Požega - džamija sultana Sulejmana

Bivša dominikanska crkva sv. Marije (lađa iz 1255., svetište dograđeni u 14. stoljeću,

u 16. i 17.st. džamija sultana Sulejmana,

u 18.st. kolegijatska jezuitska, posvećena sv. Lovri.

Sada "biskupijska", svojevrsna konkatedrala)

Naslonjena na Biskupski dvor nalazi se jedna od najstarijih crkvi u Slavoniji – Crkva Sv. Lovre.

Izgrađena je na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće u gotičkom stilu, s elementima romanike.

Kasnijim pregradnjama dobila je i danas jasno vidljive barokne detalje, poput zvonika s vrhom u obliku lukovice, tipičnim za prostore Srednje Europe.

Za Osmanske – Turske vlasti tijekom 15. i 16. stoljeća crkva se koristila kao džamija, skladište žita pa čak i kao konjušnica, ali su u njoj ipak barem dijelom ostale očuvane gotičke freske.

Krajem 19. stoljeća u crkvu su postavljene nove orgulje u neogotičkom stilu, dizajnirane od poznatog njemačko-hrvatskog arhitekta Hermana Bollea, a izgrađene u glasovitoj zagrebačkoj radionici Heferer. Zanimljivo je kako su orgulje najprije izložene na Milenijskoj izložbi ugarskog kraljevstva u Budimpešti 1896. godine gdje su nagrađene zlatnom medaljom te zatim prenesene u Požegu.

U kripti crkve leže posmrtni ostatci znamenitog Isusovca, redovnika i pjesnika iz vremena baroka Antuna Kanižlića, a prilikom nove posvete crkve 1998. godine, u glavni oltar je ugrađena relikvija blaženog Alojzija Stepinca, uz Svetog Lovru su zaštitnika crkve i Biskupije

Danas crkva Svetog Lovre u 16 i 18 st. džamija sultana Sulejmana

Požega - nekada džamija sultana Sulejmana (16. i 17.st. )

Grad Požega kao sjedište Požeškog sandžaka -

urbani i privredni razvoj u 16. stoljeću*

Namjera je ovog rada prikazati Požegu kao gradsko i upravno sjedište Požeškog sandžaka u 16. stoljeću, kada je hrvatski srednjovjekovni grad Kraljevine Hrvatske pretvoren u kasabu osmanlijskog tipa. Rad je nastao na analizi turskih popisnih deftera, a pokazuje elemente novog, tj. osmanlijskog upravnog sustava i njegove institucije. S jednakom pozornošću autorica analizira i džemate nemuslimanskog stanovništva. Daje se i kronološki pogled na pripadnost Požeškog sandžaka ovim ejaletima: rumelijskom, budimskom, bosanskom i kanjiškom.

U prvoj polovici 16. stoljeća potpala je pod osmansku vlast srednja i istočna Slavonija. Na tom je području ubrzo osnovan požeški sandžak, kao prva vojnopolitička i administrativno-upravna jedinica. Slavonija ostaje pod osmanskom dominacijom između 150 i 160 godina. Tb dugo razdoblje donijelo je, promjenom gospodara, i mnogobrojne promjene na svim planovima života. Usporedo s političkim promjenama nastaju i promjene u privredi, kulturi, društvenim odnosima, poreznom sustavu, izgradnji i dogradnji naselja, kao i u drugim područjima. Sve te promjene, od kojih su mnoge ostavile traga i nakon odlaska Osmanlija iz ovih krajeva, nisu još dovoljno rasvijetljene, ili uopće i nisu bile predmet proučavanja. Najvažniji izvori za razmatrano razdoblje svakako su oni turske provenijencije, te se bez korištenja njima ne može dobiti realna slika stanja u uvjetima osmanske vlasti. Cilj ovoga rada je da na osnovi podataka iz sačuvanih turskih popisnih deftera prikaže urbani i privredni razvitak Slavonske Požege u 16. stoljeću. Požega je, zahvaljujući svom položaju, pa i tradiciji iz ugarskog razdoblja vlasti, bila službeno sjedište sandžaka. Stoga bi ovaj rad bio prilog i povijesti Požege i grada uopće, ali i istraživanju povijesti naših naroda pod osmanskom vlašću. Podaci turskih izvora značajni su zato što su oni jedini materijalni spomenici te vlasti. Iako je povijest Požege i požeške okolice (Požeštine) obrađena vrlo iscrpno u dvije monografije', što je rijetkost i za neku širu regiju, ipak je osmansko razdoblje silom prilika bilo nepotpuno obrađeno, pa će najsadržajnije podatke za to vrijeme dati dokumenti upravo te vlasti i tog razdoblja.

