Islamska zajednica uništila muhadžirsko mezarje u Đakovu

Islamska zajednica je isključivi krivac za uništavanje prvog i najvećeg bošnjačkog muhadžirskog mezarja, u Đakovu, u Hrvatskoj, jer od milione maraka koje obrće nije naša 2.600 maraka godišnje, koliko je bilo potrebno da se zaštiti ovaj jedinstveni historijski i sakralni kompleks.

Dok direktor Vakufske direkcije Senaid Zajimović u svome rodnom selu Matuzići od vakufskih sredstva gradi "najveći islamski centar u državi", dotada se nema 2.600 maraka za očuvanje centralne spomeničke tačke bošnjačkog izbjeglištva.

Dok se grade resorti, apratmani, kupleraji, restorani Islamske zajednice, sve od vakufskih sredstava, dotle se nema 2.600 maraka za jedinstven spomenik bošnjačke kulture sjećanja!

RAT IH PROGNAO, GODINE POKOPALE

Đakovo: “Najtužnije bošnjačko mezarje”

Dok je javnosti dobro poznata činjenica kako u Đakovu u okviru Gradskog groblja postoji i židovsko, na kome je pokopano oko 570 žrtava sabirnog logora kojima su imena poznata zahvaljujući grobaru Stjepanu Kolbu koji ih je potajice zapisivao, malo je poznato da se ondje nalazi još jedno groblje, također jedinstveno u svijetu, na kome su pokopani Bošnjaci koje je vihor rata devedesetih protjerao iz njihovih domova iz svih krajeva BiH, a zaklon su pronašli u Gašincima, odnosno u dijelu istoimenog vojnog poligona. Neki od njih u slavonskoj grudi pronašli su i posljednji počinak. U đakovačkom gradskom komunalnom poduzeću Univerzal, koje skrbi o Gradskom groblju, kažu kako je ondje bilo 135 grobova, no danas je ostalo 80-ak jer je, kako doznajemo od Gorana Solde, predsjednika Gradskog vijeća Đakova, u razdoblju od 2003. do 2010. ekshumirano i preneseno 45 posmrtnih ostataka prema zahtjevu obitelji nakon povratka iz progonstva.

Iako inicijativa za rješavanjem statusa tog dijela groblja postoji već duže vrijeme pa su se Gradu Đakovu u vezi s tim obratili i predstavnici Mešihata Islamske zajednice, do danas ništa nije riješeno, a u sve se, kaže Goran Soldo, uplelo i slovo zakona. Univerzal je, naime, Mešihatu ovog mjeseca uputio dopis u kome ih poziva na dogovor oko upravljanja. Upozoravaju kako za ova grobna mjesta nije plaćana godišnja naknada te da je sve ove godine Univerzal o vlastitom trošku skrbio o groblju. U dopisu se navodi i kako se, sukladno slovu zakona, grobno mjesto za koje naknada nije plaćena deset godina smatra napuštenim i može se, uz premještanje ostataka preminulih iz napuštenog groba u zajedničku grobnicu, ponovno dodijeliti na korištenje.

Fatmir Alispahić, bosanskohercegovački novinar i književnik, za tamošnju televiziju MTV Igman snimio je dvije reportaže o groblju u Đakovu, uz bojazan da bi ovo groblje, ne odreagira li se na vrijeme, moglo biti, kako kaže – prekopano.

– Dragi moji, odveo sam vas na najtužnije bošnjačko mezarje na svijetu, doveo sam vas na jedino muhadžirsko bošnjačko mezarje na svijetu! Mezarje u Đakovu gdje su pokopani Bošnjaci koji su tijekom rata umrli u Izbjegličkom centru u Gašincima. Ovdje je pokopano više od stotinu, neki kažu 140 Bošnjaka, a kao što vidite, ovdje je samo nekoliko nadgrobnih spomenika, nišana – priča u svojoj reportaži iz Đakova novinar Alispahić.

Točna evidencija

Navodi i kako đakovački gradski oci traže uključenje Bošnjaka u rješavanje pitanja tog groblja, od članova obitelji ukopanih na đakovačkom groblju do Islamske zajednice, kako bi se dostojanstveno obilježila grobna mjesta, za što, kaže Alispahić, postoji točna evidencija. Naveo je ovaj novinar imena čak 105 ljudi s godinom rođenja i godinom smrti, koji su pokopani na ovom groblju. Na kraju svoje prve reportaže iz Đakova, Alispahić poziva na obnovu tog jedinstvenog, najvećeg izbjegličkog groblja Bošnjaka na svijetu, koji, kaže, treba sačuvati kao spomeničku vrijednost i povijesno svjedočanstvo o izbjegličkoj tragediji bošnjačkog naroda.

– Što ovo sve konkretno znači? Grobno mjesto u Hrvatskoj godišnje se plaća oko 20 maraka. Tamo imamo oko 130 grobova, puta 20 maraka, to je 2600 maraka. Postavlja se pitanje imamo li mi kao narod godišnje taj novac pa da sačuvamo ovu spomeničku vrijednost – pita bosanskohercegovački novinar.

Jučer smo razmijenili korespondenciju s Fatmirom Alispahićem, koji nam je rekao kako je kontaktirao u vezi s tim nadležne, više instance, te da ćemo naknadno o svemu više znati. I sami smo uputili dopis Mešihatu Islamske zajednice u Hvatskoj, no do zaključenja ovoga broja nismo dobili odgovor.

– Bošnjačko groblje u Đakovu dio je multikonfesionalnog i multietničkog Gradskog groblja bez ograda. Katoličko, židovsko, groblje časnih sestara, dječje te muslimansko groblje ovdje je u jednoj cjelini. Nema podjele za one koji počivaju na ovom groblju. Prvi pokopi osoba muslimanske vjere bili su 1992. godine, a posljednji 1999. godine. Pokapane su mahom osobe starije populacije preminule u IC Gašinci. Sadašnja površina je oko 600 četvornih metara. Svih ovih godina groblje je održavao Univerzal bez naknade, od 1992. do danas, znači punih 25 godina kosimo, odvozimo otpad, održavamo rasvjetu i sve to bez naknade. Dijelom je to i nepravedno, jer njihova zajednica ne ispunjava svoju obvezu i ne plaćaju. Bilo bi korektno da predstavnici Mešihata Islamske zajednice preuzmu vlasništvo nad grobnim mjestima, a u skladu s tim i obveze, posebno zato što 25 godina nisu skrbili o predstavnicima svog naroda – kazao je Goran Soldo, pozvajući i saborskog zastupnika njihove manjine da se uključi u rješavanje ovoga problema.

Vinković: Sporazum je postignut, ali nije potpisan

– Prije nekoliko godina u Đakovu smo razgovarali s muftijom Azizom Hasanovićem, kada je postignut dogovor o potpisivanju sporazuma, mislim da je to bilo 2013. ili 2014. godine, da se posljednje tri godine plati grobna naknada, što je obveza i za sve naše građane, tadašnji iznos za njih je bio oko 10.000 kuna godišnje. Do sada taj ugovor nije potpisan, a prijedlog ugovora poslan im je iz Grada Đakova. Bilo je čak i dogovoreno da će na tom mjestu biti postavljeno spomen-obilježje. Univerzal i Grad skrbe o tom groblju, jedini problem je što je protekom vremena nestalo nadgrobnih spomenika, zub vremena ih je uništio – kazao je gradonačelnik Đakova Zoran Vinković, podsjećajući na dobro rješeno pitanje židovskog groblja u Đakovu.

Spisak 105 muhadžira iz izbjegličkog centra Gašinci

koji su ukopani na muhadžirskom mezarju u Đakovu, u periodu 1992-1998.

