodi da je Vranje i u 17. stoljeću bilo sjedište kadiluka.

Vranje je pod osmanskom vlašću imalo vrlo važan položaj, zbog čega je privlačilo mnoge bogate muslimane da se tu nasele i izgrade džamije, konake, hanove, hamam i druge objekte.

Poseban problem u 17. stoljeću bila je pojava i širenje hajdučije u vranjskim dervenima. Ovaj problem naročito je došao do izražaja tokom, za Osmansko Carstvo, pogubnog Velikog bečkog rata, kada je hajdučki pokret u vranjskom kraju dobio prijeteće razmjere. Sultan je 1689. godine poslao za šest mjeseci čak 7 fermana, tražeći od lokalnih muslimanskih upravitelja da suzbiju hajdučiju i sačuvaju pod svojom kontrolom vranjsku tvrđavu i vranjske dervene.

Ugroženo muslimansko stanovništvo emigriralo je iz kasaba Leskovca i Vranja u Kumanovo. U sultanovom fermanu nalaže se povraćaj vranjskih emigranata i naređeno je osmanskim vlastima Vranja “da se postaraju kako bi se obavila inversna migracija Vranjanaca”.

U toku Velikog bečkog rata, u periodu 1689/1690. godine, Vranje je okupirala austrijska vojska. Osmanska vojska u kontraofanzivi uspjela je povratiti vlast. Dio srpskog seoskog stanovništva je zbog vojne saradnje s Austrijancima napustio ovo područje.

Iz Vranja je bio rodom čuveni junak s kraja 17. stoljeća Mehmed-paša Srhatlija. Poznatiji je kao Bešli-aga Mehmed, koji će postati gospodar Kruševačkog sandžaka, a kasnije će biti unaprijeđen u pašu, u rangu beglerbega Rumelije.

Za čuvanje dervena Masurice 1693. godine, u vranjskom području, doveden je Suljo-buljubaša s 30 albanskih porodica. Tako je počelo sve intenzivnije doseljavanje i prisustvo albanskog stanovništva u vranjskom kraju.

Nakon velikih razaranja tokom austro-osmanskog rata 1689/1690. i privredne stagnacije u prvoj polovini 18. stoljeća, Vranje doživljava snažni privredni, urbani i demografski  razvoj tek od druge polovine 18. stoljeća. Tada se događa sve jača koncentracija turskog stanovništva u gradu i naseljavanje albanskog stanovništva iz susjednih i južnih i zapadnih oblasti. Jača trgovačko-zanatlijska čaršija koja dostiže svoj vrhunac polovinom 19. stoljeća.

STRUKTURA STANOVNIŠTVA

Vranje se do sredine 19. stoljeća pretvorilo u razvijenu osmansku kasabu u kojoj je centralno mjesto zauzimala trgovačko-zanatlijska čaršija. U dućanima vranjske čaršije radilo je više stotina zanatlija. Razvoj vranjske čaršije dostigao je vrhunac na početku druge polovine 19. stoljeća, kada su vranjski trgovci trgovali sve do Soluna, Istanbula, Pešte, Beograda i Beča i po čitavom Osmanskom Carstvu. Privrednom razvoju pomogla je izgradnja puta od Niša do Kumanova, a koji je prolazio kroz Grdeličku klisuru i Vranje.

Od vranjske rijeke bili su izgrađeni brojni kanali i jazovi, tako da je voda prolazila i sredinom varoši, kroz čaršiju, žuboreći preko kaldrme. Vranje je bilo okruženo brojnim vinogradima. Prizrenska salnama (godišnjak) iz 1873/74. godine ukazuje nam da je u Vranju tada bilo 990 dućana, 5 magacina, 14 hanova, 28 pekara i 86 kafana.

Što se tiče vranjskog tzv. srpskog stanovništva, ono je nastalo simbiozom stanovništva vlaškog, makedonskog i srpskog porijekla. Ova etnička simbioza dogodila se od 16. do prve polovine 19. stoljeća.