OSVRT NA IZVORE I LITERATURU

Ilirski izvori, među kojima najveće značenje za ovaj rad imaju katastarski popisni defteri, korišteni su vrlo rijetko i dosta površno, bilo zato što su teže dostupni, bilo što ih i nema. Defteri za ovo područje Slavonije nisu, koliko znamo, kompletno sačuvani. Događa se i to da se ne zna za njih, zato što pojedini arhivi još nisu sređeni, pa se tek naknadno pojave, kako je bilo upravo s dijelom popisa požeškog sandžaka iz 1540. godine. Ovi defteri kojima raspolažemo obuhvaćaju period od 1540. do 1581., odnosno 1586. godine. Uz njih se ne mogu koristiti i popisi susjednih pokrajina, popisi vojnih objekata i vojnih redova, i tome slično. Za ovaj rad služili smo se sljedećim defterima: - Defter vilajeta Požege (Defter-i icmal an vilayet-i Pojega, 947) iz 1540. (947) godine. Nalazi se u Arhivu Predsjedništva vlade (Basbakanlik Arsivi, dalje BBA) u Carigradu, a vodi se u seriji Tkpusve 'Rhrir defterleri (dalje: TD ) pod brojevima 204 i 203 (stari brojevi 976 i 983). Ima 147 stranica. Iako nosi naziv »sumarni« zbog toga jer su na samom početku deftera upisani carski i sandžakbegovi basovi, nakon tog popisa i kanuna za vilajete Srijemsko međuriječje i Požegu, počinje opširni popis požeškog sandžaka. Kako je to prvi popis, podaci koje pruža su izuzetno važni: - Opširni popis požeškog sandžaka iz 1545. (952) godine (BBA, T D N o 243). Fotokopije se nalaze u Orijentalnom institutu u Sarajevu (dalje: OIS) pod brojem 1, ukupno 135 fo. Kako su u radu korištene fotokopije svih deftera, izuzev prvonavedenoga, tako će se navodi donositi prema kopijama. Nakon 1545. godine teritorij sandžaka će se još proširiti, tako da ovdje nalazimo podatke za područje osvojeno do 1544. godine. - Opširni popis požeškog sandžaka iz 1565. (987) godine (BBA, T D No. 672, OIS br. 10, 227 fotokopija), isti popis koji sadržava još i popis mulkovnih zemljišta u ovom sandžaku (BBA, T D No. 650, OIS br. 11, 222 fotokopije). Ovaj je defter vrlo značajan zato što se uz njega donesenom kanunnamom sužavaju povlastice stanovništva, pa ono, pored filurije, počinje plaćati resni-i kapu, zamjenu za ispendžu u ovim krajevima. Osim toga, dosta velik broj vlaškog stanovništva sedentarizira se i prelazi na pojoprivredu. Zatim, gradska naselja sve više poprimaju fizionomiju orijentalnili naselja, a i na selu se javlja velik broj islamiziranog stanovništva. Ovaj se popis (OIS br. 10) in extenso obrađuje u Orijentalnom institutu, pa će se citirati prema njemu, izuzev podataka o mulkovnom zemljištu. - Sumarni popis požeškog sandžaka iz 1569. (976/7) godine (BBA, T D No. 486, OIS br. 106, 114 fotokopija). Sadržava basove, zeamete i timare u ovom sandžaku, a bilješke uz pojedina lena omogućavaju da se njihova sudbina prati i dosta poslije ove godine. - Popis vlaha sandžaka Požega (Defter-i rusum-i eflakan-i liva-i Pojega) iz 1581. (989) godine (Rukopisna zbirka Nacionalne biblioteke u Beču, dalje: MXT, 584, OIS br. 116, 70 fotokopija). Iako ovaj defter nosi naziv »Popis vlaških poreza«, u njemu je uvedena raja koja je plaćala džizju, pa je jasno da se ovdje ne misli na stvarno vlaško stanovništvo, nego i na vlaško i domaće stanovništvo toga statusa, pa i poreze koji su proizlazili iz tog statusa. - Vojnički defter za sandžake Požegu i Smederevo iz 1541.-3. (984-50) godine (MX T 557, OIS br. 114,72 fotokopije). Ovo je zapravo popis vojnika koji se iz tvrđava požeškog i smederevskog sandžaka šalju u Budim. - Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. (1012/3) godine (Ankara, T^pu ve Kadastro, T D No. 477, OIS br. 203). Svi opširni defteri imaju na početku kanun-namu, zakonske odredbe koje reguliraju obveze raje u sandžaku. Obrada samih kanun-nama dala bi vrlo značajne i zanimljive podatke. Osim popisnih deftera korišteni su i materijali Muhimme deftera, čije se fotokopije nalaze u Orijentalnom institutu, a prevedeni su za potrebe Instituta i Akademije nauka BiH.

Objavljeni izvori su zapadne provenijencije i većinom su dosta dobro izdani. Th spadaju radovi E. Laszovvskog, T. Smičiklasa, R. Lopašića itd. Međutim, kod ranijih autora zapaža se vrlo subjektivan pristup obradi ovih izvora, na primjer, kod Smičiklasa.^ Korištene su istorije Hamera, Inaldžika, kao i naših autora, zatim knjige i pojedinačni radovi J. Butorca, A. Ivica, S. Pavičića, J. Radonića, O. Zirojevića, te mnogih drugih koji će biti navedeni u popisu literature. Posebno korisni su radovi Hazima Šabanovića, čije djelo »Bosanski pašaluk« predstavlja osnovu za sva daljnja istraživanja, iako će se i ovdje, za područje požeškog sandžaka, morati izvršiti određene korekcije, pogotovo glede pitanja teritorijalnog opsega sandžaka, pa i određenih administrativnih pitanja. Što se tiče spomenutih monografija Požege, prvu je izradio Julije Kempf 1910. godine (v. prim. 1). Međutim, tu je povijest turskog razdoblja vrlo slabo obrađena, upravo zbog nedostatka pouzdanih izvora, pa i izvora uopće.

Monografija »Požega 1227-1977« obuhvaća cijeli požeški kraj, Požeštinu, sa samim gradom, a izradila ju je velika grupa suradnika, stručnjaka za pojedina područja. Razdoblje turske vladavine obradio je Ive Mažuran u poglavlju naslovljenom »Požega i požeška kotlina za turske vladavine«, koristeći se, uz ostalo, i radovima koji se temelje na turskim izvorima. Osim ovog rada, iz monografije treba istaknuti i rad R. Helija »Povijesni razvoj privrede u požeškoj kotlini«. Jedan od novijih radova, temeljen na turskim izvorima, jest i i magistarski rad N. Moačanina o administrativnoj podjeli i stanovništvu požeškog sandžaka.

