Muslimani u Bugarskoj

Stanovništvo islamske veroispovesti u današnjoj Bugarskoj uglavnom su Turci, Bu­ga­ri-muslimani (Pomaci) i Cigani-muslimani. Veliki deo ovog stanovništva živi u severoistočnoj Bugarskoj i u Rodopima. Jedan broj muslimana u Bugarskoj su bu­garski državljani – politički emigranti iz arapskih zemalja.

Prema popisu iz 2011. godine ukupan broj onih koji su se izjasnili kao muslimani je 577.139 ili oko 10% onih koji su odgovorili na pitanje o veroispovesti. Pre­ma istom popi­su na pitanje o maternjem jeziku 585.024 su naveli turski. Teško je da se ob­jasni ovo mimoilaženje u brojevima. Najverovatnije razlog je ne sasvim pre­­cizna metodologija prebrojavanja.[1] Ovaj poprilično veliki broj, koji je konstatovan tokom poslednjeg popisa, govori o značaju muslimana u istorijskom aspektu na terito­riji Bugarske. Istorija Bugara tokom poslednjih 600 godina je usko ispreple­te­na sa is­torijskim razvojem Osmanlijskog carstva i savremene Turske. Međutim, ve­oma često je muslimansko stanovništvo na bugarskoj teritoriji bilo talac političkih do­go­vora između Bugarske i Turske ili pak – objekat etničke i verske diskriminacije. Savre­me­­na karta Bugarske pokazuje teritoriju na kojoj živi kompaktno bugarsko stanovni­štvo. Ova etnička i religiozna homogenost postignuta je posle ratova u XIX i XX veku i umnogome usled progona i iseljavanja muslimanskog stanovništva.

U suštini, u istorijskom aspektu, politički i vojni poraz srednjovekovne državnosti krajem XIV veka, kolonizacija muslimanskog stanovništva na bugarsku teri­to­riju, odnosi između obe konfesije i politika osmanlijske države odredili su tokom ne­koliko vekova sudbinu hrišćana i muslimana na teritoriji Bugarske.

Uzajamni odnosi između muslimana i hrišćana u Rumeliji u XIV i XV veku

U osmanlijskim hronikama nalaze se, makar i retko, podaci o položaju hrišćana pokorenih od Osmanlija. Iako su podaci malobrojni i, pre bi se reklo fragmentar­ni, ipak može da se odredi način na koji jedan deo njih je bio uključen u politič­ku i vojnu organizaciju osmanlijskog bejlika. Ostavlja utisak činjenica da je u naj­ra­nijoj osmanlijskoj istoriji, u osvajačkim pohodima Osmana u Anadoliji, ne mali deo vi­zan­tijske aristokratije tražio načine za integraciju. Školski primer Kose Mihala, koji je jedan od Osmanovih najbližih ljudi u ranijoj istoriji bejlika, veoma je in­di­ka­ti­van. Kao što navodi Mehmed Nešri, veliki deo „sluge gazija“ su nevernici[2]. Ako osta­vimo po strani činjenicu da on određuje (sasvim u stilu osmanlijskih spisa) „hriš­ćane“ kao sluge, postaje jasno da je „gazavat“ u Maloj Aziji politički potez us­me­ren ne ka hrišćanima kao nevernicima, već kao težnja da se nametne politička he­gemonija koja ima za cilj naplatu harača i osiguranja dobrih primanja gazijama. Os­man­lijski spisi pružaju mogućnost da se sagleda i model uzajamnog delovanja musli­mana i hrišćana. S jedne strane, to je snažno delovanje koje omogućava nadmoć nad Vi­tinijom, od strane Vizantije nedavno napuštene provincije, a s druge strane jasno se na­zi­re težnja da se aristokratija i gradsko stanovništvo uključi.

U spisima nailazimo na dva termina koji određuju relativno tačno pravce osman­lijske politike – yagma i mudara. Češće korišćen termin je yagma. Poreklom je iz Persije i označava pljačka[3]. Pljačkane su bile kako neke tvrđave koje se nisu do­brovoljno predale nadirućoj islamskoj vosci, tako i čitave oblasti. U suštini pljačka­nje utvrđenih naselja, pustošenje teritorije koja je njima pripadala i odvođenje sta­novništva su među osnovnim metodama karakterističnim za osmanlijsko osvajanje zemalja koje su kontrolisali hrišćani. Objavljivanje yagme je delovalo kao izuzetan stimulans za učešće u ratnim dejstvima pošto je pružao mogućnost da učesnici u na­pa­du dođu do neograničene količine ratnog plena. Da bi izašao na kraj sa bejlu­kom, Karaman Murat II (1421-1444.; 1446 -1451.) bio je prinuđen da na­re­di da se opljačkaju sve zemlje koje kontroliše bejlik. Ovde, međutim, postoji jedan veoma bitan detalj. Radilo se o zemljama koje su kontrolisali muslimani, ali to očigledno nije bila smetnja. Prema Ašakpašazadeu sultan je poveo veliku armiju prema „Sinu Karama­no­vom“ u kojoj su bili i hrišćani iz Rumelije. Zemlja Karamana bila je opu­stošena, ali ni stanovnici nisu bili pošteđeni. Kao što navodi hroničar, po­sle ovog pohoda ro­di­lo se puno dece koji nisu poznavali svoje očeve[4]. Ovaj rela­tiv­­no pozni podatak interesantan je činjenicom da se u njemu spominje učešće hriš­ćana u tom pohodu. Očigledno je da su to bili hrišćani akandžije iz Rumelije[5]. Činje­nica da je sultan, prema anonimnoj hronici, objavio sveti rat Karamanima, koji su takođe bili musli­ma­ni, navodi da je ovaj primer indikativan za političke principe koje su odredili ovakvo delovanje.[6] Gayavat i pljačke u pohodima nisu imperativno usmereni samo protiv hrišćana. Termin mudara daje drugačiju smernicu delovanju u cilju utvrđi­vanja osmanlijske hegemonije. Jedno od značenja te reči jeste licemer­no prijatelj­stvo.[7] To bi pre značilo proračunato delovanje u skladu sa konkretnom političkom situacijom. Kombinacija ova dva elementa uveliko objašnjava osman­lij­sku inter­ven­ciju u konfliktima između grčke aristokratije i vizantijske provincije Vi­tinije.[8] U tom smislu primer je pomoć koju je Osman pružio grčkom upravniku gra­da Biledžikа. On je održavao dobre odnose sa njim sve dok je imao koristi, a kasni­je je osvojio tvrđavu.[9] Politika koja je bila vođena prema Balkanu potpuno je ana­log­na onoj u Anadoliji.