Najstariju i najvažniju osnovu muslimanskog vranjskog stanovništva činilo je tursko stanovništvo. To stanovništvo obitava u Vranju još od 15. stoljeća. Od austro-osmanskih ratova krajem 17. i početkom 18. stoljeća u Vranju i okolini su sve prisutniji albanski rodovi. Početkom novog stoljeća u Vranje se naseljavaju Romi, koji formiraju posebnu mahalu u varoši.

S procvatom trgovine i zanatstva u 18. stoljeću u Vranje se naseljavaju i izvjesni jevrejski rodovi, koji tu obitavaju do 1878. godine, kada se povlače na jug, te na Kosovo i u Makedoniju.

POSLJEDNJE STOLJEĆE OSMANSKE VLASTI

U vrijeme Prvog srpskog ustanka Vranjanci su preko planine Kukavice odlazili u Šumadiju i pridruživali se ustaničkim četama, pri čemu se naročito istakao hajduk Nikola Stojanović Mandrda iz Poljanice, koji se hvalio da je prilikom zauzimanja beogradske varoši decembra 1806. godine svojom rukom ubio 70 muslimana. Vođa  ustanika u vranjskoj i leskovačkoj okolini bio je hajduk Ilija Strelja. On je za vrijeme ustanka zatvarao puteve koji su vodili do Niša. Ustanički pokret u vranjskom kraju naglo je oslabio poslije poraza srpskih ustanika u bici na Čegru kod Niša 1809. godine, da bi  bio ugušen 1813. godine,  pri čemu je naročitu preduzimljivost pokazao tadašnji vranjski upravitelj Mehmed-paša.

Sjeverni dio vranjske nahije 1828. godine zahvatio je tzv. Vlasotinački ustanak, koji je također ugušen.

Kroz Vranje 1838. godine prolazi francuski geograf Ami Boué, koji kaže da je Vranje varoško naselje koje ima 6.000 do 8.000 stanovnika muslimanske i kršćanske vjeroispovijesti.

Antifeudalni Niški ustanak, koji je poznat i kao “Milojeva i Srndakova buna” u Niškom vilajetu 1841. godine, zahvatio je i sjeverni dio vranjskog kraja. Ustanak je trajao samo nekoliko sedmica, a seljaci su se primirili kada je Husein-paša vranjski poslao vojsku u pravcu Leskovca kao pomoć tamošnjim vlastima. Husein-paša vranjski je zabranio odmazdu nad stanovništvom koje je učestvovalo u buni.

Wilkinson Smith, engleski geolog i putopisac, prošao je kroz Vranje s jeseni 1843. godine i prisustvovao je buni Albanaca protiv vranjskog Husein-paše zbog nametanja visokih poreza i drugih dažbina, pri čemu je u naletu ustanika stradala Saborna crkva koja je bila u izgradnji. Zanimljivo je da Smith vranjsko kršćansko stanovništvo ne zove Srbima, već Bugarima. Smith nam saopćava da je Vranje pretežno “turski”, odnosno muslimanski grad.

S. Jovanović u svojoj studiji Vranje i njeno Pomoravlje piše da je 60-tih i 70-tih godina 19. stoljeća u Vranju bilo oko 4.000 kuća. Od toga, 2.000 muslimanskih (turskih), 1.800 srpskih i 200 kuća Roma (koji su bili muslimani). Austrijski diplomata i poznati naučnik Johann Georg von Hahn posjetio je Vranje 1868. i zapisao da Vranje ima oko 8.000 stanovnika.

Kasaba Vranje je kroz 451 godinu osmanske vladavine bila dio ili centar različitih većih sudsko-teritorijalnih i upravno-teritorijalnih jedinica. U početku je bio nahija u sastavu Ćustendilskog sandžaka, zatim centar Vranjskog kadiluka, od početka 18. stoljeća do ugušenja bune Ašarat i smrti Husein-paše bio je centar pašaluka, a nakon toga je postao kajmakamluk ili kaza (okrug) pod upravom kajmakama, koja je najviše bila dio Prizrenskog valiluka, kraće vrijeme u doba niškog Mithad-paše dio Niškog valiluka, a potom s Nišom dio valiluka Ruščuk. Zadnje godine osmanske vladavine bio je u sastavu Prizrenskog valiluka s centrom u Prištini.