Požega, zapravo požeška tvrđava, prvi se put u dokumentima spominje 1227. godine,' a požeška županija,kao županija ugarskoga kraljevstva, spominje se nešto ranije, 1210. godine. Ona je bila posjed ugarskih kraljica i, kao takva, izuzeta iz županijske i banske sudske vlasti. U 15. stoljeću prelazi u posjed pojedinih feudalaca. ,^1; , ^ Uz tvrđavu, koja je, po nekim mišljenjima, prvotno služila kao brana širenju bogumilstva iz Bosne,'' razvilo se nešto kasnije i njezino podgrađe, gradsko naselje Požega. Iako se sam grad spominje u dokumentima tek u 14. stoljeću, pretpostavlja se da je nastao ranije, u vremenu između 11. i 13. stoljeća. Požeška je kotlina zbog povoljnog položaja bila naseljena i znatno prije, pretpostavlja se čak od prethistorijskog vremena.' Nakon pobjede kod Nikopolja, odredi akindžija sultana Bajazita I. dospjeli su 1396. godine i do Ptuja, prolazeći kroz požešku kotlinu, i to je bio prvi susret ovog područja s tom ekspanzivnom silom. Od tada pa do konačnog pada pod osmansku vlast, Slavonija je više puta bila meta upada akindžija. Tkkvi upadi zabilježeni su 1401., 1422., 1450., 1494. i 1501. godine, l b su bili povremeni upadi, ali kada je na prijestolje stupio sultan Sulejman, on je poveo široku planiranu i kontinuiranu akciju za osvajanje krajeva sjeverno od Balkanskog poluotoka i, dalje, srednje Europe. Nakon pada Beograda i pobjede kod Mohača, ta su područja osvajana jedno za drugim. Osvajanje je u neku ruku olakšano i neslogom pri izborunovog vladara: pretendenti na ugarsko prijestolje bili su austrijski car Ferdinand i mađarski plemić Ivan Zapolja. Požega je bila centar Zapoljinih pristaša.' Nakon upada Gazi Husrev-bega, bosanskog sandžak-bega, 1530. i 1531. godine, sam sultan Sulejman prolazi kroz požešku kotlinu sljedeće godine. Tom prilikom grad je osvojio i popalio njegov veliki vezir Ibrahim-paša. Međutim, Ilirci se nisu duže zadržali u Slavoniji, nego su se povukli, tako da ona tada nije definitivno osvojena. Čak su Ferdinanda, kratko nakon sklapanja mira s Tlircima 1533. godine, priznali Zapoljini pristaše za ugarskoga kralja, te je izgledalo da će se situacija sasvim smiriti. Ipak, 1536. godine Tlirci kreću u osvajanje Slavonije. Organizirane i usklađene akcije smederevskog i bosanskog sandžak-bega, uz jedan neuspjeli pokušaj hrvatskih velikaša da im se suprotstave, donijele su Osmanlijama veći dio slavonskog teritorija još u prvom naletu (Novigard, GarCin, DuboCac, Stara Gradiška, zatim Dubovac, Pleternica, Drenovac i drugi).' Iako su se trupe Gazi Husrev-bega nakon toga povukle u Bosnu, pohod nije prekinut ni tijekom zime. Vojska Mehmed-bega Jahjapašića, smederevskog sandžak-bega, osvojila je 15. siječnja 1537. godine grad Požegu, a deset dana kasnije i požešku tvrđavu.' Ti su uspjesi natjerali kralja Ferdinanda da organizira vojsku koja bi zaustavila Tlirke u njihovu napredovanju i tako uklonila opasnost koja je prijetila i sjevernijim krajevima. Međutim, vojsku pod zapovjedništvom Ivana Kacijanera porazila je strahovito, kod Gorjana, ujedinjena vojska okolnih sandžaka (9. listopada 1537.), tako da je put za daljnja osmanska osvajanja ostao otvoren.

Osnivanje Požeškog sandžaka i administrativna podjela

Najvjerojatnije je da su nakon ovoga posljednjeg otpora austro-hrvatskih trupa, kada je položaj osvajača bio sigurniji, počele pripreme za formiranje sandžaka. Smatramo da se datiranje H. Šabanovića - sam početak 1538. godine' - može prihvatiti kao najlogičnije i najviše argumentirano. Sandžak se nije mogao uspostaviti ranije zbog relativno nesigurne situacije na osvojenom području, a kada je situacija već bila jasna nakon pobjede Tliraka kod Gorjana, nije bilo ni razloga da se tada i ne osnuje. Činjenica da se u prvom popisu ovo područje naziva vilajetom ne znači da sandžak nije bio osnovan, jer ta dva izraza mogu biti i sinonimi. Čak se i u Kasnijim popisima sandžak povremeno naziva vilajetom. Mislimo da na ovaj način svakako otpada tvrdnja O. Zirojevića da je sandžak osnovan tek nakon 1540. godine.'" Upravo je opširni defter iz 1540. godine potvrda da je sandžak osnovan prije tog datuma. U opširnom popisu požeškog sandžaka iz 1540. godine kao prvom poznatom popisu tog sandžaka uopće (završen 1. studenoga te godine), upisano je dotad osvojeno područje, podijeljeno na tri kadiluka: Požega, Brod i Gorjan, te na sljedeće nahije: Požega, Svilna, Kaptol, Podgor, Hruševa, Koska, Podgorač, Podlužje, Vrhovine, Dubrava, Poljana, Prikraj, Dragotin, Nivna i Brezna. Kako su osvajanja i dalje trajala, do 1552. nastale teritorijalne i ostale promjene registrirane su u sljedećim defterima. Neke od nabija pripojene su drugima, ali kako su upisivane i nove, u defteru iz 1579. godine ubilježeno je dvostruko više i nabija (30) i kadiluka (6). Kadiluci su: Požega, Brod, Gorjan, Orahovica, Virovitica i Osijek, a nahije: Požega, Svilna, Kutjevo, Orljavska, Brod, Vrhovine, Brezna, Ravna, Đakovo, Jošava, Gorjan, Podgorač, Koska, Podlužje, Prikraj, Dragotin, Poljana, Nivna, Osek, Karaš, Čepin, Erdud, Orahovica, Krstošije, Valpovo, Sveti Mikloš, Voćin, Brezovica, Slatina i Moslavina. Granice sanžaka, kao i nabija, na osnovi podataka iz deftera, utvrdio je N. Moačanin u svom radu," a njegovo ubiciranje daje ispravljene granice u odnosu na kartu koja je bila ranije donesena.'^ Požeški sandžak pripojen je za kratko vrijeme Rumelijskom ejaletu, pošto je već 1541. godine osnovan Budimski ejalet, kojem je ovaj sandžak priključen. Osnivanjem Bosanskog ejaleta 1580. godine, u njegov sastav prelazi i požeški sandžak, a 1600. godine ponovno se uključuje u jedan novoosnovani pašaluk. Riječ je o ejaletu Kanjiža, pa se smatralo da je požeški sandžak ostao u sastavu tog pašaluka sve do kraja turske vlasti u ovim krajevima. Međutim, na osnovi nekih dokumenata može se zaključiti da je požeški sandžak, bar povremeno, opet bio u sastavu Bosanskog ejaleta. U vojničkom defteru iz 1643. godine, posada tvrđava požeškog sandžaka popisane su u okviru Bosanskog ejaleta. Doduše, u zbiru je potencirana izvjesna razlika: »eyalet i Bosna mea liva-i Pojega«,'' što bi moglo označavati suverenitet Bosne u vojnom pogledu. Tkkođer, u dokumentu br. 119 Muhimme deftera iz godine 1611. (1019) izričito se kaže da se požeški sandžak izdvaja iz kanjiškog i pripaja bosanskog ejaletu, zbog pobune nefera u vezi s primanjem plaća.

