Ibrahimpašina džamija - Đakovo

od sredine 18. stoljeća župna crkva Svih svetih, početkom 18. stoljeća najprije je bila posvećena svetom Jurju.

Od 1962. je  registrirani spomenik kulture.

Posebnost ove crkve je i njezina unutrašnjost u – bizantsko-maurskom stilu.

Prema nekim izvorima, prvotno je, a veže se uz 14. stoljeće, tu postojala crkva svetog Lovre, koja je s dolaskom Turaka ustupila mjesto džamiji, a s odlaskom Osmanlija opet "vraćena" u katoličku crkvu.

Prije dvadesetak godina iza nje je obavljeno arheološko istraživanje, kada je otkriveno ranosrednjovjekovno groblje.

Crkva se veže uz 16. stoljeće, ne zna se točno godina.

Ne griješi se kada se kaže da je to bivša džamija a da je tu prvo bila crkva, katolička, a blizu nje i katoličko groblje. Turci su ju srušili i tu napravili džamiju. Kada su napustili ove krajeve, džamija nije srušena, nego pretvorena u crkvu. Na maketi se vide sve faze – pet faza graditeljskog stasavanja – kazuje župnik Ćorluka.

Pet faza potvrđeno je i u cjelovitom istraživanju graditeljskog razvoja ove crkve provedenom 1988., uoči 750. godišnjice prvog pisanog spomena Đakova.

Prva faza je džamija, slijedi faza nakon Turaka, kada je džamija, u vrijeme biskupa Patačića, pretvorena u crkvu svetog Đure.

Slijedi dogradnja u vrijeme biskupa Bakića, a potom faza u kojoj je, krajem 18. stoljeća, crkva, u vrijeme biskupa Krtice, obnovljena.

Peta faza obnova je crkve 1885., nakon oštećenja u potresu 1884.

Prema toj koncepciji, crkva je obnovljena i otvorena 1989., prilikom velike proslave 750. obljetnice pisane povijesti 

Turski su prodori umnogome promijenili demografsku sliku i Slavonije i cijele Hrvatske. Osnovna su naselja prostora između Drave, Save, Dunava i Ilove nastala dolaskom Slavena na to područje. Većih promjena nije bilo do dolaska Turaka. Bosna pada pod Turke 1463., nakon čega su sve veći napadi i provale Turaka u Hrvatsku. To posebice dolazi do izražaja nakon Krbavske bitke 1493., kada su poraženi hrvatski plemići u jednoj turskoj pljačkaškoj najezdi. Dok Mlečani zauzimaju obalu, Turci pustoše Bosnu, Liku i unutrašnjost Dalmacije te se tako i ime Hrvatske pomiče prema sjeveru, ono što je nekada bio rubni dio Hrvatske – Slavonija između Save i Drave – postaje njezin središnji dio, a Hrvatska od mediteranske zemlje postaje izrazito srednjoeuropska zemlja.

Turci su dunavsko-savsko međurječje osvajali od 1521. do 1536. godine, kada su osvojili cijelu srednju Slavoniju i tako osigurali svoj posjed u međurječju. Godine 1526. osvojili su Osijek i Vukovar. Turci su do 1537. uredili svoju upravu u međurječju: ukinuli su dotadašnju podjelu na dvije županije, a umjesto njih stvorili su srijemski pašaluk čije je središte bilo u Iloku ili u Mitrovici.

Upravna im je jedinica bila kotar koji se sastojao od dvadesetak većih naselja s oko 150 – 200 tisuća jutara zemlje. Cijeli je pašaluk imao devet kotara: zemunski, petrovaradinski, mitrovički i iriški (stari Srijem), morovićki, iločki i ivankovački, đakovački i brodski (vukovski dio međurječja). Vukovski19 je dio međurječja oko 1520. godine imao dvadesetak većih gradova i trgovišta te oko 850 – 900 sela. Moačanin (2001: 23) navodi da je 1540. godine, prema popisu Požeškoga sandžakata, kadiluk Đakovo – Gorjan imao oko 1400 kuća. U kotarskim je središtima20 do sredine 17. st. bilo više od polovice muslimanskoga stanovništva. U 16. i 17. stoljeću dolazi do društvenih, vjerskih i narodnosnih promjena. Tri su razloga za društvene promjene. Prvi je razlog prelaženje na islam, što donosi ili položaj slobodnoga seljaka ili položaj povlaštenoga obrtnika (trgovca u kotarskom središtu, vojvodstvu ili trgovištu).