NAJČUVENIJA VRANJSKA PAŠALARSKA PORODICA

Vranjskim pašalukom od početka 18. stoljeća do 1842. godine vladala je nasljedna, pašalarska dinastija turskog ili albanskog porijekla, potomaka Kodža Husein-paše, utemelјivača dinastije. 

Početkom 19. stoljeća Vranjskim pašalukom upravlјao je Ćor Mehmed-paša, praunuk Kodža Husein-paše. U narodnom predanju okoline Vranja taj paša je zapamćen kao dobar upravitelј koji je prihvatao izbjeglice i doselјenike i dijelio im zemlјu.

Najčuveniji predstavnik ove pašalarske dinastije jeste svakako Husein-paša, po kojem se često cijela dinastija zove Husejinpašići.

Dužnost očevog savladara Husein-paša vršio je još od 1815. godine, ali je tek nakon očeve smrti i kratkotrajne vladavine brata Rašid-paše naslijedio potpunu vlast nad pašalukom između 1822. i 1824. godine.

Husein-paša, kao i njegovi preci, vrlo se dobro starao o prosperitetu svojih čitluka i stjecanju novih privatnih zemlјišnih posjeda i uopće novih prihoda.

U cilјu stjecanja novca nije se uklanjao ni od trgovine i saradnje s pravoslavnim svećenicima, te je 100 koza predao na čuvanje popu Neši, nastojniku manastira Prohora Pčinjskog, da po sporazumu paši uzgaja koze, a da određeni broj zadrži kao čobansku nadoknadu.

Husein-paša nije vodio politiku popuštanja prema Albancima. Zakidao im je ranije privilegije, oporezivao ih je kao ostalo stanovništvo, a svaku njihovu pobunu surovo je kažnjavao.

U otporu širenju albanske plemenske anarhije naslanjao se na privatnu vojsku Albanaca Toski, koju je unovačio u Janjinskom pašaluku, ali i na srpsko stanovništvo kome je dozvolјavao da nosi oružje i samo štiti svoja sela. Pašinim čitlucima naselјenim Srbima, kao subaše, upravlјali su Srbi, koji su u isto vrijeme bili i seoski knezovi.

Albansko stanovništvo podgorja Karadaga i Karpine, oko Končulјa i Trnovca, baštinilo je privilegiju iz ranijih stoljeća da plaća samo poreze državi, odnosno državni desetak. Husein-paša im je osporio to pravo i naplaćivao od Albanaca porez kao i od ostalog stanovništva.

Sjedište njegove moći bilo je u današnjim Pašinim konacima u Vranju. Husein-paša je učesnik nekoliko važnih bitaka i historijskih događaja.

HUSEIN-PAŠIN PRILOG ZA IZGRADNJU CRKVE

Vranjska čaršija, pored trgovine solјu i konjima, predstavlјala je i centar metalurgije, što je bila posljedica rada željeznih majdana u Surdulici. Vranjsku trgovinu željezom i proizvodima od željeza držao je direktno ili preko kršćanskih i muslimanskih ortaka u svojim rukama Husein-paša vranjski, te su tovari potkovica, eksera i rude vrlo često iz Vranja odlazili u skladišta kupaca širom Carstva i u susjedne zemlje.

Husein-paša vranjski mijenjao je stavove i stranu prema potrebi. U početku je pokazivao simpatije prema pobunjenicima, a kada je osjetio da prevaga prelazi na sultanovu stranu, on se priklonio sultanu. Sultan je dotadašnjem beogradskom veziru Abdurahman-paši dao naređenje da umiri i pokori bosanske janjičare, stavlјajući mu pod komandu albanske paše: Jašara prištinskog, Šašita leskovačkog, Huseina vranjskog i Avzi-pašu skopskog. Albanske vojske paša su u proljeća 1827. godine uspješno slomile otpor pobunjenika bez ratnog sukoba, pohapsivši i pogubivši janjičarske prvake napuštene od janjičarskih gomila.