Naselja i stanovništvo u užem području Požege

Tbrci su u osvojenim područjima prihvaćali mnoge lokalne običaje i zakone koji nisu bili u suprotnosti sa šeriatom, neke privremeno, do stabiliziranja svog upravnog aparata, a neke i trajno. Jedna od specifičnosti koje su se zadržale iz predturskog razdoblja jest i porez na vrata - resm-i kapu - stari mađarski porez, koji je plaćan od kuće, pa je to bilo povoljnije za stanovništvo, jer se resm-i kapu plaćao umjesto ispendže," koja se plaćala po odraslom muškarcu, sposobnom za rad. Osim toga, prihvaćena je i srednjovjekovna podjela na županije prilikom podjele sandžaka na nahije. Tb je, doduše, sasvim i logično, jer su i jedne i druge formirane prema postojećim geografskim uvjetima i položaju svake od njih.

Gradska naselja i njihovo stanovništvo

Nahija Požega prostirala se u požeškoj kotlini i obuhvaćala više gradskih i seoskih naselja. Gradska naselja su zatečena, te nemamo pojavu da se, kao u Bosni na primjer, formiraju sasvim novi gradovi na određenim mjestima gdje to zatreba. Th su naselja bila tipa varoši - otvorena naselja s kršćanskim stanovništvom, najčešće podgrada tvrđava.

Pa kada su i neka od njih poprimila karakteristike muslimanskih gradova, sama konfiguracija terena zahtijevala je smještanje mahala izvan utvrda. Naselja pokazuju tendenciju smanjivanja broja stanovnika u prvim godinama osmanske vlasti, zbog velikih migracija stanovništva, koje su imale različite uzroke, ali kada se ta vlast stabilizirala i ustalila, taj broj ponovno počinje rasti, a naselja poprimati izgled orijentalnoga grada. Zatečena gradska naselja su Požega i Kaptol, a u prvom su defteru upisana kao podgrađa istoimenih tvrđava. Kasnija gradska naselja Velika, Stražeman, Pleternik i Vethi (Vetovo) u ovom defteru upisana su kao sela. U sljedećem popisu sva su ta naselja bila upisana kao selo-varoš, kako zbog malog broja stanovništva (koje je još uvijek bilo kršćansko), tako i zbog toga jer se to stanovništvo bavilo poljoprivredom i davalo poreze kojima se terete stanovnici vezani uza zemlju.

I u popisu iz 1565. godine ta su naselja, izuzevši Požegu koja je proglašena kasabom, zadržala isti status, ali se već primjećuju velike promjene u konfesionalnoj strukturi stanovništva. U Kaptolu, na primjer, pored 83 kuće kršćana, već je upisano i 36 kuća muslimana. I ostale varoši bilježe porast stanovništva. U slučaju Požege taj je porast u vezi s činjenicom da je ona bila službeno sjedište sandžaka, da se tu nalazio i sandžakbegovski dvor, njegova pratnja, kao i pripadnici administracije, uprave i vojske. Stanje je nešto drukčije prema popisu iz 1579. godine. Pored kasabe Požega, najveće je naselje Kaptol, koji je zadržao status varoši, iako je u njemu prevladalo muslimansko stanovništvo (64 kuće muslimana prema 34 kuće kršćana), postojala je jedna džamija, a održavali suse i godišnji sajmovi; dakle, postojali su preduvjeti da se Kaptol proglasi kasabom. Muslimanskog stanovništva bilo je još u varoši Vetovo, a dijelom je potjecalo iz Bosne. I muslimansko i kršćansko stanovništvo ove varoši bilo je oslobođeno izvanrednih nameta i običajnih davanja zato što su održavali put prema toj varoši.''" Velika i Stražeman imali su isključivo kršćansko stanovništvo. Pleternik je, sa samo 9 kršćanskih i jednom muslimanskom kućom, izgubio status varoši i postao selo.

zazvane najprije ratnim sukobima, a kasnije i planskim naseljavanjem, poticanim i od njemačkih vladara i od Ilirske. Na ratom opustjela selišta Tlirci su naseljavali vlaško stočarsko stanovništvo kao izvanredan kolonizacijski element. Već je otprije postojala praksa Osmanlija da vlasima naseljavaju opustjela područja i područja uz granicu, dajući im određene povlastice, lb su povlastice trajale dokle je postojao razlog zbog kojeg su dodijeljene, ili se događalo i to da se to stočarsko stanovništvo već i prije toga sedentarizira. Navedene povlastice sastojale su se u olakšicama prilikom plaćanja poreza, a djelomično su ukinute kanun-namom iz 1579. godine, kada je sve to stanovništvo proglašeno rajom, iako je ovaj sandžak i dalje smatran pograničnim. Stočari su naseljavani i u selima požeške nahije, i to po džematima pojedinih knezova. Po gradovima ih nije bilo, izuzevši pojedinačne slučajeve. Defteri, za razliku od nekih drugih dokumenata, ne daju podatke o tome odakle su sve dolazile ove skupine, čiji je broj u odnosu na cijeli sandžak bio vrlo velik. Prema istraživanjima A. Handžića, te skupine vlaha stočara potjecale su iz Hercegovine i Crne Gore.'"' Podaci govore isključivo o Srbima; on uopće ne upotrebljava termin »vlasi«. Po njegovim tvrdnjama, većina Srba u Slavoniji i Hrvatskoj imaju porijeklo iz Bosne, odakle su se doselili u 16. i 17. stoljeću."' On ne istražuje odakle to toliko stanovništvo u Bosni, a razdoblje 16. stoljeća je vrlo malo obradio. Broj sela, a time i broj stanovnika, porastao je sa 14, koliko ih je u ovoj nahiji zabilježeno u prvom defteru, na 70, u defteru iz 1579. godine. Ikj porast najviše je rezultat dolaska i naseljavanja stanovništva, a samo malim dijelom proizlazi iz reorganizacije nahija. Neke su nahije, na primjer, Hruševa, Gnojnica, Kaptol, rasfomirane, pa su njihova sela uključena u okolne nahije. Zabilježen je i dosta velik broj mezri - selišta (nenastaljenih sela) i čifluka. O tome postoji i službeni podatak: u sumarnom defteru iz 1569. godine upisano je da u sandžaku ima 6 kadiluka, 11 tvrđava, 11 kasaba, 21 varoš, 713 sela, 557 mezri i 176 čifluka.