Podaci u osmanlijskim hronikama dosta uopšteno predstavljaju odnose između nomada Turkmena i nastanjenih zemljoradnika. Poznata je agresivnost nomada prema zemljoradničkom stanovništvu. Ako uzmemo u obzir da za vreme Osmana i Orhana nomadizam još uvek nije bio prevaziđen, moramo da potražimo druge fak­tore koji bi imali ulogu regulatora između njih. Osmanlijska pripovedanja omogu­ća­vaju da se sa­gle­daju linije ne samo suprotstavljanja Turkmena i zemljoradničkog stanovništva već i da se proprate kontakti i pokušaji integrisanja. Očigledno da je­dan od bitnih či­ni­laca koji utiču na te integracije jesu heterodoksni derviši i ahi. Mehmed Nešri opisuje zavije izgrađen od šejha Edebali koji je uspeo da se orodi sa Osmanom, koji upravlja bejlikom.[10] Ovaj, kao i drugi podaci omogućavaju nam da steknemo predstavu o ulozi derviša i podignutih zavijea i imareta pored važnih pu­te­va i na napuštenom zemljištu, kao i za veličinu kolonizacije. Čini se da su hetero­doksni derviški re­do­vi i futuva mehanizam koji ublažava antagonizam između no­ma­da i nastanjenog sta­novništva. To je bilo moguće zahvaljujući sličnim etičkim načelima između obe kon­fesije, prelomljene preko narodnog tumačenja. Sve ovo, kao i težnja za dobijanje veće sigurnosti objaš­nja­va­ju slučajeve koje su opisani u hrišćanskim hronikama kada su hrišćani dolazili kod Osmanlija iz još uvek neosvo­jenih regiona. Ova politika, ko­ja je nametnuta u ranijoj istoriji osmanlijskog bejlika u Maloj Aziji, nastavila je da se razvija i na Balkanu.[11]

Naravno, ove konstatacije ne isključuju nasilje u svakodnevici. Ono prati osman­­lijsko političko utvrđivanje, prisutno je u osmanlijskim hronikama i u čitavom nizu korespondencija, žitija i hronika – delima književnika koji su bili savreme­ni­ci ovog osvajanja. Podatak Grigorija Camblaka o ubistvu 110 bojara iz

Trnova posle osvajanja grada je veoma indikativan u tom smislu.[12] Ali, ako prihvatimo da se jedino putem nasilja ostvarivala „komunikacija“ između Osmanlija i hrišćana sa Balkana i da je osnovni cilj osvajača bio da uništi one predstavnike bugarske aristokratije, koji nisu hteli da prime islam, onda nećemo moći da objasnimo otkud pri­lično ve­li­ki broj hrišćana – spahija u osmanlijskoj armiji; učešće hrišćana u akandžijskim odre­dima udžbegova i formiranje vojničke institucije na tlu Bugarske.[13] Putem nasi­lja Bugari i drugi hrišćani ne bi mogli da se integrišu u osmanlijsku vojnu organi­za­ci­ju. Sve to ne može da pruži adekvatan odgovor i na pitanje zašto su Bu­gari ak­tiv­­­no učestvovali u osmanlijskim razdorima početkom XV veka i na taj način prak­tič­no podržavali sve kandidate za osmanlijski presto osim Sulejmana, umesto da su se aktivno suprotstavili jednom svrhishodnom i aktivnom antiosmanlijskom poli­ti­kom. Drugo je pitanje da li je tako nešto bilo moguće u već promenjenom demografskom bilansu na bugarskom tlu.

Demografski položaj Bugara krajem XIV i početkom XV veka i osman­lijska kolonizacija

U većem delu istraživanja o političkoj istoriji Bugara krajem XIV i početkom XV veka demografski faktor stoji po strani, ali je veoma bitan kada se radi o moguć­­nostima praćenja određenog političkog pravca bugarske vladajuće elite.

Poznavanje demografskih procesa na teritoriji Bugarske posle sredine XIV veka uveliko bi dalo odgovor na niz pitanja u vezi, ne samo političke istorije, već i na ona koja se odnose na uspehe osmanlijske kolonizacije u nekim regionima i prome­ne izazvane u mreži naselja. Dinamika demografskih procesa u različitim regi­onima sa bugarskim stanovništvom objasnila bi ratna dejstva Osmanlija, koji na prvi po­gled izgledaju veoma haotična i nelogična. Nedostatak osmanlijskog registarskog ma­te­­rijala o bugarskim teritorijama iz navedenog perioda mogu da se kompenzuju poda­ci­ma iz pripovedanja i drugim dokumentima iz ovog razdoblja. kao i iz demo­graf­ske slike predstavljene u materijalima registara iz XVI veka. U stvari, osman­lijski registarski materijal iz XVI veka pokazuje Trakiju, kao i poveće teritorije Do­brudže i Ludogorja kao osvojene od muslimanskih kolonista. U ovom slučaju se sva­kako ne ra­di o fizičkom uništenju bugarskog stanovništva ili njegovom masov­nom bežanju u pla­nine. Ne radi se ni o prelivanju stanovništva iz Trakije u severnu Bugarsku ili Makedoniju. Veoma zgodno objašnjenje da je veliki deo bugarskog stanovništva isla­mi­zovan nije sasvim ubedljivo jer ima za cilj da minimalizuje uticaj talasa koloni­za­cije sa Male Azije o kojima možemo da nađemo podatke u registrima iz XV-XVI veka i u osmanlijskim hronikama.

Tako naprimer, idžemal defter iz 1526. godine daje nam uvid u naseljavanje Ju­ruka u Dobrudži. U varnenskoj nahiji zapisničari su napisali 7 Juruka, 60 Juruka u paru i 3 Juruka-raje tj., sve zajedno 70. ljudi. Na drugom mestu su zapisničari objedi­ni­li Juruke sa maslarima ili gjoredžijima (sokolarima (Prim. prev.). Takav je slučaj sa 68 ljudi, a da ne može da se odredi koliko njih su Juruci, a koliko gjoredžije ili maslari. Očigledno je da je Juruka dosta. Obično se oni posmatraju kao indikacija za kolonizaciju osmanlijsko-turkskog stanovništva. Nazivaju ih još i Juruci-konari (bukvalan prevod – oni koji se kreću i koji ostaju), a predstavljali su polustacionirane stočarske zajednice čije po­našanje je stvaralo probleme osmanlijskim vlastima. Još su Murat I i Bajazit I po­kušavali da iz Anadolije uklone neke problematične i nedisciplinovane elemen­te, koji su se sukobljavali sa stacioniranim zemljoradničkim stanovništvom. Kada je opisivao osmanlijsko osvajanje Egejske obale, Ašak-paša-zade primećuje da su novi gospodari ove provincije prvo poslali ljude u oblast Saruhan. Tamo je bilo nomad­skih (Juruk -konar) plemena. Pojurili su ih i priveli u Serski vilajet. Nešto ka­sni­je Bajazit je naredio da se nomadi, koji nisu priznavali monopol na so, prote­raju iz re­jona Menemen i prebace u Trakiju. Integracija Juruka u život balkanskog dru­štva, međutim, postala je važna obaveza državne politike. Oni su dali ime, a bez sum­nje i početak u ljudstvu jedne specifične ratničke organizacije – juručke. Njeni prvi koraci nisu dobro dokumentovani, ali smo već uvideli kakve su bile obaveze nje­nih učesnika prema zakonu Mehmeda II. Juručka organizacije kasnije može da se posmatra kao faktor za apsorbovanje lokalnog stanovništva i zaroblje­nika-robova dovedenih posle ratova.[14]