1. Haša Peranović (1911-1994)
2. Nezir Imširović (1908-1994)
3. Sabit Varmaz (1939-1994)
4. Fako Sejmen (1925-1994)
5. Paša Mehičić (1915-1994)
6. Emina Hamzić (1912-1994)
7. Delva Bravo (1918-1994)
8. Mehmedija Puškar (1952-1993)
9. Vahida Zečević (1923-1993)
10. Senija Jahupović (1900-1993)
11. Nifka Jahupović (1920-1993)
12. Sulejman Ramić (1926-1994)
13. Sadil Krpo (1933-1993)
14. Sadeta Hadžiosmanović (1926-1993)
15. Latifa Velić (1929-1993)
16. Fadila Salihović (1912-1993)
17. Ajša Konjević (1914-1993)
18. Bego Bajrić (1921-1993)
19. Emina Bešić (1937-1993)
20. Fikreta Mustapić (1949-1993)
21. Zineta Mujanović (1921-1993)
22. Džemail Bislimi ( - 1993)
23. Raif Hodžić (1930-1993)
24. Redžo Medić (1915-1993)
25. Hasan Haurdić (1904-1992)
26. Aska Hodžić – Mehić (1892-1992)
27. Zumra Duratović (1915-1993)
28. Muhiba Gibić (1938-1992)
29. Derviša Alić (1921-1992)
30. Jusuf Čaušević (1947-1992)
31. Eniz Forić (1921-1992)
32. Hajra Mehinović (1908-1992)
33. Rufejda Isić (1912-1992)
34. Atif Omičević (1921-1992)
35. Meliha Bešlić (1992-1992)
36. Abida Trgo (1902-1992)
37. Fatima Hasanić (1933-1993)
38. Ševala Hamzagić (1955-1994)
39. Ifeta Rošić (1926-1994)
40. Alema Prlja ( 1920-1994)
41. Husein Karahasanović (1935-1994)
42. Iso Neziri (1934-1994)
43. Amir Kešmer (1929-1994)
44. Slada Matinjanin (1912-1994)
45. Faik Dervišagić (1966-1994)
46. Muharem Haurdić (1912-1994)
47. Hajra Karović (1907-1994)
48. Vasva Đulić (1922-1994)
49. Ismet Ćulum (1962-1994)
50. Besim Čauš (1931-1995)
51. Ibrahim Mujkić (1923-1995)
52. Ibrahim Šantić (1923-1995)
53. Zlata Matinjanin (1933-1995)
54. Smajil Zahirović (1951-1995)
55. Hafeza Novalić (1920-1995)
56. Subha Rizvanović (1929-1995)
57. Anel Beganović (1995-1995)
58. Mehmed Mukeljić (1927-1997)
59. Alija Hajrić (1916-1995)
60. Zumra Talić (1952-1995)
61. Hatemina Bešić (1912-1995)
62. Rašida Katanić (1921-1996)
63. Mina Islamović (1907-1996)
64. Kanita Stošić (1928-1995)
65. Mustafa Bašić (1934-1995)
66. Hakija Hodžić (1939-1995)
67. Hanifa Šehović (1922-1995)
68. Fatima Ahmić (1915-1995)
69. Halida Halilić (1916-1995)
70. Dilfa Avdić (1920-1995)
71. Šeća Arnaut (1914-1995)
72. Hasnija Imamović (1914-1995)
73. Enver Turčinhodžić (1936-1996)
74. Osman Jusić (1921-1996)
75. Tifa Mujčin (1933-1996)
76. Saira Samardžić (1996-1996)
77. Fatima Mehinagić (1925-1996)
78. Mehmed Tabaković (1919-1996)
79. Derviš Šaldić (1932-1996)
80. Hedija Omerinović (1932-1996)
81. Muhamed Bajagilović (1920-1996)
82. Šefika Mehmedović (1919-1996)
83. Hajrija Gredelj ( - 1995)
84. Mejra Jašarević (1921-1997)
85. Ćamila Dabranin (1933-1997)
86. Vahida Spahić (1912-1997)
87. Šaha Tajić (1916-1997)
88. Hakija Skopljak (1937-1997)
89. Subha Idrizović (1925-1997)
90. Avdo Huseinćehajić (1910-1997)
91. Salko Bekrić (1922-1997)
92. Hedžid Bašić (1943-1997)
93. Senad Efendić (1952-1996)
94. Duda Dugalić (1928-1996)
95. Hajra Mujčin ( -1999)
96. Meho Mujčin ( -1999)
97. Esman Hadrović ( -1998)
98. Sulejman Zemaić ( -1998)
99. Adila Plehandžić ( -1998)
100. Mustafa Rahmanović ( -1998)
101. Teufik Mujkić (1934-1997)
102. Bido Blagajčević (1920-1997)
103. Safer Alić (1940-1994)
104. Fatima Hodžić (-)
105. Ferizi Binat (-)

Đakovačkoj tvrtki BiH dužna 55.000 kuna za održavanje groblja

Godišnja naknada za održavanje navedenog groblja iznosi nešto više od 9000 kuna, a ukupan dug s kamatom u zadnjih pet godina dosegnuo je 55.000 kuna. Groblje se i dalje redovito održava, a s problemom je upoznato veleposlanstvo BiH u Hrvatskoj, od kojega su Đakovčani zatražili da se uključi u rješavanje problema.'Ovo smatramo političkim, civilizacijskim i pravnim pitanjem s obzirom na to da se radi o građanima BiH', rekao je Ripić, napominjući kako imaju 'pozitivne signale' te se nadaju trajnom rješenju.'Riječ je mahom o izbjeglicama koji su bili smještani u izbjegličkom kampu Gašinci. Ukupno je sahranjeno 136 pokojnika. Oko 60 posmrtnih ostataka je preneseno', kazao je za tportal direktor đakovačkog Univerzala Stjepan Ripić.

Nakon sastanka s veleposlanikom uputio je i pismo u kojem napominje kako je 'Đakovo tijekom ratnih 90-ih godina primilo mnoge prognanike i izbjeglice, pa tako i građane Bosne i Hercegovine'.

'S obzirom na dugotrajnost ratnog sukoba i vrijeme provedeno u izbjeglištvu, neki od izbjeglih građana nažalost nisu dočekali povratak u svoju domovinu te su na dostojanstven način pokopani na Gradskom groblju u Đakovu. Grad Đakovo je osigurao prostor od 504 četvorna metra na gradskom groblju, na kojem su pokopani državljani Bosne i Hercegovine, sukladno svim vjerskim običajima i obilježjima pokojnika. Sve navedene aktivnosti Grada iziskivale su troškove od nekoliko stotina tisuća kuna društvu Univerzal, kako prilikom samog pokopa tako i prilikom održavanja groblja tijekom više od 20 godina', podsjetio je Ripić, piše Glas Slavonije.Pozvao se tom prilikom i na Zakon o grobljima, prema kojemu se svako grobno mjesto, za koje nije plaćena grobna naknada duže od deset godina, smatra napuštenim, te rekao da Uprava groblja u smislu smanjenja troškova može ekshumirati sahranjene osobe i smjestiti ih u zajedničku kosturnicu.

'Posljednjih nekoliko godina u više navrata se pokušalo riješiti pitanje podmirenja minimalnih troškova, a sve sukladno Zakonu o grobljima, Pravilniku o grobljima te cjeniku za grobljanske usluge', napisao je Ripić.

S obzirom na to da se radi o državljanima BiH, smatra da bi se ta država trebala aktivno uključiti u model trajnog rješenja ovog pitanja kako bi se na dostojanstven način obilježila grobna mjesta svakog pojedinog pokojnika, a s tvrtkom Univerzal potpisan je ugovor o održavanju groblja i naknadi za tu uslugu.

Cijena održavanja grobnog mjesta, odnosno humka, kaže Ripić, iznosi 18,44 kune po četvornom metru

Preneseno  

Marija Rotim

Nikolina Vuković

(Poslijediplomski doktorski studij povijesti, Hrvatski studiji, Sveučilšte u Zagrebu)

IZBJEGLIČKI CENTAR GAŠINCI / ĐAKOVO

Autorice na temelju neobjavljene arhivske građe, onodobne periodike terelevantne znanstvene literature obrađuju postojanje, rad i ulogu Izbjeglič-kog centra Gašinci u razdoblju od njegova otvaranja 1992. pa sve do njego-vog zatvaranja 1999.