U defteru su zabilježeni slučajevi da se pojedina selišta naseljavaju relativno kasno i da se tek upisuju kao sela, kao i to da sela ostaju napuštena, pa zemljište obrađuju stanovnici okolnih sela." I u defterima nalazimo potvrdu o raseljavanju stanovništva zbog ratnih sukoba, ali i o vraćanju nakon smirivanja situacije. O tome govore tri bilješke iz deftera za 1545. godinu.'* U bilješkama je zapisano da su se stanovnici triju sela požeške nahije (Ibranovci, Zakorina, treće nečitljivo) razbježali u vrijeme dok su se vodile borbe (Eyyam-i harbde perakende olup), pa pošto je svako od sela opustjelo, dodijeljeno je kao čifluk Murad-agi, koj je tapiju dobio od vilajetskog pisara. Sada se, međutim, dva stanovnika jednog od sela i po jedan stanovnik iz druga dva sela vraćaju i traže svoje baštine, koje su oduvijek uživali (eben an ceddin). Njihove su im baštine vraćene, jer su oni prihvatili novu vlast, a ono što je ostalo izvan tih baština dano je Murad-agi. Prateći kroz deftere konfesionalnu strukturu, vidi se kako postupno dolazi do širenja islama među domaćim stanovništvom. U pojedinim selima zabilježen je 1-2 slučaja (Doljanovci, Viškovci, Frkljevci), u nekima je omjer islamiziranog i neislamiziranog stanovništva gotovo ravnomjeran (Biškupci), a postojao je i veći broj sela s isključivo muslimanskim stanovništvom (Gornja i Donja Ko - mušina, Vlasje, TVštanovci, Dimitrovci, Vrbanovci). Za neka od sela može se pretpostaviti da su postojala otprije, što se vidi i po nazivu sela (npr. Dimitrovci), a neka su formirana nanovo. Primjećuje se da širenje islama počinje rano i među stočarskim vlaškim stanovništvom. U defteru iz 1545. godine javlja se knez Sinan i njegov brat Ali, sinovi Abdulaha, što je već poznati eufemizam za pokrivanje kršćanskog porijekla oca." Ukratko se može reći da je val širenja islama bio najjači pedesetih i šezdesetih godina 16. stoljeća, te da je jače zahvatio grad nego selo.

Prema podacima N. Moačanina, potkraj 16. stoljeća omjer muslimana i kršćana u gradu bio je 58,4 : 41,6 u korist muslimana, pa se i dalje kretao u tom pravcu;

na selu je bilo 10,9% muslimanskih kuća naprama 89,1% kršćanskih.

Sto se tiče omjera raspoređenosti unutar muslimanske skupine, 65% ih je bilo u gradu, a 35% na selu. Podaci se odnose na cijeli sandžak. N. Moačanin je izračunao i omjer različitih skupina u sandžaku. Podaci su iz 1580. godine. Hrvata (katolika i kalvinista) bilo je oko 35.000 ili 48%, muslimana 18.500 ili 26% (ovo autor smatra začetkom etničkog odvajanja), Srba (pravoslavnih) 13.500 ili 18% te Mađara (kalvinista) oko 6.000 ili 8%

U požeškom kadiluku je, nakon 1565. godine, neznatno prevladavalo muslimansko stanovništvo. Zemljišne je posjede nova vlast zatekla u dosta lošem stanju, a to dokumentiraju mnogobrojne bilješke u defteru iz 1545., pa čak ih ima u defteru iz 1565. godine. Riječ je o parcelama napuštenim od prijašnjih vlasnika, te se one sada, uz plaćanje poreza na tapiju, upisuju na muslimane. Uza svaku stoji bilješka da je to zemljište (vrt, vinograd, livada, bašta, itd.) ostalo od kršćana, pa je zapušteno ili propalo (kafirden kalmis hali yer olup..., harabe bag olup... itd.). Novi vlasnici mogli su biti i kršćani (vinograd Đure, brata Mihalovog),^" a bilo je slučajeva da musliman dobivenu mezru proda kršćaninu.^' U ovim bilješkama nalazimo spomena nekadašnjim posjedima despota Stefana Berislavića,^^ a spominje se i u prvom defteru način ubiranja poreza u njegovo vrijeme (despot uslubu ile) - u kanunu za vilajete Srijemsko međuriječje i Požegu." Tkkođer se nailazi i na tragove bivšim posjedima Franje Tkhija, koji je sudjelovao u pokušaju obrane Slavonije od TUraka.^