Vasil Zlatarski i Petar Nikov su u svoje vreme naveli da je osmanlijsko osvajanje bilo propraćeno destruktivnim procesima koji se tiču postojećih struk­tura na­selja i kolonizacije stanovništva iz Male Azije.[15] Nisu, međutim, samo ovi razlozi uti­cali na relativno nestabilne mreže naselja i demografski pad među Bugarima. Izgle­da da se tokom XIV veka jasno sagledava tendencija naglog pada demografskog razvoja na teritoriji tadašnje Bugarske, što je uostalom karakteristično i za celu Evropu. Smanjenje stanovništva počelo je još pre epidemije kuge iz 1348. godine koja je samo pojačala proces depopulacije kontinenta. U proseku naselja u Cen­tralnoj i Istočnoj Evropi smanjena su za preko 40% što najverovatnije objaš­njava postojanje mezre u registru iz 1479. godine.[16] Sve što je rečeno do sada ne­ma za cilj da na teri­toriju Bugarske prebaci ono što se dešavalo u Evropi, ali sva­kako ne bi mogla da se prihvati teorija o masovnoj depopulaciji kao rezultata os­vajanja. Da bih bio korek­tan, moram da primetim da ovaj proces nije jednako pri­metan na svim teritorijama na­seljenim Bugarima. Najstabilnija je mreža naselja u Nikopolskom sandžaku u koji ulaze severne teritorije Trnovskog carstva, a najviše su sačuvani ravničarski delovi i pod­nožja planina.[17] Nije ista situacija u Vidinskom sandžaku i u Dobrudži. Istraži­va­nja o mreži naselja na teritoriji Vidinskog carstva, koja su ušla u novu osmanlijsku administrativnu jedinicu Vidinski sandžak posle 1396. godine pokazuju relativnu nestabilnost. To su pre svega mala sela sa 5 do 30 domaćinstava, a napuštena je ¼ od opšteg broja naselja u sandžaku. Pravi utisak veliki broj domaćinstava sa udovicama, kao i relativno mali broj neoženjenih. Kon­centrisano muslimansko stanovništvo bi­lo je u dve od tvrđava – u Vidinskoj i Banj­skoj, što pokazuje da kolonizacija musli­manskog stanovništva još nije započela. Interesantna je i grupa hrišćana spahija u registru, koja čini 1/10 od broja svih spa­hija.[18]

Što se tiče Dobrudže – tu se primećuje depopulacija pre osmanlijskog osvajanja. Kasnije počinje veoma intenzivna kolonizacija iz Male Azije.[19] Slična je situ­acija u oblasti Tozluk – deo podnožja severno od Stare planine, a južno od pravca Veliko Trnovo – Omurtag (Osman Payar). Ovaj je rejon bio slabo naseljen bar do početka XVI veka kada je počela aktivna kolonizacija stanovništva iz Male Azije.[20] Situacija u Sofijskom rejonu bila je mnogo drugačija. U XVI veku ovde su postojala samo 6 sela sa muslimanskim stanovništvom, a mreža naselja je bila veoma čvr­sta.[21] Ćustendilski sandžak je sa svoje strane bio najgušće naseljena bugarska teritorija u XV i XVI veku i ovde ne postoje teritorije označene depopulacijom.[22]

Situacija nije bila takva na teritoriji Trnovskog carstva koja se nalazi južno od Stare planine. Nesigurna politička situacija, praćena čestim ratnim dejstvima, dove­la je do ozbiljne depopulacije u Istočnoj Trakiji. Tako je, na primer, važan sred­njo­vekovni centar Beroe odavno izgubio na značaju. U detaljnom registru iz 1518. godine spomenuto je „samo mesto“ Zagra-i Eski hisar (Stara Zagora), ali bez ijed­nog hrišćanskog domaćinstva. Registrovana su bila 524 muslimanska domaćinstva od ko­jih su 245 bili neoženjeni (!), a od novoprimljenih u islam sa imenom Abdulah je 25,6% svih muslimanskih domaćinstava. Očigledno je da su oni došli spolja jer u gradu nije postojao nijedan hrišćanin. Od druge polovine XV veka grad je centar aktuelne kadijske institucije, što je povezano sa ranije ustanovljenim muslimanskim stanovništvom u njemu. Što se tiče mreže naselja i tu je najviše nestabilnih od kojih su samo tri sa hrišćanskim stanovništvom. Zanimljiva je činjenica da se velika nase­lja na teritoriji Šišmanovske Bugarske, koja imaju hrišćansko stanovništvo, nalaze u relativno visokim delovima Srnene Srednje Gore.[23] Ono što je rečeno do sa­da može da bude poduprto sa još primera koji bi ojačali utisak o složenoj demo­graf­skoj karti na teritoriji Bugarske oko i posle osmanlijskog osvajanja.

Indikativno je u ovom slučaju da se uspeh osmanlijske kolonizacije bazira na pre svega nedostatku naselja ili veoma načete strukture naselja na velikom delu bugar­ske teritorije još iz XIII veka. Tako se u toku osvajanja, a zahvaljujući kolonizaci­ji i asimilaciji dela hrišćanskog stanovništva primanjem islama, oblikuje musliman­ska zajednica na teritoriji Bugarske koja preživljava jedan složeni politički i kul­turni razvoj sve do naših dana.

Širenje islama na bugarskom tlu u periodu osmanlijske političke dominacije je osnovni problem u nizu istraživanja iz XIX veka.[24] Uprkos naporima generacija isto­ri­čara, procesi islamizacije nisu definitivno osvetljeni. Istraživanja uveliko ponav­ljaju mantre oblikovane od strane istoriografije posle oslobođenja, o nasilju osman­lijske države nad hrišćanima na teritoriji Bugarske, o menjanju svoje vere, kao i ma­sovnosti prihvatanja islama, naročito u Rodopima gde se formira grupa bugar­skih muslimana – takozvanih Pomaka[25]. Teza o nasilju opravdava takozvani „Proces pre­poroda“ započet 1984. godine i završen 1989. godine kada je u tom periodu iselje­no 400.000 bugarskih Turaka u Tursku. Cilj je bio da se Turcima i bugarskim musli­ma­nima nasilno „vrate“ slovenska imena i na taj način da se formira jedno­na­cionalna država. Ova akcija vladajućeg režima u Bugarskoj bukvalno je minirala od­nose iz­me­đu Bugarske i Turske. Ona je dovela do političke izolacije države i uništila je uspomenu na sve pozitivno što je bilo urađeno do tada za muslimansko stanov­ništvo – od socijalne politike do prava studiranja na Univerzitetima. U stvari, termin „Pro­ces preporoda“ vodi svoj početak iz tridesetih godina XX veka kada je u Smo­lja­nu osnovano poznato udruženje „Rodina“ (u prevodu „Domovina“), koje objedi­nju­je uglavnom Bugare-muslimane koji rade na preporodu bugarske nacionalne svesti među Pomacima. Međutim, u pozadini rezultata ovog procesa pojam „pre­po­rod“ se iskrivlju­je i dobija cinični prizvuk, a s tim izaziva i otpor kod bugarskih Tu­ra­ka i Bugara muslimana (Pomaka) prema sprovođenju asimilatorske politike režima.