Cilj je uočiti humanitarno djelovanje hrvatskih vlasti irazličitih humanitarnih organizacija u zbrinjavanju pretežito muslimanskih izbjeglica s teritorija Bosne i Hercegovine u izbjegličkom centru. Rad ćeobrazložiti razloge i svrhu nastanka gašinačkog centra, prikazati njegovsmještajni kapacitet te utvrditi životne uvjete izbjeglica u njemu.

Osim toga, funkcioniranje Izbjegličkog centra Gašinci temeljilo se na osiguranjuvisoke kvalitete društvenog i vjerskog života, što se neophodno odvijalou komunikaciji i suživotu s Đakovštinom. Rad će stoga prikazati oblikedruštvenog i vjerskog života, humanitarne organizacije koje su pripomoglerealizaciji brojnih projekata, ali isto tako i samom osnutku i funkcioniranjuizbjegličkog centra.

U konačnici, rad obrađuje potencijalnu eskalaciju etničkih sukoba u centru i Đakovštini zbog

hrvatsko-muslimanskog sukoba u Bosni i Hercegovini, određene netrpeljivosti između izbjeglica te smještanje ostalih potrebitih u Gašince

Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije obilježili sumanji oružani sukob u Sloveniji te ratni sukobi na prostoru današnje Republike Hrvatske (RH) te Bosne i Hercegovine (BiH). Gospodarska i političkakriza komunističkog režima te rastući velikosrpski nacionalizam prouzroko-vali su nezadovoljstvo najrazvijenijih jugoslavenskih republika – Slovenije iHrvatske – koje su u proljeće 1990. započele s demokratskim promjenama iuvođenjem višestranačja. Nakon što su demokratske promjene u Sloveniji i Hrvatskoj osigurale višestranačje i nove demokratske vlasti u tim zemljama,uslijedio je ratni sukob. U Sloveniji se nakon povlačenja Jugoslavenske na-rodne armije (JNA) stanje stabiliziralo, a Hrvatska je ostala izložena snažnojvelikosrpskoj agresiji. Prelijevanje srpske agresije na Bosnu i Hercegovinuiz Hrvatske dogodilo se u listopadu 1991., kada je JNA uništila hrvatsko seloRavno u Popovu polju, a početkom 1992. zabilježeni su sukobi u Bosanskom Brodu i Derventi. Nakon toga u Bijeljini dolazi do muslimansko-srpskog sukoba, a u travnju 1992. na Kupreškom se polju odvijao sukob hrvatskih i srpskih snaga.

Također, sukob se unutar BiH odvijao između hrvatske i muslimanske strane. Taj se sukob razvija od svibnja 1992. i događaja vezanih uz preuzimanje vojarne u Kaoniku kod Busovače i incidenata iz lipnja iste godi-ne u Novom Travniku.

Politički i vojno, sva tri naroda u Bosni i Hercegovi-ni su se organizirala:

Hrvati u Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu i Hrvatskovijeće obrane (HVO),

Srbi u Vojsci Republike Srpske, a Muslimani su činili većinu u Armiji Bosne i Hercegovine (ABiH).

https://www.facebook.com/1033622210/videos/10210921099356839/

Svaki ratni sukob prouzroči velike ljudske žrtve i materijalnu štetu. Osimtoga, produkt rata su i prisilne migracije civilnog stanovništva. Unutar BiH postojala je specičnost sukoba triju naroda međusobno, što je prouzroko-valo velike izbjegličke valove. Pred ratnim vihorom prvo se za napuštanjedomova odlučuje nemoćnije stanovništvo, a to su žene, djeca i starije osobe.

Zaklon od ratne opasnosti pronalazili su na sigurnim teritorijima BiH, u pre-kooceanskim zemljama kao što su Sjedinjenje Američke Države i Kanada te zapadnoeuropskim, primjerice Njemačkoj i Švedskoj, ali i veliki broj u Hrvat-skoj. Osobe izbjegle izvan svoga mjesta stanovanja s odlaskom u inozemstvodobivale su izbjeglički status. Izbjeglice su često osobe koje su „sretnici u nesreći“ jer su se uspjeli spasiti od sigurne smrti ili genocida.

Destinacija zaveliki broj muslimanskih, ali i hrvatskih izbjeglica s bosanskohercegovačkog prostora bio je teritorij RH, u kojoj se otvoreni ratni sukob zaustavio nakon potpisivanja Sarajevskog primirja i dolaska Zaštitnih snaga Ujedinjenih naro-da u prvoj polovici 1992. Izbjeglički val iz BiH prema Hrvatskoj započeo jeu travnju 1992., od kada s prostora Ključa, Sanskog Mosta, Prijedora, Bosan-skog Broda, Bijeljine, Zvornika, Višegrada, Foče, Kupresa, Dervente, Brčkog,Bosanskog Novog, Kotor Varoša, Jajca te u konačnici Sarajeva srpske snage protjeruju nesrpsko stanovništvo, koje traži izlaz iz ratom pogođenog područja na hrvatski teritorij.

Upravo s navedenih teritorija, dio izbjeglica se našao u Slavoniji, gdje su smještani u različite vrste izbjegličkog smještaja. Velikiizbjeglički valovi započeli su prelascima manjih skupina, ali su se širili veli-kom brzinom. Tako u trenutcima okupacije Jajca i Bosanske Posavine krajem1992. u nekoliko dana u Hrvatsku dolazi oko 30.000 izbjeglica, i to većinski Muslimani.

Najveći broj izbjeglica iz BiH te Savezne Republike Jugoslavije(SRJ)

RH prihvatila je 1992., kada je njihov broj dosegnuo 402.768, a u na-rednim godinama je opadao (vidi tablicu 1)

Razvidno je da u Hrvatskoj zaklon od ratnih okolnosti pronalaze državljani Bosne i Hercegovine

(i to 75 %muslimanske nacionalnosti), dok su s prostora SRJ izbjegli Hrvati i Albanci,koji su većinski smješteni kod rodbine i poznanika. 

Izbjeglički valovi iz BiH prema Hrvatskoj kretali su se tako da bi najprijeizbjegli preko međunarodne granice u najbliže mjesto u Hrvatskoj.

Izbjegliceiz Bosanske Posavine tako su dolazile na teritorij grada Slavonskog Broda, o čemu Adalbert Rebić, predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice, izvještavaVladu Republike Hrvatske. Upozoravao je da u travnju 1992. prema njegovim opservacijama „Slavonski Brod [predstavlja] vrata za Bosnu u Hrvatsku (…) jer u Bosanskoj Posavini živi oko 14.000 Hrvata i 80.000 Muslimana koji su ugroženi od Srba“.

Osim vala izbjeglica koji je pristizao u istočnu Slavoniju,u okolicu Slavonskog Broda i Županje, dio izbjegličkog vala je prodirao na jugHrvatske u smjeru Splita. Ured za prognanike i izbjeglice, kao krovna vladinaorganizacija, intervenirao je na sve veći priljev izbjeglica na prostor Slavonijete već 23. travnja 1992. obavještava izvršna vijeća općina Zagreb, Slavonski Brod, Osijek, Vinkovci, Županja, Požega, Nova Gradiška, Virovitica i Kopriv-

nica da će se trebati pronaći hitno rješenje za smještaj bosanskohercegovačkihizbjeglica. Odluka se odnosila na stvaranje i otvaranje „sabirnih centara“, i touz pomoć međunarodnih humanitarnih organizacija, koje su trebale pribavitišatore za privremeni smještaj.

9

 Prijedlog otvaranja izbjegličkih centara naišao je na određeni otpor, posebice kod osječke općine, koja se još uvijek nalazilau ratnoj zoni, te je graničila sa Zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda Istok

(eng.United Nations Protected Areas), što je iziskivalo dodatne financijske troškove. Sukladno takvim reakcijama, upućeni su službenici Ureda za prognanike i izbjeglice u Slavoniju, kako bi izvidjeli i pronašli najbolje rješenjeza smještaj izbjeglica.