Dosta bilježaka odnosi se i na bivše crkvene posjede i iz svih se vidi da su ti posjedi napušteni i da su se svećenici razbježali. Spominju se vinograd i livada koje je crkvi u Vetovu darovao despot Stefan, zemljište crkve Sv. Duha u blizini varoši Požega, zatim posjedi crkve u Svetni, crkvena baština u Velikoj. Navedena je baština ove godine dio »čifluka Ahmeda, sina pokojnog Murad-bega«. l b je vjerovatno sin požeškog sandžak-bega. U popisu mulkovnih zemljišta pojedinci se javljaju kao vlasnici porušenih crkava (kenisa-i harabe), međutim, zasigurno je posrijedi zemljište tih crkava koje je država prodala pojedincima (na primjer, u Osijeku, Orahovici, selu Gospođinu)." Posjedi su dodjeljivani u početku na više načina. Za neke od njih tapija se davala odmah prilikom popisa (vilayet katibinden tapulayip...), neke je kasnije dodjeljivao sandžak-beg (mir-i liva canibinden tapulayip...), a zatim i spahija. Zemlja nije mogla ostati neobrađena, pa se put jednog čifluka od uživaoca do uživaoca vidi iz bilješke na strani 53 deftera za 1565. godinu. l\i stoji: Čifluk Behrema, sina Jusufovog, i Balija, sina Hamzinog, u selu Donja Svilna, u vrijeme nevjernika bio je baština dvojice kršćana, a dijelom zemlja koja je pripadala crkvi u Svetnoj. U starom defteru taj je čifluk bio upisan na Divane Memi-agu, a pošto je on umro, dan je njegovom sinu Ahmedu. Međutim, umro je i Ahmed, i to bez muških potomaka, pa su čifluk od spahije uz tapiju dobili Pervane-aga i Sulejman, sin Džafera. Zatim je umro Pervane-aga, također bez potomstva, pa su njegov dio od spahije, uz tapiju, dobili Behram, sin Jusufa, i Bali, sin Hamze. Seosko je stanovništvo, osim filurije i resm-i kapu, pa i vojnice za sultanske pohode, davalo desetinu bilo u naturi, bilo u novcu od svojih proizvoda: pšenice, miješanog žita, sijena, košnica, lana, konoplje, bijelog i crnog luka, kupusa, repe, leće, graha, nohuta, bakle, voća, vina, svinja, božičnoga klanja svinja, te od vrtova i drva. Osim toga, plaćan je i porez na mlin, te tržne takse, kao i globe i mlađarina.

Grad Požega u doba turske vladavine

Požega je, potpadajući pod osmansku vlast, potpala i pod zakone i utjecaje civilizacijskoga kruga sasvim drukčijeg od onoga kojem je dotad pripadala. Grad je živio u novim uvjetima, stoje donosilo velike i brojne promjene. Kako god su promjene nastupile u strukturi stanovništva, o čemu popisni defteri daju mnoštvo podataka, tako su isto nastale i na arhitektonsko-građevnom planu, međutim, tu podaci nisu tako mnogobrojni. Ipak se na osnovi postojećih podataka može utvrditi da se Požega pretvarala u naselje orijentalnog tipa, da su pojedini legatori podizali mnoge objekte i sakralne (džamije, mesdžidi, tekije) i utilitarne (karavan-saraj, hamam, škola). Na taj je način osobna inicijativa imala veliku ulogu u daljnjem rastu i razvoju grada. Okolina je bila tijesno povezana s gradom, te tako vidimo da se mnogobrojni njegovi stanovnici, pored aktivnosti specifičnih za grad, bave i poljoprivredom. Što se samoga grada tiče, on se sastojao od džemata (skupine) muslimana i džemata kršćana.

Džemat muslimana je postajao s godinama brojniji, i razvijao se u više mahala (četvrti), dok je džemat kršćana brojno stagnirao. Ovaj je džemat nastao od stanovništva varoši, koja je bila zatečena prilikom osvajanja. Varoš je predstavljala podgrađe požeškoj tvrđavi, oko koje se, prvotno, i razvila, pa su se pored nje kasnije razvijale nove četvrti. S obzirom na to da su dvije glavne džamije bile uspostavljene adaptacijom već postojećih objekata, vidi se da se muslimansko stanovništvo naseljavalo i u dijelu grada u kojem su ranije bili kršćani, a o tome govore i brojne bilješke u popisnim defterima. 1\i su upisani objekti (kuće, zemljište i si.) koje su prijašnji vlasnici napustili, te se sada dodjeljuju drugim osobama.

Takve su bilješke vrlo česte u popisnom defteru iz 1545. godine, što je i razumljvo s obzirom na to da je domaće stanovništvo napuštalo grad u vrijeme osvajanja i neposredno nakon toga. Manje ih ima u defteru iz 1565. godine, zato što su mnogi takvi objekti već prije zaposjednuti, dok ih u defteru iz 1579. godine uopće nema. Pored toga, grad se širio i izvan svojih ranijih granica, jer su se novi sakralni objekti mogli podizati samo na slobodnom prostoru. Na taj način, naselje je od podgrađa tvrđave preraslo u kasabu. Bilo je potrebno da se steknu određeni uvjeti da bi jedno naselje gradskog tipa bilo proglašeno kasabom. Prvi uvjet je stalno nastanjeno muslimansko stanovništvo. Zatim, potrebno je da dotično naselje ima najmanje jednu džamiju u kojoj se obavlja zajednička molitva petkom (džuma), te sajmeni dan, a ponekad i točno utvrđene granice gradskog područja.^ Požega je 1565. godine imala dvije, a 1579. tri džamije u kojima se obavljala džuma. Kao trg ona se kontinuirano održala, jer se u defteru iz 1540. godine medu poreznim obvezama stanovništva spominju i tržne takse, a u osmansko je doba još i dobila na značenju. Muslimansko gradsko stanovništvo nije plaćalo rajinske poreze, a obično ni avarize, jer je ono rajinski status gubilo prihvaćanjem zanatske proizvodnje. Što se tiče kršćanskog stanovništva gradova, oni su i dalje plaćali svoje rajinske obveze, ako nisu obavljali neke posebne službe." Čak i tada nisu bili oslobođeni rajinskog statusa, nego samo nekih obveza. Rast i razvoj grada praćen promjenama u strukturi stanovništva: demografskoj, etničkoj i socijalnoj. Urbani razvoj prati se kroz podatke koje omogućava popis (vakufi i si.).