Na početku (prvom polovinom sedamdesetih godina kod Bugara-muslimana i sre­di­nom osamdesetih kod Turaka) njihov otpor je stihijskog karaktera – kao sponta­ne re­akcije protiv nasilja. Tada ono poprima i ekstremne razmere, uključujući i na­silje. Poznate su terorističke akcije koje su dovele do nevinih žrtava, a takođe i ispo­lja­vanje proturskog nacionalizma. Ovde mora da se primeti da je u to vreme proturski nacionalizam potpuno logična reakcija i ona ne sme nikoga da iznenađuje –Turci u nevolji u Bugarskoj tražili su zaštitu od Turske i međunarodne zajednice protiv na­silnika što, naravno, ne opravda terorističke akcije. Činjeni su pokušaji organizo­vanog ilegalnog otpora koga je vlast uništavala u začetku – „Lenjinistička komu­nis­tička partija Turaka u Bugarskoj“ pod rukovodstvom Avnija Velijeva (likvi­dirana sep­tembra 1984.), organizacija u Momčilgradu pod rukovodstvom Osmana Salifo­gluа koja vodi masovni otpor u gradu 26. i 27. decembra 1984., „Duga zima“ pod rukovodstvom Muhameda Juseinova Jusufova – Uzunkaša (osnovana januara 1985. godine), organi­za­cija novinara Halima Pasažova (Pasač) (osnovana juna 1985.), „Turski nacionalni oslobodilački pokret u Bugarskoj“ (osnovan jula 1985 i likvidiran 1986. godina) čiji je rukovodilac bio Nedžmetin Hak, a u njega se uključio i budući rukovodilac Pokreta za prava i slobode Ahmed Dogan i dr. Sve ove organizacije su opstajale kratko i nisu mogle da prošire svoje delovanje („Turski nacionalni oslo­bo­dilački pokret“ uspeva malo da proširi delovanje). Učesnici su uhapšeni, a mnogi su žestoko mučeni i po­sle sudskih procesa bačeni u zatvor.

Drugom polovinom 1988. godine Nezavisnom udruženju za zaštitu prava čove­ka pri­laze muslimani koji se bore protiv „Procesa preporoda“ (prvi su Zejnep Ibra­hi­mo­va, koja postaje koordinator Udruženja za tadašnju Varnensku oblast i porodica Ba­bečki). U isto vreme, 13. novembra 1988. godine, u okolini Vrace osniva se Demo­kratska liga za zaštitu prava čoveka u Bugarskoj sa predsednikom Musta­fom Ju­me­rom i sekretarima Sabri Iskenderom i Alijem Ormanlijem. U aprilu 1898. godine u Dže­be­lu Avni Veliev, koji je izašao iz zatvora, osniva „Društvo za podršku – Beč 89“ . Skoro u isto vreme se u okolini Kazanlaka osniva Muslimanski štrajkački komitet sa rukovodiocima braće Ibrјamоm i Ferhatom Runtovima (Ibrjam Runtov postaje port­parol), a taj komitet je u direktnoj vezi sa Nezavisnim udruženjem.[26]

Pošto su odbacili ilegalni oblik borbe, rukovodioci Lige šalju njen program vla­dinim institucijama, medijima i ambasadi Britanije i traže da im se dozvoli registracija organizacije. Njeni aktivisti teže da dobiju što veći publicitet za svoje ciljeve i delo­vanje, što i uspevaju da postignu uprkos ometanjima od strane vlasti. Ova ne­for­mal­na udruženja deklarišu da je njihova borba deo borbe za demokratiju čitavog društva. Oni neposredno povezuju svoje zahteve za garantovanje prava manjina u Bugarskoj sa ispunjenjem sporazuma koji su prihvaćeni na upravo završenom Sa­stanku o bezbednosti i saradnji u Evropi u okviru Helsinškog procesa 15. januara 1989. godine u Beču i sa planiranom Konferencijom o ljudskoj meri od 30. ma­ja do 23. juna u Parizu u okviru istog procesa. Sve inicijative, kao i pasivnost evropske političke javnosti, dozvolili su vlastima u Bugarskoj da pokrenu ciljano iseljavanje bugarskih Turaka u Tursku u leto 1989. godine, predstavljeno kao „velika ekskurzija“.

Kasnije, posle pada režima Todora Živkova, jedan deo bugarskih Turaka se vra­tio, ali napetost u mešovitim oblastima je i dalje prisutna.

Muslimanske zajednice u Bugarskoj

Pojam muslimanska zajednica je veoma uopšten jer teško možemo da govorimo o jedinstvenoj muslimanskoj zajednici u Bugarskoj iz razloga što je ona pri­lič­no ras­cep­kana. U okviru te zajednice formira se mnoštvo podzajednica na bazi dva osnovna elementa – etničkog, tj.,imajući u vidu etničku pripadnost muslimana u zemlji i religioznog, tj., na bazi verskog pravca u islamu kojeg se pridržavaju muslimani u Bugarskoj. Na bazi etničkog porekla muslimani kod nas formiraju četiri zajednice.

Muslimani sa turskim etničkim poreklom

Ovo je najmnogobrojnija etnička grupa među muslimanima u Bugarskoj. Na isto­rij­skom planu, turska nacija formirana je dosta kasno, tek za vreme Tanzimata tokom tridesetih i četrdesetih godina XIX veka. To je vreme koje se poklapa sa velikim po­li­tičkim promenama na Balkanu. Teško je da se odredi broj turskog stanov­ništva na teritoriji Bugarske pre 1878. godine jer jedini izvori su takozvani salname­ti (sta­tistički godišnjaci) za vilajet Dunav. Broj svih muslimana u vilajetu je 1.102.500, od toga su Turci – 757.000, Tatari – 110.000, Čerkezi – 200.000, Cigani – 35.000. Bugara je 1.117.000. U sandžaku Sofija muslimana je 16.500, a Bugara – 13.000, u sandža­ku Niš muslimana je 210.000, a Bugara – 140.000.[27] Uprkos netačnostima i nemogućno­sti da se tačno odredi tursko stanovništvo, uopšteno u Dunavskom vi­la­jetu i odvoje­nom Sofijskom i Niškom sandžaku, muslimana ima 1.328.500.