U maju 1992. upućen je izvještaj potpredsjedniku Vlade RH i ministru vanjskih poslova RH Mati Graniću o otvaranju izbjeglič-kih centara na prostoru Đakova, Našica i Požege. Ovo je jedan od prvih spo-mena otvaranja izbjegličkog centra na području Đakovštine, i to u današnjo jOpćini Satnica Đakovačka, u selu Gašinci

Potreba za otvaranjem izbjegličkih centara bila je ključ sprječavanjaeskalacije humanitarne izbjegličke krize. Naime, Hrvatska je bila suočena s problematikom vlastitih prognanika i izbjeglica, a ustupila je svoje državneresurse u zbrinjavanje izbjeglica s prostora BiH. Uvjet za njihov legalan bo-ravka u Hrvatskoj bila je prijava boravišta i registracija kod nadležnog centraza socijalnu skrb. Legalno su mogli biti smješteni samo u izbjegličkim cen-trima ili obiteljima. Dokaz o legalnom smještaju bio im je uvjet za izbjegličkistatus i pogodnosti koje su išle s njim.

Nastanak i rad Izbjegličkog centra Gašinci

Postupak izgradnje izbjegličkih centara za smještaj izbjeglica iz BiH iziskivao je velike fnancijske izdatke RH, koja je već bila iscrpljena prognani-cima.

Unatoč tome, zbog suočavanja s novim izbjeglicama pronašla je način i fnancijska sredstva za izgradnju smještaja za novopridošle izbjeglice. Ponajprije, novac za izgradnju pronalazio se u suradnji s humanitarnim organizaci- jama iz stranih zemalja koje su bile spremne donirati i pomoći u izgradnji iliadaptaciji objekata namijenjenih izbjeglicama. Jedan od primjera je njemačko-hrvatski projekt koji je po principu donacija opskrbljivao opremanje izbje-gličkih centara i hotelskih smještaja. Navedeni projekt imao je za cilj izrav

nom pomoći, poput kupovine kuhinja, olakšati hrvatskim vlastima stvaranje pristojnih životnih uvjeta za izbjeglice i prognanike u izgrađenim izbjegličkimi prognaničkim naseljima u Čepinu, Rokovcima i Karlovcu. 

Suradnja sa stranim donatorima u načelu je bila produkt kompromisa. U konkretnom slučaju snjemačkim donacijama, postavljeni su uvjeti o stvaranju kombiniranih naseljaza prognanike i izbjeglice. U praksi bi to značilo da se u zajedničkom smješta- ju nalaze izbjeglice i prognanici. To se izbjegavalo zbog njihovih prevelikihrazlika, koje su rasle sa sve većim političkim zaoštravanjima i širenjem rat-nog sukoba u BiH. Ovaj oprez se pokazao opravdanim jer eskalacija hrvat-sko-muslimanskog sukoba događa se u siječnju 1993. 13 , a ta činjenica značila je potencijalne nemire u kombiniranim izbjegličko-prognaničkim naseljima.Osim toga, konkretan način zaustavljanja stvaranja kombiniranih izbjegličkihnaselja hrvatskih i muslimanskih izbjeglica s bosanskohercegovačkog teri-torija jest i dogovor između Hrvatske zajednice Herceg Bosne 14 (HZ HB) i Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH.

Kako bi se kontrolirao i osigu-rao adekvatan odnos prema izbjeglicama s teritorija BiH i njihovom boravkuu Hrvatskoj, usuglašena su pravila između HZ HB i Ureda za prognanike iizbjeglice Vlade RH, koja su uključivala poseban odnos prema Hrvatima te Muslimanima iz BiH-a.

Ova suradnja bila je pokušaj smanjenja priljeva izbjeglica iz BiH tijekom 1993. godine.

Zaključci koji su doneseni na sastankuUreda za prognanike i izbjeglice u kolovozu 1993. uključivali su suradnju sHZ HB koja se temeljila na tome da Hrvati iz BiH koji su ugroženi ratom buduzadržani na sigurnom području pod kontrolom HZ HB-a, dok je s druge strane bio dozvoljen neometan prelazak muslimanskim izbjeglicama u RH.

Nastanak Izbjegličkog centra Gašinci (IC Gašinci), kao što sam naziv odaje, bio je namijenjen isključivo izbjeglicama iz BiH, ali se i to s vremenomu manjoj mjeri mijenjalo. Te promjene značile su privremeno smještanje Al-banaca s prostora Kosova te malu zajednicu Hrvata iz BiH.

Navedene promjene nisu narušavale karakter IC koji se s pravom nazivao najvećim izbjegličkim centrom u kojem su smještene muslimanske izbjeglice na teritoriju RH.IC Gašinci nastao je na prostoru bivšeg vojnog poligona u Gašincima, koji je predstavljao odlično mjesto za zbrinjavanje izbjeglica iz BiH.

 Postojeća infra-struktura koju je koristila JNA, a nakon preuzimanja poligona u rujnu 1991.i Hrvatska vojska, bila je kvalitetno rješenje za žurno zbrinjavanje oko 5.000 izbjeglica. Ured za prognanike i izbjeglice već je

12. maja1992. donio oduku o formiranju Koordinacijskog odbora za izgradnju i vođenje IC Gašinci.

Preporuka je bila da se odbor sastavi od predstavnika općinskih struktura, Civilne zaštite, Katoličke crkve, Centra za socijalnu skrb, zdravstvenih ustanovate policije. Uz odbor, upravu nad izbjegličkim centrom imao je i ravnatelj.Prvi imenovani ravnatelj bio je Nedeljko Šimić, koji je imao zadatak orga-nizirati rad nužnih službi. Prvenstveno, radilo se o koordinaciji s Centromza socijalni rad Đakovo, koji je imao zadatak vođenja evidencije pristiglihizbjeglica i ovjere izbjegličkih kartona. Osim toga, uspostavljena je suradnjas Policijskom postajom iz Đakova te su pronađeni volonteri i radnici koji suimali za zadatak osposobiti kuhinju, formirati skladišta, očistiti i pripremiti prostor za prihvat izbjeglica. U konačnici, uspostavljena je komunikacija sUredom za prognanike i izbjeglice te Koordinacijskim odborom. Prvi ravna -telj nije dugo ostao na toj funkciji jer ga je zamijenio Branko Vukoja, koji natoj poziciji ostaje sve do 18. oktobra 1999. i zatvaranja IC Gašinci.

Humanitarne organizacije u IC Gašinci

Republika Hrvatska je preko Republičkog fonda „Kralja Zvonimira“ nan-cirala formiranje i rad IC Gašinci, ali je veliki dio novčanih sredstava dolazio odmuslimanskih humanitarnih organizacija. Konkretno, radi se o Muslim WorldLeague International Islamic relief Organization – Igatha 18 i Muslimanskom do- brotvornom društvu iz Zagreba – Merhamet. Navedene organizacije su s Ure-dom za prognanike i izbjeglice potpisale sporazum o nanciranju i donacijama19. lipnja 1992. Obveze koje su preuzeli podmirivati uključivale su mjeseč-ne uplate od 639.120 američkih dolara te jedanput mjesečno do 10. u mjesecuuplatiti 360.000 američkih dolara za troškove prehrane.

Organizacija koja setakođer priključila nanciranju bila je i Svjetska islamska humanitarna organi-zacija Igassa, koja je u prosjeku mjesečno za četveročlanu obitelj smještenu uGašincima plaćala 500 njemačkih maraka, što je pokrivalo troškove prehranei drugih potreba, ali se ta praksa prekinula u ožujku 1993. Od muslimanskihorganizacija uključen je bio i Visoki komitet Saudijske Arabije, koji je želio pomoći u planiranoj izgradnji džamije. Interes muslimanskih humanitarnih or-ganizacija za IC Gašince bio je velik jer je to bilo najveće izbjegličko naselje uRH s većinski muslimanskim izbjeglim stanovništvom iz BiH.