Demografski razvoj Požege

Dolaskom pod osmansku vlast, struktura stanovništva grada pretrpjela je velike promjene kako na demografskom, tako i na socijalnom, etničkom i konfesionalnom planu Ne postoje točni podaci o tome koliko je stanovnika imala Požega prije turskog osvajanja. Na osnovi ugarskih poreznih popisa iz 1494. i 1495. godine vidi se da je tada požeška županija imala oko 50.000 stanovnika, što odgovara podatku koji nalazimo kod turskog kroničara Dželalzadea iz 1532. godine. Kod Dželalzadea nije jasno kazano odnosi li se podatak samo na grad ili na cijelu županiju, međutim, logično je da se podatak odnosi na županiju.^ Stvarni broj stanovnika ne može se utvrditi ni prema turskim katastarskim popisima, jer u njih nisu upisivane sve kategorije stanovništva. Gradsko je stanovništvo uglavnom popisivano, premda muslimansko gradsko stanovništvo nije plaćalo osnovne rajinske poreze, a obično ni avarizS. Dakle, iako je to stanovništvo u osnovi bilo rajinsko, ono je taj status gubilo time što se naseljavalo u gradu, postajući džemat određenog mesdžida ili džamije i prihvaćajući gradske forme privrede.

Što se tiče kršćanskog stanovništva gradova, oni su i dalje plaćali svoje rajinske obveze, a mogli su biti oslobođeni običajnih nameta i izvanrednih poreza u slučaju da su obavljali neke poslove od posebne važnosti za državu.^' Kako je Požega bila službeno sjedište sandžaka, kadiluka i nahije, tu su se nalazili sandžak-begov dvor i pratnja, te ostali funkcionari sa svojim suradnicima; međutim, oni nisu upisani ni u jednom požeškom defteru, odnosno ni u bilo kojem drugom defteru. Isto tako, u ove popise nisu unošene ni vojne posade. Pogranični gradovi i njihove posade, dokle god je dotično područje bilo serhat, nisu ni unošeni u tahrir-deftere, nego u posebne popise.'" Sjeverozapadni se dio požeškog sandžaka još 1586. godine smatra serhatom. Tkko je ostalo sve dok nije osvojena Kanjiža i formiran novi ejalet, pa je time požeški sandžak djelomično izgubio osobitosti graničnog područja. U deftere su bili unošeni jedino oni rodovi vojske koji su formirali posebne četvrti (mahale) ili koji su se i inače smještali izvan tvrđave.

Tako je i s požeškim defterima. U njima su upisani vojnici koji su stanovali u gradskim mahalama, a kompletna posada tvrđave nije unesena. Osim navedenih kategorija, u prva dva požeška deftera (tj. iz 1540. i 1545.) nije upisano ni ostalo muslimansko stanovništvo, iako je ono sigurno postojalo, što se vidi po parcelama upisanim na određene kategorije muslimana. U defteru iz 947/1540. godine upisan je samo džemat varoši tvrđave Požega, dakle kršćansko stanovništvo." Požega je zadržala status varoši, gradskoga kršćanskog naselja, ali ne zato što je to tada stvarno i bila, nego više po statusu koji je ranije imala. Od 62 upisana domaćina i 4 kuće musellema, 15 ih se navodi kao braća i sinovi pojedinih domaćina. Ako prihvatimo pretpostavku da su i oni imali svoje obitelji, te čak i da uzmemo maksimalan prosjek članova obitelji.

grad bi mogao imati oko 400 stanovnika. Ovako malen broj stanovnika svakako je posljedica promjena koje je izazvao dolazak Osmanlija, bilo da je riječ o stradanju stanovništva u ratnim sukobima, bilo o migracijama u druga područja. Samim time stoje Požega u sljedećem defteru iz 952/1545. godine kategorizirana kao selo-varoš vidi se da je opao broj stanovnika.'^ Osim toga, to stanovništvo obrađuje i zemlju, što se vidi iz poreza koje plaća, pa se može označiti kao seosko. Očito je da pri popisu nije uzeto u obzir muslimansko stanovništvo, pa čak ni njegova prisutnost nije utjecala na promjenu kategorije naselja. U defteru iz 1545. godine upisana su samo 53 domaćinstva, od kojih su 4 udovička. Uočava se da su imena naizgled sasvim drukčija, ako uzmemo u obzir da su četiri godine, koliko je prošlo između ta dva popisa, kratko razdoblje da bi se stanovništvo jednog naselja izmijenilo na prirodan način. Na osnovi usporedbe bilo je moguće identificirati 2-3 domaćina, od kojih jednog nalazimo i u defteru iz 1579. godine.

Moguće je da su pojedinci sada upisani bez imena oca, a sa svojim zanimanjem, te eventualno, porodičnim imenom. Tb ipak nije dovoljno da bi se ova pojava objasnila. Može se pretpostaviti da je to rezultat velikih i neprestanih migracija stnaovništva, u tom još graničnom i, posebno, ratnom području. Stanovništvo se, privučeno obećanim povlasticama, naseljavalo u sjevernija novoosvajana područja, pa je to sve moglo utjecati i na smanjivanje broja stanovnika po gradovima. Samim time što je novi popis izvršen u ovako kratkom razmaku, vidi se da je bilo velikih promjena i u teritorijalnom i u demografskom smislu. U ovom se defteru u carski has daju filurije, dok je u prethodnom defteru Požega upisana kao sandžak-begov has. Nasuprot dosadašnjoj praksi, nakon ta dva deftera dolazi do vremenske praznine, pa sljedeći popis potječe tek iz 973/1565. godine.

Kako su na ovom području u međuvremenu izvršena nova osvajanja, koja su morala biti registrirana u defteru, a, također, kako su se u pravilu opći popisi provodili svakih 10 godina," javlja se pitanje je li u međuvremenu postojao još jedan defter. Izgleda, ipak, da nije bilo drugih deftera između ova dva, jer se prema podacima vidi da se ovdje pod »starim defterom« podrazumijeva onaj iz 1545. godine.