U većini ratova u XIX veku brza pobeda jedne od strana označavala je malo žrta­­va među civilnim stanovništvom. Ali stvari u Rusko-turskom ratu iz 1877-78. go­dine ne stoje baš tako. Žrtve među mirnim turskim stanovništvom su ogromne. Že­lja ruske okupacione armije da stvori etnički i religijski čistu slovensku državu izaz­vala je nekontrolisane ekcese i rušenje džamija, tekija ili uopšteno re­čeno – arhitekture koja bi podsećala na osmanlijsko doba. Osnovni cilj ubijanja ci­vilnog turskog sta­nov­­ništva od strane ruske vojske jeste želja da se ulije strah među turskim seljacima i natera ljude da beže pred nailazećom ruskom armijom. Na taj na­čin oni bi bili opterećenje za osmanlijsku armiju i smetali bi njenoj logistici. S druge stra­ne, ruska komanda u okupiranim teritorijama stimulisala je bugarske selja­ke da otimaju zemlju i stoku od Turaka koje beže. Paralelno s tim, delovanje Bugara pro­tiv Turaka mora da se posmatra i u kontekstu posledica Aprilskog ustanka iz 1876. godi­ne koje su definisane kao „bugarski užas“. Kako god posmatrali, Istočna kriza i rat koji je usle­dio doprineli su da se provalija u odnosima između Turaka i Bugara i do dana da­našnjeg ne može prevazići, a takođe postali su razlog i za prvi emi­grant­ski talas turskog stanovništva sa bugarske teritorije. Do kraja XIX veka sko­ro 350.000 ljudi, uglavnom Turaka, bilo je prinuđeno da napusti svoja rodna mesta.[28] Na taj način zapo­čelo je postepeno iseljavanje Turaka sa bugarske teritorije, što je proces koji je pravno između Bugarske i Turske posle 1925. godine uređen Kon­ven­ci­jom za uspo­stav­ljanje dobrosusedskih odnosa između dve zemlje potpisanom u Ankari 18.10. 1925. g. koja je stupila na snagu 02.09.1926. godine. Potpisivanje se vršilo para­lelno sa Ugovorom o prijateljstvu između Bugarske i Turske, zajedno sa pripa­da­ju­ćim Protokolom. Na taj na­čin se od 1927. do 1939. godine u Tursku iselilo 101.464 ljudi. Od 1945. do 1980. godine iz Bugarske u Tursku se iselilo 350.000, a tokom 1989. za vreme takozvane „velike ekskurzije“ još 400.000 ljudi.

Politički razvoj

Bez obzira na složene odnose, neki predstavnici turske manjine uspeli su da učestvuju u osnivanju institucija Trećeg Bugarskog carstva 1878. godine. To se vidi sa spiskova narodnih poslanika koji su učestvovali u Trnovskoj ustavotvornoj skupšti­ni 1879. godine gde se, osim Bugara, nalaze i imena 30 narodnih poslanika Tura­ka. Veoma je zanimljiva činjenica da osam njih iz te grupe potpisuju Trnovski us­tav.[29]

Kemalova revolucija u Turskoj, koja se završila proglašenjem Turske republike 1923. godine i čitavim nizom reformi usmerenih ka modernizaciji zemlje, uzrok je stvaranja saveza „Turan“ među bugarskim Turcima 1926. godine, koji vreme­nom dobija oblik prokemalističke nacionalističke organizacije koja je razvila i poli­tičku de­latnost.

Osim poslanika u Narodnom sobranju, tursko stanovništvo je imalo i svoje pred­stavnike u lokalnoj vlasti i tokom dvadesetih i tridesetih godina se to manifesto­valo preko izbornih spiskova BZNS. Za vreme totalitarnog komunističkog režima u periodu 1944-1989. godine predstavnici ovog stanovništva su učestvovali formalno u vlasti tj., radi popunjavanja redova partije-države, situacija koja je trajala do 10. novembra 1989. kada je okončana 45 godina duga totalitarna vladavina.

U novim okolnostima demokratizacije društva posle 1989. godine imena Tura­ka i muslimana u Bugarskoj su vraćena. Počeo je proces obnavljanja prava manjine. Osno­vane su nove političke partije, a tursko stanovništvo preko Pokreta za prava i slo­bode (PPS) s predsednikom Ahmedom Doganom se aktivno uključuje u društveni život. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu PPS (partija etničkih Turaka i donekle Pomaka) bila je treća politička snaga u zemlji. U koaliciji sa Savezom demo­kratskih snaga (SDS), Nacionalnim pokretom Simeon Drugi (NPSD) i Bu­garskom soci­jalističkom partijom (BSP), partija etničkih Turaka je čvrsto zauzela vlast i imala presudan uticaj na upravljanje zemljom.

Mora, međutim, da se primeti da je formiranje PPS izoštrilo politički život u Bugarskoj. Bez obzira što se u tu partiju uključio priličan broj Bugara, na nju se gleda kao na etničku stranku koja pravi neprincipijelne političke saveze na lokalnom i nacionalnom nivou sa idejom da ovaj, takozvani etnički partijski model, bude razbi­jen.

Duhovni razvoj

Najstarija džamija u Bugarskoj izgrađena je 1363-1364. godine u Plovdivu i zove se Džumaja džamija. Najveća džamija u zemlji je Tombul džamija i nalazi se u Šume­nu, a iz­gra­đena je 1744. godine. U osmanlijsko doba samo u Sofiji je postojalo iz­među 50 i 84 džamija. Posle oslobođenja Bugarske veliki deo džamija je sru­šen ili je njihova namena promenjena zbog odlaska Turaka u Tursku. Za vreme so­cijalis­tič­kog perioda između 1955. i 1989. broj džamija je ponovo reduciran. Oko 2007. godine u Bugarskoj postoji pri­bližno 1.300 džamija i mesdžida (malih molitvenih objekata). Džamije su podređene muslimanskim povereništvima kojih je oko 1.450. Muslimanska povereništva su po­dre­đena regionalnim muftijstvima, a oni su podre­đeni Glavnom muftijstvu. Za bugar­ske džamije karakterističan je osmanlijski arhi­tek­tonski stil. One se periodično popravljaju. Veliki deo muslimanskih hramova iz­građen je sredstvima sakupljenim od muslimanskih zajednica. Drugi deo izgrađen je zahvaljujući privatnim donacijama i fondacijama. Uprkos podizanju novih džami­ja, postoje i niz problema izazvanih delo­vanjem bugarskih nacionalističkih partija „Ataka“ i VMRO. To se najbolje vidi na pro­blemu koji je nastao sa dozvolom za grad­nju nove džamije u Sofiji. U bugarskoj pre­stonici postoji jedna džamija, a pre­ma Glavnom muftijstvu u prestonici žive 30.000 muslimana koji su bugarski građa­ni i imigranti sa Bliskog Istoka i Afrike. Za vreme molitve petkom sofijska Banja-Baši džamija podignuta 1566-67. godine prepuna je, a muslimani koji se mole su i napolju, na ulici, što muftijstvo uzima kao argument za podizanje još jedne džami­je. Od 2006. godine Glavno muftijstvo je nekoliko puta upu­ći­valo pisma Sofijskoj opštini sa zahtevom da im se dodeli zemljište gde bi bila podig­nuta nova džamija u Sofiji, ali do sada zemljište nije ponuđeno.[30]