U skladu s tim,muslimanske organizacije imale su i posebne interese, iskazane brigom troši lise donirani novac pravilno u skladu s propisima šerijata. Tako hrana nije smjelasadržavati svinjetinu, a za donirani je novac bilo zabranjeno kupovati alkohol. Osim Ureda za prognanike i izbjeglice te općinskih vlasti, od 18. ruj-na 1993. stalnu prisutnost u IC Gašinci imao je Ured visokog povjerenikaUjedinjenih naroda za izbjeglice (eng. United Nations High Commissioner for Refugees , UNHCR), čiji su predstavnici ondje imali svoj ured.

Zadatak predstavnika UNHCR-a, prema riječima volonterke i strane zastupnice Uredaviskog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice Alessandrie Morelli, bio je ostvarivanje dogovora postignutog između hrvatskih vlasti i UNHCR-a otome „da svaka osoba kojoj je dato pravo da ide u inozemstvo može ići uinozemstvo, ovo je naš glavni zadatak, ali naravno ured je otvoren i za druga pitanja“. Razvidno je iz djelovanja UNHCR-a da je IC, osim privremenogsmještaja izbjeglica i osiguravanja egzistencijalnih i osnovnih potreba izbje-glica do povratka u BiH, imao i tranzitni karakter. U prilog tome ide istraživa-nje provedeno 1994. među izbjeglicama koje su bile smještene u IC Gašinci.

Rezultati su ukazali da je 82 % ispitanih izrazilo želju za povratkom svojim kućama,

a 13 % bi željelo otići u treću zemlju.

Željene destinacije najčešćesu bile Njemačka, Švedska, Sjedinjene Američke Države, Kanada, Norveška,Švicarska, Finska, Australija i Velika Britanija.

Broj odlazaka u treće zemlje povećavao se s obzirom na pogoršavanje političkih i ratnih okolnosti u Bosnii Hercegovini, posebice s opstankom Republike Srpske. Zanimljivo je da po-daci istog ispitivanja otkrivaju da svi ispitani nisu razmatrali ostanak u Hrvat-skoj. Smanjenje UNHCR-ova djelovanja i rada u IC Gašinci teklo je paralel-no sa smanjenjem broja izbjeglica. Tako već u travnju 1997. ured UNHCR-a smanjuje opseg svoga djelovanja, a konačno prestaje djelovati 1999. s gašenjem IC.

Tranzitnim su se pitanjima, osim UNHCR-a, bavile i Međunarodnaorganizacija za migracije, Američka organizacija za preseljenje izbjeglica te Međunarodna katolička misija za migracije.

Važna međunarodna humanitarna organizacija sa zapaženim djelovanjemu IC Gašinci bila je Međunarodna federacija Crvenog križa i Crvenog polumjeseca, koja je vodila brigu o podizanju standarda i kvalitete života u izbje-gličkom centru. Predstavnica Međunarodne federacije Crvenog križa Greta deVries 1994.

istaknula je važnost pokretanja Društvenog centra, osiguravanjeredovne autobusne linije s Đakovom, medicinski prijevoz te vođenje brige ohigijeni i čistoći okoliša u naselju. 24 Jednako kao i u slučaju UNHCR-a, kako je broj izbjeglica opadao, broj volontera se smanjivao, a ovlasti Međunarodnefederacije Crvenog križa predane su Hrvatskom Crvenom križu.

Sredinom1996. fnancijsku potporu pružala je i dalje Federacija, ali je cjelokupni humanitarno-socijalni program preuzelo Gradsko društvo Crvenog križa Đakovo.

Tijekom 1997. i 1998. pa sve do gašenja IC glavna preokupacija gradskogCrvenog križa, na čelu s Đurom Brataljenovićem, bila je koordinirati huma-nitarnu pomoć, koja je i dalje pristizala, ali i održavati program kućne nje-ge, transport bolesnika i posebno brigu za stare i nemoćne iz Gerijatrijskogcentra, koji je ugašen kao zadnja sastavnica IC Gašinci.

Osim prisutnosti predstavnika Međunarodne federacije Crvenog križa u izbjegličkom centru,velike donacije pristizale su iz nacionalnih organizacija Crvenog križa, pose- bice njemačke i nizozemske.Briga o poboljšavanju društvenog života i posebna briga o mladima uizbjegličkom centru pripadala je humanitarnoj organizaciji Suncokret. Djelo-vanje u Gašincima temeljilo se na njihovom geslu „Učiniti okret suncu mo-gućim“, što se iz akcija koje su provodili isticalo. Posebnost su edukativneradionice, koje su uključivale škole za engleski i francuski jezik, organizacijavrtića za djecu od tri do šest godina, izdavanje novina, organizirani klubovi zasve uzraste, kreativne radionice koje su se odvijale i u izdvojenom dijelu ICGašinci u samostanu Milosrdnih sestara Svetog Križa u Đakovu.

Postojanje organizacije poput Suncokreta doprinosilo je normalizaciji društvenog životau izbjegličkom centru. U konačnici, rad Izbjegličkog centra Gašinci podupirali su i Katoličkacrkva, Caritas, lokalno svećenstvo te časne sestre. Iako se većinom radilo oizbjeglicama muslimanske vjeroispovijesti, pružali su bezuvjetnu pomoć uduhu načela njihova djelovanja, a to je pomoć potrebitima. Tako se već usastavu Koordinacijskog odbora, koji je radio na osnivanju IC, nalazio ekonom Sjemeništa u Đakovu velečasni Nedjeljko Čutura.

Uloga časnih sestara bila je nezamjenjiva u pomaganju u Gerijatrijskom centru, ali i dislociranomobjektu za smještaj izbjeglica u Đakovu. Taj smještaj bio je u bivšoj vojarniJNA, koja je postupkom nacionalizacije u komunizmu oduzeta Milosrdnimsestrama Svetoga Križa. Osim navedenih priljeva pomoći koja je pristizala od različitih organiza-cija izvan IC, u Gašincima su se i izbjeglice organizirale kako bi si olakšali boravak. Tako su se, uz pomoć humanitarnih organizacija koje su boravile uIC te lokalne samouprave, organizirale skupine izbjeglica unutar IC koje suse brinule i zastupale interese stanovnika IC Gašinci. Centar je bio podijeljenna sektore koji su imali svoje predstavnike. Osim predstavnika koji su sudje-lovali u upravljanju izbjegličkim centrom, izbjeglice su se organizirale i na poboljšavanju društvenog života te je 1994. pokrenut časopis Mi izbjegliceGašinaca – MiG , a glavni urednik bio je iz redova izbjeglica Zvonko Zovkić.

Organizacija života u Izbjegličkom centru Gašinci

Smještajna problematika

Kao što je već spomenuto, prvenstveni razlog odabira vojnog poligonaJNA kod Gašinaca za osnivanje izbjegličkog centra bilo je postojanje već ra-zvijene smještajne infrastrukture gotovo na cijeloj površini, a što je bilo nužnoza potrebe smještanja oko 5.000 izbjeglica u što kraćem vremenu. Početkomsvibnja 1992. bilo je moguće odmah useliti oko 500 izbjeglica u postojećedrvene bungalove, dok je za ostatak bilo predviđeno podizanje privremenogšatorskog naselja, za koje je bilo dovoljno slobodnog prostora. Jedan od ra-zloga je svakako bilo i postojanje većeg broja izgrađenih sanitarnih čvorova terestorana, koji je u tom trenutku mogao prehranjivati oko 600 ljudi. Ne manjevažno, u odabiru smještanja izbjegličkog centra na vojni poligon važnu ulogu je odigrala i manja izoliranost pridošlih izbjeglica mahom muslimanske nacionalnosti od domicilnog stanovništva Đakovštine.

Treba napomenuti kako se u tom trenutku na gašinačkom poligonu nalazio Nastavni centar Hrvatske vojske Gašinci, a unatoč odluci o osnivanju izbjegličkog centra, vojska je i dalje ondje ostala. Razlog tomu je što je vojni poligon kod Gašinaca jedini omogućavao provedbu vojnih vježbi u trenutkukada je ostatak vojnih poligona na hrvatskom teritoriju bio okupobavljanje radova na izgradnji izbjegličkog centra, koji su otpočeli sredinomsvibnja 1992. Kako bi se stvorio što veći smještajni kapacitet, pristupilo seizgradnji šatorskog naselja, u čemu je sudjelovala i vojska.