Rusko-osmanski rat 1828/1829. godine ponovo je doveo do mobilizacije albanskih vojski. U ljeto 1828. godine Niš je bio taborište pašinskih vojski sastavlјenih od Albanaca, koje su se kretale ka Vidinu. Po srpskim obavještajcima, vranjski, prištinski i prizrenski paša zajedno su činili vojsku od 12.000 albanskih ratnika. U Vidinu su ih čekali Ismail-paša leskovački i komandant Avzi-paša skopski sa svojim albanskim vojskama. Pašinske vojske su u borbi s Rusima prošle gore nego u sukobu s Grcima ranijih godina, jer su sredinom oktobra 1828. godine tako teško poražene da je od 15.000 lјudi, koliko su paše povele iz svojih pašaluka, samo 4.000 uspjelo da izbjegne smrt ili zaroblјavanje.

Kršćanske podanike Husein-paša je za sebe i svoju dinastiju vezivao na različite načine. Lјubav svojih kršćanskih podanika stekao je nastupajući kao ktitor i zaštitnik crkava i manastira i pozitivnim odnosom prema srpskoj crkvi.

Kada su Srbi 1837. godine u Vranju izrazili želјu da izgrade katedralnu crkvu, paša je pozvao na večeru u svoj konak 60 srpskih narodnih predstavnika i izrazio želјu da crkva u centru njegovog pašaluka bude veća i ljepša od crkava u Skoplјu, Prilepu i Velesu. Za izgradnju crkve darivao je ogroman prilog od 100.000 groša i dao Srbima pravo da besplatno uzmu željezo iz njegovih majdana (Samakovo i Vlasina).

Međutim, zbog povećavanja kuluka, taksi i kontribucija, pojačano je nezadovoljstvo podanika obje vjere prema Husein-paši. Žalbe protiv paše stizale su do same Porte, ali je on zataškavao situaciju podmićujući najviše osmanske funkcionere.

Husein-pašinu vladavinu prekinuo je albanski ustanak 1843/1844. godine, poznat i kao ustanak Derviša Cara, koji je bio ustanak albanskog naroda protiv osmanskih vlasti zbog gladi, kuge, lošeg prinosa žitarica, regrutacije u vojsku, na šta se nadovezalo i nezadovoljstvo izazvano tanzimatskim reformama i Gilhanskim hatišerifom iz 1839. godine.

Ova buna 1843/1844. se u lokalnoj vranjskoj historiji  naziva  Ašarat buna, po Ašarat mahali, gdje se pobuna najprije u vranjskom kraju osjetila. Ustanici, potpomognuti pobunjenicima iz vranjskog kraja (njih oko 1.200) napali su vranjski garnizon u kome je bilo oko 500 vojnika. Slomili su otpor osmanskog garnizona, osvojili Vranje i protjerali Husein-pašu. Albanski pobunjenici razgrabili su njegovu imovinu, a potom zapalili i njegov konak. Husein-paša se sklonio u Bitolj, gdje je zatražio pomoć od velikog vezira.

Broj ustanika neprestano se povećavao. Pokušavali su da zauzmu i Niš. Centar njihovog otpora bilo je selo Katlanovo s oko 8.000 ustanika.  Na čelo ustanka stao je starješina albanskog sela Džare u Tetovskoj nahiji Derviš Cara. Značajnu ulogu imali su i Seidi Mendža i Baba Feke, osmanski zvaničnici koji su podržali ustanak.

Već sredinom aprila 1844. godine iz Bitolja u Veles poslato je 20 bataljona redovne vojske s artiljerijom, a za njihovog vrhovnog zapovjednika postavljen je upravo Husein-paša vranjski. Porta je u drugoj polovini maja pokrenula ofanzivu na pobunjene Albance iz nekoliko pravaca.

Glavna bitka desila se kod sela Katlanova u blizini Skoplja, gdje su Albanci potpuno razbijeni. Finalni sukob desio se na prilazima Kačaniku juna 1844. godine. Opet je pobijedila osmanska vojska.

Osmanska vojska ulazi u Skoplje i druge gradove. Omer-paša Latas s 6.000 konjanika i artiljerijom zauzima Vranje i prekida uzurpatorsku vlast Selmana Rogačice, komandanta albanskih pobunjenika koji su tokom bune držali pod svoju vlast Vranje.