Obrazovni nivo mladih iz turske etničke manjine je i danas na veoma niskom ni­vou. Nepismenost poslednjih godina nije prevaziđena i ova tendencija se produbljuje. Prema statistici nepismenih među Turcima je 7,4 % i osetno je veći u odnosu na pro­sečni procenat za celu zemlju koji je 2%. Ova činjenica stvara ozbiljne pro­ble­me u ravnopravnom uključivanju u celokupni život bugarskog društva i prouzro­kuje pro­ble­me ne samo u školi, već i u radnoj i drugim socijalnim sferama.

Ako moraju da se označe razlozi, oni su prouzrokovani zbog nekoliko okolnosti. Prvi je loše finansijsko i materijalno stanje mnoštva porodica turskog porekla zbog čega deca nemaju mogućnosti da se školuju.

Nedostatak optimalne motivacije da se završi bilo kakva školska sprema prouz­ro­ko­van ispoljenom diskriminacijom koja se nalazi u rečenici „Čak i da imaš obra­zova­nje, čim se ne zoveš Ivan ili Stojan, nećeš naći odgovarajući posao“, sledeći je ozbi­ljan problem. Teško usvajanje nastavnog gradiva zbog slabog poznavanja zva­nič­nog bugarskog jezika može da se navede kao treći argument. Četvrti razlog je što nastavno gradivo predaju nastavnici koji nisu pripremljeni metodološki i nemaju potrebnu kvalifikaciju za rad sa učenicima iz etničkih manjina. Moramo još da za­be­ležimo i pogrešno shvatanje u nekim nastavnim kolektivima i kod nekih roditelja turske dece, koji su pod uticajem vođene propagande da turski jezik smeta pri uče­nju zvaničnog bugarskog jezika.

Zapravo, deca iz regiona sa kompaktnim turskim stanovništvom u svakodnevici ko­riste dijalekatsku varijantu turskog jezika. To vodi do pretpostavke da oni nemaju bazu za nadgradnju ili preciznije rečeno – za izučavanje zvaničnog knji­žev­nog jezika i izučavanja stranog jezika. Takozvani „maternji jezik“ koji dete uči, ne uzimajući u obzir jezičke zakone, jeste temelj na kome se grade ostala znanja. Da bi ovaj temelj bio čvrst, jezik koji čini tu bazu mora da se zna na književnom nivou da bi se koristio kom­parativni metod koji bi doveo do odgovarajućeg nivoa radi us­va­janja bugarskog je­zika. Nedostatak službenog lica kao što je, naprimer, po­moć­nik učitelja sa odgova­rajućim obrazovanjem i kvalifikacijama i za jezik ma­njine, koji bi pomagao kod pre­vazilaženja jezičkih i drugih problema koji bi se po­javili za vre­me predavanja školskog gradiva – jeste bitan faktor koji otežava ško­lovanje.

Muslimani romskog etničkog porekla

Za ovu etničku grupu karakterističan je njen nejasan etnički identitet. Veliki broj Roma muslimana sebe predstavljaju kao Turke. Bez pretenzije da su podaci pouz­da­ni, može da se pretpostavi da u Bugarskoj ima između 577.000 i 600.000 Cigana. Etnološka istraživanja tokom 90-tih godina prošlog veka pokazuju da oni skoro da nemaju svest o pripadanju jednoj „romskoj“ zajednici. Bugari i bugarski Turci navode da svi Cigani liče međusobno. Od svih koji su se izjasnili kao Cigani, 47.3% se iz­jašnjavaju da pripadaju grupi bugarskih Cigana. Veći deo njih su se odavno naselili – „Jerlije“ i uglavnom žive u prigradskim mahalama zajedno sa onima koji su se izjas­nili kao turski Cigani. Paralelno s tim, Cigani koji su se izjasnili kao bugarski često navode da su njihovi roditelji bili muslimani, ali su oni sada hrišćani.[31] U principu, Cigani zauzimaju najniže lestvicu socijalne stratifikacije bugar­skog društva.

Politički razvoj

Bez obzira na svoju brojnost, Cigani imaju slabu političku kulturu. Oni nikada nisu imali svoju partiju, a nisu uspeli da je formiraju ni u posttotalitarnom vreme­nu. U političkom životu Bugarske oni su uvek bili izvor glasova za već uspostavljene velike par­tije. Postojanje partije Euroroma sa predsednikom Cvetelinom Kanče­vim nema ni­kakav uticaj u društvenom životu i služi uglavnom ambicijama svog pred­sednika. Cigani muslimani najčešće naginju partiji bugarskih Turaka – DPS, ali veo­ma često prodaju svoje glasove drugim partijama i kandidatima lokalne vlasti.

Duhovni razvoj

Mali deo Cigana muslimana se pridržava zahteva islamske religije. Razlog toga je njihova nepismenost – preko 80%. Prema podacima Nacionalnog instituta za statistiku od 1989. do sada iz škola se godišnje ispisuje između 20.000 i 30.000 de­ce. Ova činjenica određuje i ogromnu nezaposlenost u ciganskoj grupi. Ako se tome do­da da Cigani sa sela odbijaju da se bave zemljoradnjom, onda situacija postaje drama­tična. Ipak, jedan mali deo Cigana bavi se trgovinom. Oni putuju u Tursku gde kupuju jeftinu robu koju posle prodaju na pijacama. Cigani su jedan od glavnih kriminogenih faktora u Bugarskoj.

Odnos prema njima nije neprijateljski već nipodaštavajući. Veoma često oni su žrt­ve­ni jarci u kriznim situacijama za društvo kao što je trenutno bugarsko.

Muslimani bugarskog etničkog porekla (Pomaci)

U zemlji ovo je treća po veličini etnička grupacija islamske religije, koja kompaktno naseljava Rodope, delove Rile i Pirina i neka sela oko gradova Loveča i Tetevena.

Muslimani koji govore bugarski žive u Bugarskoj uglavnom u Rodopima – Smo­­ljanski, Kardžalijski, Pazardžijski i Blagoevgradski okrug.