Drugi je razlog pristupanje vojnoj turskoj organizaciji u koju su mogli pristupati i nemuslimani. Treća je mogućnost, a time i razlog za promjene, bilo to da naselje ne prelazi na islam niti pristupa turskoj vojnoj organizaciji, nego ostaje u novoj državi izvan političkoga života, uporno čuvajući stare značajke – dakle, nema nikakvih promjena u odnosu na dotursko doba.

Što se tiče vjerskih promjena, nestalo je crkava bosanskih Hrvata i husitskih crkava, a došao je islam koji starosjediocima donosi pomutnju. U zapadnom su dijelu međurječja u 16. stoljeću nastanjeni i kalvini. Katolici su i pravoslavci pod Turcima održali svoju crkvu, samostane, župe i škole unutar samostana. Glede etničkih promjena, sve je više muslimanskoga, odnosno turskoga življa, a iz međurječja nestaju Mađari.U 16. st. doseljenici u međurječje dolaze iz Srbije, istočne i srednje Bosne. Evlija Ćelebija, putopisac iz sredine 17. st., bilježi da se na području međurječja od 1536. do sredine 17. st. razvio novi tip stanovništva koji je na tom tlu morao imati vrlo veliku važnost u svim aspektima života jer cijelo međurječje potkraj turske vladavine broji oko osam tisuća muslimanskih domova s oko četrdeset tisuća ljudi, uz srijemski sandžakat s otprilike trideset šest tisuća turskih vojnika i njihovih obitelji.

Muslimani i njihovo podrijetlo usko su vezani uz veća gradska središta i, eventualno, izolirane seoske posjede. Iz 17. stoljeća potječe i opis bosanskoga sandžakata u kojemu se bilježi da je u Brodu oko osam stotina kuća, a da je Đakovo otprilike istoga stanja kao i Brod. Prema istom je popisu u Vrbici bilo oko devedeset starosjedilačkih obitelji s oko devet stotina stanovnika. Sveukupno je Bakić zabilježio oko 1280 stanovnika. Vizitatori u 17. st. bilježe broj krizmanih ili svih župljana, pa se na osnovi tih zapisa saznaje da je na području Đakovštine bilo deset katoličkih župa: Brod, Vrhovi, Podcrkavlje, Garčin, Dragotin, Selci, Poljana, Gorjani, Vrbica i Rastić. Sveukupno je dvadeset tisuća starosjedilačkih katolika, od kojih je vrbičkoj župi pripadalo tisuću dvjesto župljana. Dakle, velik se udio starosjedilaca zadržao na području Đakovštine za vrijeme Turaka, a oni su zadržali i svoje govorne i folklorne značajke i prenijeli ih iz 15. st. u vrijeme turske vladavine. Taj će dio stanovništva nakon odlaska Turaka od 1692. godine nadalje na tom području činiti glavninu stanovništva21, iako je od 1520. do 1680. godine nestala polovica starosjedilaca.

Pavičić pretpostavlja da su Turci Hrvate muslimane selili oko Pečuha, Šikloša i Sigeta, gdje su u 16. st. nastale velike naseobine muslimana koji govore hrvatskim jezikom. Ujedno navodi i sela iz kojih su se iselili Hrvati muslimani, a među ostalima spominje i Široko Polje, Vuku, Koritnu i Semeljce22 (Pavičić 1954: 273). Iseljavanja je bilo najviše oko 1570. godine, kada su Turci naseljavali zapadnomađarske krajeve. Za vrijeme turske vladavine Srbi su naseljeni na zapadnom brdskom dijelu đakovačkoga kotara i inače u Dilj i Krndiju, i to iz južnih krajeva Bosne. Određeni se broj tih obitelji našao i u Vučevcima U 16. st. na vlast dolaze Habsburgovci, od kojih se očekuje konačni izgon Turaka s osvojenih područja, no oni to ne uspijevaju. Među ostalim, neuspjeh je i rezultat građanskoga rata u Slavoniji, kada je Slavonski sabor izabrao za svoga vladara Ivana Zapolju. Građanski je rat prouzročen izborom Ferdinanda za vladara.