Husein-paša je pod misterioznim okolnostima umro 1844. godine u Velesu.

Ukinut je iste godine Vranjski pašaluk, koji je dobio status kajmakamluka ili kaze, na čijem je čelu bio kajmakam, a na mjesto kajmakama Vranja dolazi Husein-pašin sin Sulejman-beg.

Husein-pašino velike posjede naslijedila su četiri sina – Rušid-beg (Huršid-beg), Ramiz-paša, Sulejman-beg (koji je izgradio most u Zlatiborskoj ulici) i Ata-beg (Atulah). Najpoznatiji od njegove djece bio je Sulejman-beg, koji je imao velike posjede. Morao je da se iseli iz Vranja 1856. godine. Vraća se u Vranje 1865. godine. Jedne zimske noći 1878. godine napušta svoj saraj u Rataje i s 50 konja natovarenih stvarima odlazi u Skoplje, a potom u Istanbul. Sulejman-beg je i poslije 1878. godine dolazio u Vranje i  prodavao svoju imovinu. Jedno vrijeme je živio i u Beogradu.

Husein-pašin sin Ramiz-paša, nažalost, bit će upamćen kao čovjek koji je imao nezahvalnu ulogu da izvrši zvaničnu predaju Vranja srpskoj vojsci.

SRPSKO ZAUZIMANJE VRANJA I POSLJEDICE

U završnoj godini Drugog srpsko-osmanskog rata srpska vojska je nakon uspješne Grdeličke bitke provalila u Masuričku kotlinu, čime joj je bio otvoren put prema Vranju.

Lokalno srpsko stanovništvo podiglo je ustanak i pridružilo se srpskoj vojsci. Srpske vojne snage bile su raspoređene duž desne strane Južne Morave, dok su osmanske snage, kojima je komandirao divizijski general Asaf-paša, bile raspoređene duž lijeve strane.

Borbe su počele 26. januara 1878. godine, a završene su 31. januara zauzimanjem Vranja od srpske vojske i ustanika.

Zvanično predaju grada generalu Jovanu Belimarkoviću izvršio je Ramiz-paša Husejinpašić, posljednji vranjski paša, sin Husein-paše vranjskog. General Belimarković obećao je zatečenim muslimanima imovinsku sigurnost i ličnu slobodu, što je unijeto u aktu o predaji grada, ali je ubrzo došlo do pljački muslimanskih kuća, dućana i magaza.

Istog dana srpska vojska je minirala i porušila svih 8 džamija u Vranju.

Prema nekim zapisima, jedina džamija koja nije odmah srušena jeste ona koja se nalazila ispod dvora u Saraini, ali i ona je porušena 1903. godine, kada su Karađorđevići došli na vlast.

U Vranju je, pored 8 džamija, bilo i 6 tekija, hamam, sahat-kula, 32 mlina na Vranjskoj rijeci.

Prema podacima koje nam daje Tatomir Vukanović, kada je srpska vojska zauzela  Vranje, z

atekla je 991 muslimansku kuću i 860 srpskih kuća.

Nekoliko hiljada muslimana je napustilo svoje kuće plašeći se od dolaska srpske vojske.

Iz popisa od 31. decembra 1879. godine vidimo da se broj vranjskih muslimana za nepunu godinu dana prepolovio i da ih u Vranju tada živi samo 437, u koje su vjerovatno uračunati i Romi muslimani.

Vranjski muslimani iseljavali su se u Bujanovac, Preševo, na Kosovo, u Makedoniju i u druge krajeve Osmanskog Carstva.

Muslimansko stanovništvo Vranja i okoline za kratko je vrijeme desetkovano. Imovinu  bivših muslimanskih vlasnika uglavnom su otkupili ili uzeli pod zakup, vranjski trgovci  i zanatlije, čaršijske čorbadžije, kao i mali broj imućnijih seljaka  iz vranjske okoline po povoljnim cijenama.

Prema odlukama Berlinskog kongresa, Vranje je pripalo Kneževini Srbiji. Preševo, Bujanovac i Pčinja ostali su u Osmanskom Carstvu i od njih je formirana pogranična Preševska kaza.