Šatori su se posuđivali od Civilne zaštite te su bili različitog kapaciteta, odnosno omogućavalisu boravak za dvadeset, deset ili četiri osobe, ovisno o veličini.

Unutar golemog šatorskog naselja postavljene su improvizirane pješčane staze, koje su postavili radnici đakovačkog građevinskog poduzeća Rad, a prema sjećanjimakompleks je izgledao kao grad šatora i podsjećao na palestinske logore s oku- pirane obale Gaze. Kako bi se povećali kapaciteti postojeće infrastrukture,napravljena je nova kotlovnica, sagrađen je veći broj tuševa i zahoda, tvrtkaRade Končar omogućila je tri poljske kuhinje, a započela je i izgradnja nove blagovaonice.

Odlukom Vlade RH 30. maja 1992. prihvaćene su prve izbjeglice iz BiH u izbjeglički centar, a prvi stanovnici, njih 1.350, pristiglisu izbjegličkim konvojima iz Sarajeva, Bugojna i Travnika. U postojećih 35 drvenih bungalova smješteno je oko 700 osoba, i to uglavnom majke s djecom ispod tri godine i ostalom djecom, a ostale izbjeglice smještene su u šatore.

Važno je naglasiti kako je od pristiglog broja izbjeglica njih čak 98 % bilo žena s malom djecom.

Razlog navedenom je u odluci hrvatskih vlastio neizdavanju dozvola za ulazak u Hrvatsku i smještanje u izbjegličke centremuškim osobama u dobi od osamnaeste do šezdesete godine iz BiH, nego je brigu o pristiglim muškarcima preuzelo Ministarstvo unutarnjih poslova, što je izazvalo prosvjednu notu UNHCR-a.

Prve izbjeglice pristigle su u gašinački centar u ranojutarnjim satima 30.maja 1992.

Pri dolasku su im dodijeljeni obiteljski paketi sa suhom hranom,a dva dana kasnije s radom je započela kuhinja s toplim obrocima. Ranije pristigle izbjeglice smještene u drvene kućice prošle su nešto bolje u odnosuna ostatak smješten u šatorima, gdje se u prosjeku nalazilo petnaestak osobaspavajući na vojničkim madracima. Prvih dana nije bilo tople vode jer nije bila postavljena kotlovnica, što je bio rezultat prihvata izbjeglica ranije od predviđenog roka (4. juna) jer nije bilo dovoljno smještajnog kapaciteta u Splitu i Rijeci, gdje su prethodno bili privremeno smješteni.

Navedeno je izazvalo odlazak stotinjak izbjeglica već prvog dana jer se nisu mogli pomiritis takvim uvjetima. Odmah po prihvatu u centru su na raspolaganju izbje-glicama bili medicinska ekipa, socijalni radnici i policija. Osim izbjeglicamuslimanske nacionalnosti, u izbjeglički centar smještena su i 64 protjerana Roma iz Banja Luke, koji su izričito tražili smještaj u šatorima, a zatim su izdvojili svoje šatore i stvorili posebnu „četvrt“ te nisu imali nikakvih pritužbini na smještaj, ni na prehranu, a ni na higijenske uvjete.

Prvih pola godine ucentru su dominirali šatori, a ubrzano se pristupilo izgradnji montažnih kućica pred zimu.

U nove kućice, koje su postavljene zahvaljujući donacijama iznekih europskih zemalja poput Nizozemske i Njemačke, useljavane su prvonajugroženije izbjeglice, odnosno žene, djeca i starci.

Organizacija prehrane u Izbjegličkom centru Gašinci

Većina izbjeglica bila je zadovoljna osiguranom hranom i osobljem kojese brinulo o njima te su posebno hvalili svećenika iz Đakova koji im je do-nosio cigarete, a kao glavnu zamjerku izdvojili su nedostatak kave, što jeodraz tradicije podneblja iz kojeg su izbjegli. Zadovoljstvo prehranom nečudi jer je posebna pozornost prije otvaranja centra posvećena upravo organi-zaciji izbjegličke prehrane, koja je dodijeljena Poljoprivredno-industrijskomkombinatu Đakovo. U prilog navedenome govori i činjenica da je osiguran poseban prostor za odgovarajuće skladištenje gotove hrane, te su uz osobljecentra i same izbjeglice radile na prihvatu, skladištenju i izdavanju hrane uskladištu. Cjelodnevni obroci, koji su uključivali doručak, ručak i večeru, pripremali su se prema normativima koje je propisao Ured za prognanike iizbjeglice RH, po cijeni od 4.69 njemačkih maraka po osobi. Vladin ured za prognanike i izbjeglice vodio je pri organizaciji prehrane posebnu brigu o poštivanju religijskih tradicija muslimanskih izbjeglica, odnosno omogućenasu im tri obroka po islamskom jelovniku. Isti dan kad je osnovan izbjeglički

centar s radom je započela i dječja mliječna kuhinja, namijenjena za prehranudjece u dobi do tri godine. Koliko je bilo važno omogućiti kvalitetnu ishra-nu najmlađih pripadnika izbjegličkog kontingenta, kojima je omogućeno šestobroka dnevno, govori podatak da su za obavljanje tog posla angažirani i pro-fesionalni dijetetičari-nutricionisti.

Osim brige za bebe i djecu do tri godine, nutricionisti su organizirali i sastavljali posebne jelovnike za dijabetičare,starije osobe i trudnice, ovisno o njihovim potrebama.

Od 1. novembra 1994.dolazi do promjene u organizaciji prehrane izbjeglica u IC Gašinci i ispostavi izbjegličkog centra u Samostanu časnih sestara u Đakovu, koju preuzima Ured zapovjedništva stana Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a poslove upravitelja obnašao je djelatnik Ureda za prognanike i izbjeglice.

Osim prehrane, važna stavka u organizaciji života u izbjegličkom centru svakako je bila i opskrba pitkom vodom. Sukladno tome, sklopljen je ugovor s Vodovodom Đakovo o dnevnoj kontroli vode i pripadajućih vodnih postrojenja. Za vrijeme rada izbjegličkog centra povremeno je dolazilo do problema s nedostatkom tople vode, a rad službi bio je prvenstveno usmjeren na sprječavanje kontaminacije pitke vode

Zdravstvena zaštita

Jedan od najboljih primjera organiziranosti životnog standarda u IC Ga-šinci svakako je bila zdravstvena zaštita. Ured za prognanike i izbjeglice osi-gurao je izbjeglicama pravo na primarnu zdravstvenu zaštitu bez participacije,a na sekundarnu zaštitu (polikliničko-konzilijarnu i bolničku) samo u vitalnimindikacijama.

Što se tiče stomatoloških usluga, nisu imali pravo na besplatne protetske radove.

Postojala je razlika između muslimanskih i hrvatskih izbjeglica u pogledu plaćanja sekundarne zdravstvene zaštite jer su Muslimanima uglavnom međunarodne humanitarne organizacije plaćale troškovel iječenja, dok su Hrvati iz BiH bili u znatno lošijem položaju jer su sami financirali svoje izdatke, što je izazvalo negodovanje hrvatskih izbjeglica iz BiH.

Primarna zdravstvena zaštita bila je organizirana 24 sata dnevno u ambulanticentra, gdje su radili liječnici iz Đakova uz pomoć volontera iz svjetske organizacije Liječnici bez granica.

Kako se radilo o osjetljivoj kategoriji ljudi kod izbjegličkom centru Gašinci

su iskusili ratne strahote, na raspolaganju izbjeglicama bili su stalni psiholog, pružajući im psihosocijalnu potporu, te psihijatrijska služba koja je radila dva puta tjedno u ambulanti.