U Burgaskom okrugu Pomaka ima u opštini Ruen (selo Skalak i selo Čereša), u opštini Sungulare (selo Bosilkovo i selo Manolič). U opštini Ajtos Poma­ka ima u selu Topolica gde oni predstavljaju veći deo stanovništva i koegzistiraju sa Turci­ma i Bugarima-hrišćanima. Svi su oni doseljenici iz opštine Smolјаn, Zlatograd, Madan i Rudozem. Doseljenika ima i u drugim oblastima Bugarske, a među njima su i oni ko­ji su internirani iz pograničnih rejona još 1949. godine. Takvi su, naprimer, Bugari muslimani iz Opštine Zlatarica u oblasti Veliko Trnovo.

Grupa bugarskih muslimana (inicijalni nosioci regionalne odrednice Pomaka) živi u oblasti Loveč i Veliko Trnovo i predstavlja kompaktno stanovništvo u seli­ma Galata, Gradežnica, Glogovo, Babinci, Kalajdžiji, Rezač i Šivačevo. U Borimi, Rumjan­cevu, Dobrevci, Kneža i Beloj Slatini takođe žive Pomaci. Žive i u još nekim se­li­ma u rejonu. Jedan deo njih je interniran iz Rodopa 1949. godine, a ostali su lokal­ni stanovnici. Pomaka ima i u gradu Slivo pole, Rusenska oblast.

Bugari muslimani nisu homogena zajednica i nemaju jedinstvenu sa­mo­svest. Ma­li deo onih koji žive u centralnim Rodopima imaju bugarska hrišćanska imena kao rezultat „Procesa preporoda“. Veoma mali deo njih je primio hrišćanstvo posle 1990. godine. Veliki deo Bugara muslimana u centralnim Rodopima se izjaš­nja­va kao Bugari po etničkom principu i kao „muslimani“ po veroispovesti. Drugi deo se iz­jaš­njava kao Pomaci.

Bugari muslimani koji žive u Pirinskom rejonu i Jugozapadnim Rodo­pi­ma – oko gradova Razlog i Goce Delčev i u oblasti Čeč sačuvali su svoja turska ime­na, karakte­rističnu nošnju i običaje. Jedan deo se, u popisu, izjašnjava kao Turci iako navode bugarski kao maternji jezik.

Muslimani koji govore bugarski u Lovečkoj oblasti izjašnjavaju se kao „Pomaci“, Turci ili Bugari.[32]

Broj muslimana u Bugarskoj koji su se izjasnili kao Bugari u popisu iz 2001. go­dine je 131.531, a na popisu iz 2011. oni ulaze u ukupan broj onih koji su se izjas­ni­li kao muslimani-suniti 546.004.

Muslimani tatarskog etničkog porekla

Prvo pojavljivanje Tatara na teritoriji Bugarske zabeleženo je u XIII veku (1242-1243.) kada vojska hana Batua na povratku iz Mađarske i Dalmacije napada i pu­sto­ši po bugarskoj teritoriji. Možemo da prihvatimo da se Tatari naseljavaju u Se­vero­is­toč­noj Bugarskoj krajem XIII i početkom XIV veka. Krajem XIV veka (1398. g.) Ta­tari na čelu sa Aktavom su ušli na bugarsku teritoriju preko reke Dunav. Os­man­lij­ski re­gistri iz XIV veka lokalizuju Tatare pod vođstvom Aktava oko Prova­dije, Jam­bola, Čirmena i Plovdiva.[33]

Kasnije, tokom XVIII veka, posle pripajanja Krimskog poluostrva Rusiji 1784. go­di­ne, neki tatarski prinčevi su se naselili oko Slivena, Jambola i Vrbice (Gerlo­vo). To su takozvani Geraj sultani koji su dobijali velike privilegije od osmanlij­ske vlasti. Najveće selidbe Tatara registrovane su u XIX veku posle Rusko-turskog rata 1806–1812. godine i 1828–1829. godine i Krimskog rata 1853–1856. godine kada je oko 100.000 Tatara iseljeno sa Krima. Većina njih se naselila u Dobrudži.[34] Za razli­ku od Čerkeza, Tatari su se lakše prilagodili u novim naseljima iz razloga što su se use­li­li u ekološki sličnu sredini i aktivno su se bavili zemljoradnjom.

Relativno poznati bugarski Tatari u današnjoj Bugarskoj i u inostranstvu su pesni­ki­nja Leman Balbek, ekonomista-političar Rejhan Ablekim, vajar Zjuhtju Kalit, slikar Keazim Isinov, turkolog Mjufkere Mollova i dr. Ova etnička zajednica je najmanja muslimanska grupa u Bugarskoj i veliki njen deo je već poturčen.

Muslimani čerkeskog etničkog porekla

Seoba Čerkeza sa Kavkaza prema Osmanlijskom carstvu počelo je posle Krim­skog rata 1856. godine i nastavilo se različitim intenzitetom do 1864. g. i nešto malo posle toga. Najbrojniji su bili iseljenički talasi u periodu 1860-1864. godine.

Visoka porta je odlučila da čerkeske izbeglice koncentriše u hrišćanskim provin­cija­ma imperije i uglavnom u Dunavskom vilajetu, Makedoniji, današnjim delo­vima Moldavije, Rumunije, Kosova i Severne Grčke. U rejonima gde su se naselja­va­li Čer­ke­zi, lokalno hrišćansko stanovništvo bilo je obavezno da im pomaže tako da im gradi kuće i osigurava opstanak. Cilj je bio da se ove oblasti nasele kompakt­nom ma­som mu­slimanskog stanovništva koje bi u budućnosti pariralo svakom po­kušaju bor­be pro­tiv osmanlijske vlasti. Na današnjoj teritoriji Bugarske Čerkezi su nase­lje­ni uglav­nom u severnom delu zemlje i u blizini crnomorskih pristaništa Bur­gas i Var­­na. Kom­paktno stanovništvo danas čine u oblastima Vidin, Vraca, Montana, Šu­men, Do­brič i Veliko Trnovo gde je jedan deo Čerkeza osnovao svoja sela, a dru­gi su bili ras­poređeni u bugarskim ili turskim selima. U oblastima Vraca, Montana i Ple­ven Čer­kezi su bili naseljavani i u tatarskim selima. U jugoistočnoj Bugarskoj naj­­brojnija čerkeska zajednica ustanovljena je u okolini Jambola, Burgasa i deli­mič­no oko Stare Zagore. Teško može da se izračuna broj Čerkeza naseljenih na terito­riju Bugarske, pogotovo što je bilo talasa seoba različitog intenziteta pre 1864. go­dine. Mnogi od njih su se stalno selili ili su se asimilovali u brakovima sa drugim mu­­slimanima (sa Turcima, Tatarima, Albancima). Iz različitih izvora dolazi se do pret­postavke da se u zemlji naselilo oko 25.000-30.000 domaćinstava, što bi pri­bliž­no moglo da bude oko 120-150.000 duša. Posle Rusko-turskog rata 1877-78. godine veliki deo Čer­keza napustio je zemlju jer nisu uspeli da se adaptiraju na pri­rodnu sredinu i nisu se bavili zemljoradnjom.