Sukobljavaju se Ferdinandove pristaše s pristašama Ivana Zapolje. Ferdinandove snage pobjeđuju, zbog čega slabe Slavonski sabor i ban. Financijska nemoć dovodi do pokoravanja slavonskih područja Habsburgovcima kako bi se održale krajine koje su branile prostor od napada Turaka, no turski napadi i prodori ne prestaju, što je rezultiralo velikom bitkom kod Siska 1593. u kojoj su Turci ipak poraženi, kao i 1596. kod Petrinje. Time je zaustavljen daljnji prodor Turaka na hrvatsko područje.U drugoj polovici 17. st. na đakovačkom se području bilježi 89 što manjih, a što većih sela: 77 isključivo hrvatskih, 4 isključivo srpska sela (Čenkovo, Povučje23, Beketinci i Vučevci) i 8 narodnosno izmiješanih sela, 8 ih je napušteno oko 1665., a 40 u razdoblju od 1673. do 1710. Od 48 napuštenih sela Hrvati oko 1698. naseljavaju Semeljce i Koritnu, a Srbi iz Bosne Hrkanovce, Svetoblažje, Breznicu, Bračevce, Popovce, Podgorje i Mrzović. Hrvati su većinom bili starosjedioci, a mali je broj doseljenika došao uglavnom iz Bosne te u manjoj mjeri iz ostalih dijelova Hrvatske i Mađarske. Doseljenici iz Bosne prepoznaju se po etničkim prezimenima – Bosanac, Bošnjak, Bosančić, Bošnjaković. Nositelja je tih prezimena bilo u gotovo svim selima, i to po jedna ili dvije kuće, a ponegdje i više. U većem su se broju nalazili u Semeljcima i Koritni, selima koja su oni i osnovali i u njima sačuvali svoja prezimena do danas. U 17. st. (oko 1687. godine) nakon poraza muslimani se sele u Bosnu.

U razdoblju od 1691. pa do Karlovačkoga mira 1699. godine Slavonija je izložena sporadičnim ratovima zbog provala Turaka iz Bosne. Veće migracije iz međurječja događaju se od 1699. do 1720., kada odlaze muslimani. Biskup Bakić 1702. godine bilježi sedam stotina muslimanskih i dvadeset pet katoličkih domova u Đakovu. Od 1718. Turci nisu gospodari ni u jednom dijelu međurječja. U međurječje se doseljavaju bosanski i srpski doseljenici (Slavonski Brod, Đakovo, Osijek), ali i doseljenici iz Bačke i Srijema te zapadnih krajeva Hrvatske i Hrvatske uopće (Lika, sjeverna Dalmacija).

Od odlaska Turaka do danas

Nakon mira u Srijemskim Karlovcima jača napetost između Hrvatske i Ugarske, kada ojačana Ugarska pokušava nametnuti svoju vlast hrvatskom saboru, čemu se hrvatski plemići odupiru, napose uz pomoć pragmatičke sankcije 1712., kojom priznaju vlast i ženskoj lozi Habsburgovaca. Od Turaka oslobođena područja u Slavoniji dugo nisu bila podvrgnuta vlasti bana i sabora. Do toga dolazi tek 1745. godine. Položaj županija u Slavoniji ubrzo je postao specifičan jer su one od 1751. izravno predstavljane i u Ugarskom saboru mimo hrvatskih predstavnika.

U Slavoniji i Srijemu prevladavaju velika feudalna imanja, često u vlasništvu stranaca, suprotno od sjeverozapadne Hrvatske gdje prevladava sitan i srednji plemićki posjed.

Popis stanovništva đakovačkoga kotara iz 1732. bilježi 581 hrvatsku kuću i 196 srpskih, dok popis iz 1738. bilježi 765 hrvatskih kuća, među kojima nije bilo doseljenika (dakle, stanovništvo se povećavalo samo prirodnim putem).

Seoba od 1757. do 1758. dovodi 373 doseljenika iz derventskoga kraja u Bosni, najviše iz Plehana i okolice. Đakovački ih je biskup primio pod zaštitu i naselio ih na prazne prostore svojega vlastelinstva, a osnovao i je tri sela: Josipovac (kasnije Vuka), Široko Polje i Punitovce. Doselio je u svako selo između 10 i 20 rodova.

Ostatak je naselio u Beketince, Koritnu (6 bosanskih obitelji iz Dervente) i Dragotin. Đakovačko biskupsko vlastelinstvo i u 18. i 19. st. organizira preseljavanja. U 19. st. doseljava se, iako ne u velikim brojevima, iz drugih hrvatskih krajeva na područje Đakovštine: iz drugih dijelova Slavonije, središnje Hrvatske, Šomođa, Baranje i Bačke. Doseljenici su pojedinačno ulazili u naselja i asimilirali se u njima. Osim hrvatskih doseljenika, doseljavaju se i Nijemci i Mađari iz Bačke, Baranje i Šomođa, koji su brojem naglo rasli.

U gotovo svako selo dolaze i Hrvati iz Like i Bačke, no njih je ipak manje od Nijemaca i Mađara. Hrvati se u većem broju doseljavaju i nakon obaju svjetskih ratova. Krajem 18. i početkom 19. st. Hrvatska se postupno pretvara iz zaostaloga feudalnoga u moderno građansko društvo. Godine 1790. Hrvatska se podvrgava Ugarskom namjesničkom vijeću, a otprilike u isto vrijeme francuska osvajačka vojska s Napoleonom na čelu dolazi na jadransku obalu.