Za najstarije izbjeglice osnovan je Gerijatrijski cen-tar, kao posebna zdravstvena skrb, osiguran je prijevoz bolesnika vlastitim ambulantnim vozilom u Kliničku bolnicu Osijek, a ženama je bila na raspolaganju ginekološka ambulanta jednom u tjednu unutar izbjegličkog centra

Obrazovanje izbjegličke djece i mladih

S obzirom na veliki broj izbjegle djece koja su boravila u Gašincima,nužno je bilo omogućiti školovanje za vrijeme izbjeglištva. Temeljem odluke Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske i suglasnosti Veleposlan-stva BiH u Zagrebu, osnovana je 1992. škola od prvog do osmog razreda u Izbjegličkom centru Gašinci, kroz koju je prošlo oko 4.500 učenika za vrijeme rada centra.

Iako je bilo propisano kako sve izbjeglice iz BiH moraju biti uključene u obrazovni proces prema programu koje propisuje nadležno hrvatsko ministarstvo, situacija u gašinačkom centru bila je drugačija.

Osnovna škola u IC Gašinci radila je po eksteritorijalnom principu, a od rujna 1993. prema nastavnom planu i programu nadležnog ministarstva BiH.

Mogućnost srednjoškolskog obrazovanja pružena je svim zainteresiranim učenicimau Đakovu.

Preko 650 učenika pohađalo je obrtničku i ekonomsku školu teđakovačku opću gimnaziju tijekom izbjeglištva u Gašincima. Za djecu predškolske dobi organiziran je dječji vrtić unutar izbjegličkog centra, u kojem suradili volonteri Suncokreta, omogućujući djeci različite sadržaje.

O osiguranju adekvatnih uvjeta za školovanje gašinačkih izbjeglica brinula se

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (eng. United Nations Educational, Scientifc and Cultural Organization , UNESCO),

koja je osigurala nancijska sredstva za udžbenike i priručnike za učenike, školari-nu u obrtničkoj školi, izgradnju montažne škole u izbjegličkom centru te sav namještaj i potrebne knjige za gašinačku knjižnicu. Također je UNESCO, usuradnji s njemačkom televizijskom kućom RTL, osigurao autobus za potrebe prijevoza srednjoškolaca-izbjeglica u Đakovo, a koji su koristile i ostale izbjeglice u ispunjavanju vlastitih različitih potreba u gradu.

Društveni i vjerski život izbjeglica u Gašincima

Dugotrajno vrijeme izbjeglištva zahtijevalo je ispunjavanje svakodnev-nog života različitim sadržajima, u čemu su se istaknule brojne domaće i me-đunarodne nevladine udruge.

U izbjegličkom centru Gašinci nije nedostajalo radionica zabavnog i edukativnog karaktera namijenjenih obogaćivanju druš-tvenog života izbjeglica.

Organizirani su različiti tečajevi poput informatike,stranih jezika, krojenja i šivanja, a unutar centra radili su frizerski salon zažene i muškarce, ženski klub koji je imao krojačku radionicu, muški klub za šah te disko klub. Posebno mjesto u svakodnevnom životu izbjeglica zauzimale su sportske aktivnosti za djecu, mladež i odrasle. Najvažniju ulogu u organizaciji svakodnevice imao je volonterski centar za humanitarni rad Suncokret, čiji su volonteri održavali raznorazne radionice edukativnog karaktera za djecu i odrasle, a izdavali su i svoj list pod nazivom Glas kantine .

Jedna od najuspješnijih edukativnih radionica bila je u oktobru 1995. na temu psihosocijalne podrške mladima, prvenstveno namijenjenaadolescentskoj skupini izbjeglica, s ciljem preventivnog djelovanja u

suzbijanju društveno nepoželjnih oblika ponašanja i poticanja na razvoj odgovornosti za osobne životne ciljeve.

Najmlađim izbjeglicama, kao najranjivijoj skupini, nastojalo se omogućiti što normalnije djetinjstvo usprkos životu uizbjeglištvu, pa su tako Suncokretovi volonteri organizirali igraonicu u sklopu centra u Gašincima. Jedna od upečatljivijih epizoda iz života gašinačkih mališana svakako je odlazak na izvedbu internacionalnog cirkusa „Europa MoiraOrfej“, koji je gostovao u Osijeku u listopadu 1995.

Uspostavljena je i suradnja s ostalim izbjegličkim i prognaničkim naseljima, pa su tako djeca iz ICGašinci u lipnju 1995. gostovala kod djece iz Naselja prijateljstva u Čepinu,gdje su održali priredbu pod nazivom

„Djeca Gašinaca – za djecu Čepina“,a održana je i prijateljska nogometna utakmica između dječaka-izbjeglica i

dječaka-prognanika. Ovakvim aktivnostima uspješno se povezivalo djecuizbjeglica i prognanika, koji su dijelili istu sudbinu prouzrokovanu ratom, ausprkos razlikama koje su im nametane političkim odlukama. Održavali su sei izbori za Miss Gašinaca te modne revije na kojima su predstavljene kolekcijekoje su izradile izbjeglice u krojačkoj radionici, u organizaciji Suncokretovihvolontera u suradnji sa Ženskim klubom Gašinci. Glavna osobitost IC Gašinci svakako je bila već spomenuta činjenica ovećinskom muslimanskom stanovništvu među izbjeglicama. Stoga je u cen-tru, uz postojanje kapelice za manjinske katoličke izbjeglice, otvorena i dža-mija za one islamske vjeroispovijesti.

U početku su se o vjerskom životu brinula dvojica hodža iz arapskog svijeta, s kojima su vjernici bili nezadovoljni i okarakterizirali su ih kao fanatike koji su željeli bosanskim Muslimanima nametnuti arapski tip islama koji je bio znatno radikalniji od islamske kulturne tradicije ukorijenjene u BiH.

Na njihovoj dužnosti zamijenio ih je hodžaHusein Hodžić, na kojeg izbjeglice nisu imale prigovora, a koji se osim brige za duhovan život izbjeglica posvetio i radu na poboljšanju kvalitete životnihuvjeta u Gašincima. Nepostojanje zabilježenih incidenata na vjerskoj osnovi unutar izbjegličkog centra upućuje na međuvjersku toleranciju između muslimanskih iizbjeglica rimokatoličke vjeroispovijesti.

Dokaz tome je i zaključak posjetačlana Odbora za ukidanje rasne diskriminacije pri Ujedinjenim narodima iizvjestitelja za područje Republike Hrvatske Marija Jorgea Yutzisa u martu 1994., koji je izrazio oduševljenje organiziranošću i kvalitetom međuljudskihi međuvjerskih odnosa između izbjeglica u gašinačkom centru

Premještanje izbjeglica

Etnička struktura IC Gašinci povremeno se mijenjala premještanjemizbjeglica iz drugih izbjegličkih kampova i hotelskih smještaja ili izbjeglica s prostora SRJ. Iako je centar bio namijenjen prvenstveno muslimanskim izbje-glicama, i to kako bi se spriječili sukobi i olakšao njihov suživot, zbog ratnihdogađanja i političkih previranja u IC Gašinci pristizale su i izbjeglice drugihvjeroispovijesti i nacionalnosti.

Tako se zbog velikog kapaciteta u Gašince vršio premještaj izbjeglica iz drugih izbjegličkih centara. Česta su bila nego-dovanja kod onih koji su trebali biti premješteni, i to najviše zbog navodnološih uvjeta života i homogenog karaktera centra.

Zabilježen je slučaj kada Hrvati iz Bosanske Posavine koji su bili smješteni u Orahovici nisu željeli preći u Gašince. Osnovni razlog predstavljao je veliki broj muškaraca iz njihovih redova koji su aktivno sudjelovali u HVO, a u trenutcima dok je trajao hrvatsko-muslimanski sukob u BiH to je predstavljalo ozbiljnu prepreku za spajanje izbjeglica iz ovih dviju različitih skupina. Osim Hrvata iz BiH, uGašince su pristizale i izbjeglice hrvatske nacionalnosti s prostora SRJ, kojesu zbog političke nepodobnosti i zbog straha za vlastiti život prešli u Hrvatsku, a oni su u Gašincima bili smješteni privremeno. Opasnost za sigurnost IC Gašinci predstavljao je i među muslimanski sukob između pristaša

Fikreta Abdića i Alije Izetbegovića.