Podela muslimana u Bugarskoj na verskoj osnovi

a) Muslimani suniti

Većina muslimana u Bugarskoj su suniti hanifiti tj., muslimani suniti koji pripadaju teološko-pravnoj školi hanifita.

b) Muslimani aleviti (alijanti, kazalbaši)

Danas se alevi zovu one zajednice koje ispovedaju amalgam od umerenih do eks­trem­nih šiitskih verovanja i misticizma sa izraženim panteističkim karakteristikama prilagođenih turskim tradicijama i predstavama.

Naziv kazalbaši pojavljuje se krajem XV veka kao oznaka za pristalice Sefevida, a vremenom u širokom smislu reči ono se koristi za sve Turkmene heterodok­snih ve­ro­vanja u Anadoliji kod kojih je kult prema Aliju na prvom mestu. U najrani­jim iz­vo­rima koji sadrže informacije o fenomenu kazalbaši, nazivi kao što su alevi i šiiti se ne pojavljuju. U dokumentima osmanlijske sultanske i šerijatske vlasti u is­tom zna­če­nju kao kazalbaši koriste se sinonimi rafazi, zandak, mjulhit koji se tu­mače kao je­re­­tik, otpadnik od vere što su sunitski sveštenici koristili uglavnom za šiite raz­li­čitih grana. Takođe se nailazi i na korišćenja ehl'i bidaid (ljudi novina) i ašak. Šah Ismail – osnivač sefevidske države u svojim stihovima za sebe i svoje prista­li­ce koristi na­ziv kazalbaš, s tim što kod njega on nema pežorativan smisao.

U uzajamnim kontaktima unutar i van zajednice, aleviti (kazalbaši) nikada se nisu identifikovali kao šiiti. Ovo nije neobičajeno jer je termin arapskog porekla i ko­ristili su ga obrazovani bogoslovski krugovi i u naučnoj literaturi, a oni su seosko stanov­ništvo, neobrazovano prema sunitskim i klasičnim šiitskim kanonima. U bugarsku političku i naučnu leksiku ovaj termin ulazi posle 1989. godine i nala­zi se čak i u spiskovima sa pitanjima u popisu stanovništva 1992. godine.

U isto vreme kazalbaši (alevi) u Turskoj, na Balkanu i u Bugarskoj zvani su još bek­ta­­ši – naziv koji svedoči o povezanošću sa Bektašijskim redom. U poslednje dve de­ce­ni­je prihvaćen je objedinjen termin alevi-bektaši za pristalice neortodoksnog is­lama, koji se identifikuje sa kazalbašizom i baktašizom, ali u konkretnim slu­čajevima govori se odvojeno o alevima i bektašima. U istraživanjima u vezi ove pro­ble­matike primećuju se dva pristupa – ili se govori uopšteno o bektašizmu bez od­va­janja isto­rijskih i doktrinarnih pravaca i grupa, ili se vrši jasno razdvajanje izme­đu ale­viz­ma (kazalbaštva) i bektašizma. Oba pristupa su pogrešna i ne uzimaju u obzir niz de­talja povezanih sa istorijom, doktrinom i praksom takozvanog bekta­šiz­ma i gene­ralno neortodoksnog islama kao religioznog i socijalnog fenomena. U su­štini, ale­vi­zam i bektašizam kao religiozne doktrine i prakse danas ne mogu da se razdvoje ako se is­ključe neki detalji pri sprovođenju religioznih ceremonija i speci­fičnosti u stavu prema nekim duhovnim vođama.

U istraživanjima među kazalbašima u Bugarskoj koji su u vezi sa bektašizmom ustano­vljeno je da se veliki deo njih izjašnjava kao ba-bai (bobai) što je dokaz da su bili u vezi sa pokretom babaja 1239-1240. godine protiv centralne seldžučke vlasti. Opet, deo kazabaši babaja izjašnjava se kao bedredini tj., kao sledbenici šejha Bedredina Simavija, vođe ustanka protiv centralne osmanlijske vlasti 1416. godine.

U religiozno-doktrinarnom aspektu kazalbaši (alevi), babai i bektaši izjašnjava­ju se kao džaferiti tj., sledbenici škole šestog imama Džafera as-Sadak iako to čine taj­no; spolja pred sunitima, zbog sigurnosti, oni se izjašnjavaju kao sledbenici škole hani­fita. Takođe, u svojim molitvama i pesmama, oni za sebe koriste imena ne­ra­zum­ljiva za neinicirane u njihovu zajednicu – ahl-i Hak (Božiji ljudi, ljudi Is­ti­ne), gju-ruh-i nadži (zajednica spasenih), Hak erenler i gerčeg erenler (dostigli Božan­sku istinu) pošto oni sebe smatraju jedinom zajednicom koja je spoznala Boga i dostigla božansku istinu.

Iz svega rečenog može da se zaključi da svi ovi nazivi obeležavaju sledbenike ne­or­todoksnog islama u Osmanlijskom carstvu, u modernoj Turskoj, na Balkanu i da­nas u Bugarskoj, s tim što su neki uopšteni, a drugi označavaju grupe unutar njih.[35]

Centar religioznog života neortodoksnih zajednica na teritoriji Bugarske su kult­ni centri –tekije, koji su lokalizovani tamo gde živi kompaktno hetero­doksno stano­ništvo – severoistočna Bugarska, (Ludogorje, Dobrudža, Gerlovo), Tra­kija i Is­točni Rodopi. Jednа od najpoznatijih tekija je Demir baba u blizini grada Razgrada. Godi­ne 2004. u Razgradu su urađena prva iskopavanja za alevitski kulturni centar. Bilo je pla­nirano da veći deo finansiranja dođe od turske nevladine organizacije po­vezane sa alevitima, ali do dana današnjeg ništa nije urađeno.

Za razliku od muslimana sunita, aleviti u Bugarskoj još uvek nisu zvanično regi­stro­vani kao veroispovest bez obzira što vekovima naseljavaju ove teritorije.[36] Trenutno u Bugarskoj ima oko 60.000 kazalbašija.

Ograničeni obim članka ne daje mogućnost da se proprate svi aspekti života musli­mana u Bugarskoj, ali ono što je opisano daje makar delimičnu predstavu o nji­ho­vom istorijskom razvoju i njihovom sadašnjem položaju. Antagonizam između hriš­ćana i muslimana je istorijski oblikovan, ali u Bugarskoj, kao i na Balkanu predod­ređeni smo da živimo zajedno prevazilazeći razlike.