Sredinom 19. st. javlja se ilirski preporod, nacionalno osvješćivanje.

Od 1848. pokušavaju se povezati sve hrvatske države u jednu, hrvatski se narod okreće ostalim slavenskim narodima kako bi postali moderna i priznata europska nacija. Uvođenjem apsolutizma dolazi do mnogih političkih i društvenih promjena. Pojavljuju se i osnivaju različite političke stranke u Hrvatskoj, s različitim polazišnim stavovima u odnosu na vladajuće.

Stvaraju se dvije osnovne političke struje: jugoslavenstvo i hrvatstvo. Za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića (1873. – 1880.), a ujedno i nakon Hrvatskougarske nagodbe, Hrvatska naglo napreduje. Kraj 19. st. donosi sukobe sa Srbima u Bosni, kao i na području bivše Vojne krajine, a ujedno i sukobe s Ugarskom.

Početak 20. st. donosi Prvi svjetski rat koji je za naš narod rezultirao stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), a kasnije Jugoslavije. Prostori Slavonije i Baranje nisu bile bojišnice, nego su u njima bile izgrađene bolnice koje su primale vojnike s bojišnice iz Srijema. U vrijeme Prvoga svjetskoga rata bilo je u Slavoniji mnoštvo izbjeglica iz Srijema, u kojemu se stvorio prazan prostor pogodan za ratne manevre. Oko 756 000 ljudi iz Hrvatske i Slavonije bilo je mobilizirano u Prvom svjetskom ratu. Uoči Drugoga svjetskoga rata Slavonija je administrativno bila podijeljena na 17 kotara i u njoj je živjelo 700 000 stanovnika (Kevo 2009: 437). Najviše je bilo hrvatskoga stanovništva, potom srpskoga, slovačkoga, mađarskoga, njemačkoga i češkoga stanovništva.

Godine 1941. Hrvatska ulazi u Drugi svjetski rat koji na njezino područje donosi političke promjene – u prvi plan dolaze dotad rubne političke stranke, komunisti i ustaški pokret. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata osnovana je i NDH kojoj se suprotstavlja partizanski pokret. Godine 1945. završava Drugi svjetski rat. Hrvatska postaje dio SFR Jugoslavije, socijalističke države zasnovane na komunističkoj diktaturi.

Nakon Drugoga svjetskoga rata nestaje njemačko stanovništvo s područja Slavonije, odnosno nestaju takozvani folksdojčeri – domaći Nijemci. Neki su protjerani, a dosta ih je umrlo u radnim logorima 1945. – 1946. koji su se nalazili kod Valpova, u Josipovcu, Tenji kod Osijeka, Krndiji kod Đakova, Šipovcu kod Našica te na pustari Podunavlje u Baranji.

SFRJ se raspada 1990., a Hrvatska napokon postaje samostalna i priznata država 1991. godine. Domovinski je rat donio demografske promjene i u cijelu Slavoniju i u Đakovštinu. Cijela je Đakovština bila pogođena ratom i djelomično razrušena, posebice sela istočne Đakovštine od kojih su neka bila na samoj crti bojišnice. Sela koja su izravno pogođena ratom i djelomice rušena bila su Koritna, Semeljci, Kešinci, Mrzović (pogođena crkva), Forkuševci i Vučevci.

U polju između Forkuševaca, Vučevaca i Semeljaca srušen je neprijateljski zrakoplov, a pilota koji je preživio pad naočigled stanovnika navedenih sela uhitili su ti isti ljudi te ga priveli vlastima.

Pogođene su privatne kuće, društveni i gospodarski objekti te vrtovi oko kuća. Nijedno selo Đakovštine nije bilo pod agresorskom vlašću, no prve linije bojišnice nalazile su se neposredno na izlazu iz sela Koritna prema Šodolovcima te na prostoru između sela Mrzović i Markušica. Markušicu i Šodolovce, sela s većinskim srpskim stanovništvom, zauzeli su agresori.

Za vrijeme Domovinskoga rata iz sela Đakovštine u Vojvodinu odseljava se jedan dio Srba, a doseljavaju se Hrvati iz Vojvodine.

Doseljavaju se i Hrvati iz Bosne i Hercegovine, također zbog ratnih uvjeta.

Najviše ih se doselilo iz Bosanske Posavine.

Muslimani prognani iz Bosne i Hercegovine privremeno su smješteni u prognaničke centre u Nabrđu i Gašincima. Jedan dio muslimana ostaje u selima Đakovštine. U gotovo sva sela Đakovštine naselilo se po nekoliko bosanskih hrvatskih katoličkih obitelji.