Naime, nakon što su pristalice Fikreta Abdića izbjegle iz Cazinske krajine smještene su u Izbjeglički centar Kuplensko na Kordunu, odatle su tijekom 1996. prebačeni u Gašince. Na tu temu se pisalo i u đakovačkim glasilima, gdje se isticala zabrinutosti nada „da nikakvih sukoba neće biti i da izbjeglice lojalne Izetbegoviću i one lojalne Abdiću neće praviti probleme u zemlji koja im je dala utočište“.

Unatoč očekivanjima, međumuslimanski sukob nije zabilježen, ali su zabilježeni problemi u smještaju jer je tada u izbjegličkom centru boravilo 5.440 osoba, a kapacitet je bio 3.400 izbjeglica.

Otegotna okolnost bila je i nadolazeća zima,za koju nije bilo pripremljeno dovoljno ogrjeva.

Neprilike u radu IC Gašinci donijela je i odluka iz 1999. o smještanju izbjeglica s Kosova. Problemi su se dogodili već prilikom njihovog dolaskau IC Gašinci. Uslijedilo je odbijanje izlaska iz autobusa i smještanja u izbjeglički centar. Glavni razlozi bile su dezinformacije o navodnom zadržavanjuu trajanju od deset mjeseci i drogiranju, strah od hrvatske policije i vojske te neriješeno pitanje statusa izbjeglica.

Unatoč problemima, slučaj kosovskih izbjeglica je riješen, te su oni privremeno smješteni u IC Gašinici.

Uspješnost rada najvećeg izbjegličkog centra u Republici Hrvatskoj potvrdila je sposobnost i volju hrvatskih vlasti da spriječe eskalaciju izbjegličke krize. Od osnutka u maju 1992. pa sve do gašenja u oktobru  1999. glički centar Gašinci primjer je kako uz suradnju državnih snaga i donacijaiz međunarodnih humanitarnih organizacija osigurati egzistencijalne uvjeteza izbjeglice. Olakotna okolnost IC Gašinci bila je homogenost izbjeglica,koja se povremeno u manjoj mjeri mijenjala, ali je omogućavala kontrolu nadmogućim rizičnim situacijama. Sprječavanje neprilika osiguravao je i smještaji zbjegličkog centra koji je bio, u određenoj mjeri, izoliran od grada Đakova. 

Suživot s Đakovštinom

Općina Đakovo sudjelovala je u planiranju, financiranju i podupiranjurada Izbjegličkog centra Gašinci. Stanovnici Đakovštine prihvatili su izbjeglice u svoju okolinu te su iskazivali solidarnost s njima.

Razvidna je suradnja na području obrazovanja, posebice u pohađanju srednjih škola u Đakovu, pružanje zdravstvene pomoći Doma zdravlja Đakovo te usluga Poljoprivredno industrijskog kombinata iz Đakova u osiguravanju prehrane, ali i radnih mjestaza izbjeglice.

Osim navedenih primjera dobre prakse, postojala su i razdoblja kada je suživot stanovnika Đakovštine i izbjeglica iz izbjegličkog centra bio narušen.

Prvenstveno, odnosi se to na razdoblje od oktobara 1992., kad se u BiH na prostoru Prozora-Rame odvija otvoreni ratni sukob između Armije BiH i HVO-a.

Ovaj događaj iz oktobra 1992. u široj javnosti smatra se prvim u kronologiji hrvatsko-muslimanskog sukoba. Taj sukob se nastavio i 1993.godine, kada kulminira u rujnu 1993. ratnim zločinom ABiH nad hrvatskim civilnim stanovništvom u mjestu Uzdolu.

Sve navedeno značajno je utjecalona potencijalno povećavanje tenzija između stanovnika Đakovštine, od kojih su mnogi podrijetlom iz Rame, i izbjeglica iz IC Gašinci.

Zbog sigurnosnih mjera hrvatske policije i vojske, ali i izoliranog položaja IC-a, do većih i zabilježenih incidenata u ovom razdoblju nije došlo.

Zasigurno je zbog potencijal-nih sukoba Đakovština bila pod povećalom javnosti. Ipak, kako je nepoznati autor u Đakovačkom glasniku u jeku hrvatsko-muslimanskog sukoba napisao:

»“Izbjeglički centar“ Gašinci je i svojevrsni dokaz svijetu da je hrvatski narod prožet načelima kršćanskog morala, tolerancijom, praštanjem i ljubavlju za bližnjeg i suosjećanjem i pomaganjem nevoljnicima. Dobro je da nam to priznaju i sami predstavnici Muslimana u Hrvatskoj.«

Dobri primjeri suživota povremeno su bili zamijenjeni manjim incidentima, koji se najviše bilježe

od 1996. pa sve do zatvaranja izbjegličkog centra.

Naime, kako se smanjivao broj izbjeglica u IC Gašinci, slabio je priljev humanitarne pomoći, ali i sigurnosni nadzor, što je prouzročilo neprimjereno ponašanje i izgrede izbjeglica. Grad Đakovo na svojoj sjednici Gradskog vijeća u decembru  1996. bilježi probleme s izbjeglicama koje su navodno u IC Gašinici živjele neregistrirane:

„Te osobe viđaju se na ulicama Grada Đakova u neprihvatljivim radnjama, skitnji, prosjačenju i dr. što stvara nelagodnusliku o Gradu Đakovu“.

Također, na ponašanje izbjeglica žalila se i općina Satnica Đakovačka, koja je ukazala na problematiku otkazivanja kontrole izlazaka iz izbjegličkog centra, koju je do tada vršila Hrvatska vojska: „Nje-govim otvaranjem i nekontroliranim izlascima izbjeglica iz Centra, stvari se počinju komplicirati. Dolazi do učestalih krađa, tuča, širenja prostitucije, a postoji i mogućnost širenja zaraznih bolesti (…) jer u centru je registriranonekoliko slučajeva silisa“.

Unatoč manjim incidentnim situacijama, IC Gašinci kohabitirao je s Đakovštinom.

Postojanje izbjegličkog centra koji je zbrinjavao od 2.500 do 5.000 izbjeglica, većinski muslimanske vjeroispovi- jesti, predstavljalo je potencijalnu opasnost za razvijanje kulturoloških i političkih sukoba.

Koliko je IC Gašinci bio velik ilustrativno govori činjenicada je, ovisno o broju izbjeglica, po broju stanovnika kao dvije općine Satnice Đakovačke. Neizostavan je zaključak da su dobra organiziranost IC Gašinci i tolerancija stanovništva Đakovštine uvelike doprinijele izbjegavanju većih incidentih situacija u razdoblju postojanja IC Gašinci, te je iz tih razloga i suživot bio moguć.

Punih sedam godina, od osnutka Izbjegličkog centra Gašinci

31. 05. 1992. do njegova zatvaranja 18. 10.1999., preko 30.000 izbjeglica pronašlo je svoje utočište od ratnog vihora u Gašincima.

Najveći dio izbjegličkog kontingenta u gašinačkom centru činili su muslimanske izbjeglice iz BiH, ali uz njih je stalno živio i manji broj bosanskohercegovačkih Hrvata.

S obzirom na političke i ratne okolnosti u BiH, Gašinci su predstavljali moguće „bure baruta“ u Slavoniji koja se tek oporavljala od ratnih događanja.

Unatočvelikim gospodarskim, političkim i socijalnim opterećenjima s kojima su se borile hrvatske vlasti, pružena je svesrdna financijska i socijalna pomoć izbjeglicama iz BiH, bez obzira na njihovu vjeroispovijest i nacionalnost. Osiguravanje egzistencijalnih uvjeta za neočekivano dug izbjeglički boravak pružilesu hrvatske vlasti zajedno s humanitarnim organizacijama izbjeglicama u ICGašinci.

Dokaz tomu je nastojanje pružanja što adekvatnijeg smještaja, kvali-tetne i prilagođene prehrane, zdravstvene zaštite, obrazovanja te ostvarivanjesvih izbjegličkih prava sukladno Ženevskoj konvenciji i hrvatskim zakonima