Sada se, nakon 20 godina, Požega upisuje kao kasaba, a njezino stanovništvo je udeseterostručeno. Tb se postiglo i doseljavanjem, najviše iz Bosne. U 10 muslimanskih mahala, od kojih je jedna mahala azapa, upisano je 466 domaćinstava. Kršćanskih domaćinstava ima 75, a od toga je 10 udovičkih i pet posebno popisanih martoloskih kuća. Kako Požega, izgleda, nije bila popisivana u vrijeme Selima II., sljedeći popis potječe iz doba Murata III. - 987/1579. godine.

Na osnovi njega može se konstatirati porast broja kvartova, ali i smanjivanje broja domaćinstava, kako muslimanskih, tako i kršćanskih. U 10 muslimanskih mahala upisano je 407 domaćinstava, a u 2 kršćanske 53. Broj mahala porastao je stoga jer su u međuvremenu izgrađeni novi sakralni objekti, oko kojih su se one i formirale. Broj Stanovnika je nešto niži od onog registriranog 1565. godine, ali nisu posebno upisane mahale azapa i martolosa, tako da ne znamo postoje li i ove godine. Ovo se opadanje broja stanovnika može dovesti i u vezu sa spaljivanjem Požege 1569. godine od strane hajduka.'" Kako je ovo posljednji popisni defter koji imamo na raspolaganju, sa sigurnošću se ne može govoriti o daljnjem toku razvoja, ali uzevši u obzir podatak da je Požega 1624. godine imala od tisuću kuća i davala do tisuću vojnika, vidi se da se grad i dalje razvijao i rastao." Kod Kempfa se nalazi tvrdnja »...daje za TUraka pripadalo pod gradski teritorij Požege i više sela kao što su: Drškovci, Emovci, Vidovci, Arslanovci, KomuSina i Seoci«, da su ta sela »... bila sastavni dio Požege, pa otuda njena veličina brojem kuća i stanovništva«."" Međutim, ta tvrdnja nije točna, jer se po defterima vidi da su sva te sela popisana svako za sebe, a ne kao dio grada.

Gradske četvrti - mahale

Vidimo, dakle, da se broj stnaovnika u prvim godinama nakon prelaska grada u ruke TUraka smanjivao, te da su nastale velike promjene u sastavu tog stanovništva. U prva dva deftera uneseno je samo kršćansko stanovništvo, jer, kako je već rečeno, stalno nastanjenoga muslimanskog stanovništva nije ni bilo. Ovo stanovništvo predstavljali su činovništvo i vojska, a oni nisu ni bili upisivani u deftere. Godine 1540. Požega je naznačena kao varoš, a njezino stanovništvo kao džemat s knezom Ivanišem, sinom Antola. Nakon četiri godine Požega se upisuje kao selo-varoš, koje ima svoga kneza Mikloša i teklića Matijaša. Stanovnici uživaju određene povlastice, na primjer, plaćanje filurije umjesto džizije, upravo zato da bi ostali na svojim mjestima. Domaćega muslimanskog stanovništva još nema, nego je došlo sa strane, a da postoji, vidi se iz mnogobrojnih bilješki o čiflucima. Za neke od posjednika izričito se navodi da su nastanjeni u Požegi. U jednoj od bilježaka spominje se i prvi put jedan četvrt-mahala mustahfiza (mahalle-i hisar eri).'*" 1^ se mahala mogla nalaziti u tvrđavi ili, što je vjerojatnije, u njezinoj neposrednoj okolici, jer se u toj mahali nalazio i jedan vrt za koji u tvrđavi nema mjesta. Mahala Hisar spominje se 1565. godine. U popisu iz 1565. godine Požegu susrećemo kao naselje sa statusom kasabe i višestruko povećanim brojem stanovnika. U ovoj godini zabilježene su sljedeće muslimanske četvrti:

em);

Mahala džamije uzvišenoga gospodara (Mahalle-i cami-i hazret- hudavendigar) - 66 kuća i jedan stanovnik za kojeg nije upisan stupanj srodstva s domaćinom (hemdem);
Mahala džamije pokojnog Jahja-paše (Mahalle-i cami-i šerif merhum Yahyapasa) - 49 kuća.

Pet mahala formirano je uz mesdžide, objekte manjeg opsega:

- Mahala mesdžida krojača Hasana (Mahalle-i mescid-i derzi Hasan) sa 93 kuće;

- Mahala mesdžida pisara Muslihuddina (Mahalle-i mescid-i katib Muslihuddin) sa 86 kuća;

- Mahala mesdžida Bali-age (Mahalle-i mescid-i Bali Aga) - 63 kuće;

- Mahala mesdžida Kejvan vojvode (Mahalle-i mescid-i Keyvan voyvoda) sa 54 kuće i

- Mahala mesdžida Alije, sina Balijevog (Mahalle-i mescid-i Ali b. Bali) - 33 kuće.

Postoji još i kvart azapa sa 27 kuća. Kršćani su upisani kao skupina (cemaat), a na čelu im je knez Paval, prešlac. Posebno je uvedena skupina od 5 kuća martolosa, koji su također kršćani. Godine 1579. broj muslimanskih mahala porastao je na deset. U odnosu na navedene, više se ne spominje Mahala terzije Hasana, niti Mahala azapa, a pojavljuju se četiri nove:

- Mahala druge carske džamije (Mahalle-i cami-i serif-i hassa diger) sa 51 kućom;

- Mahala mesdžida Hadži-Džafera (Mahalle-i mescid-i hac Cafet), 24 kuće;

- Mahala Orljava (Mahalle-i Orlava) sa 24 kuće;

- Mahala mesdžida Hadži-age (Mahalle-i mescid-i Haci Aga) - 41 kuća.

Zanimljivo je da, izuzevši popis izl540. godine, korezidenti, neoženjeni, nisu uopće navođeni u popisima. Jedino je 1579. godine kod kršćana upisan Ivko, brat Đure dulgera. lb je stoga što oni poreze nisu plaćali po glavi, već po kući. Postoje i dvije kršćanske mahale, s tim što sada nije upisana mahala martolosa, nego su kršćani razdvojeni u dvije skupine, jedna sa 30, a druga sa 23 kuće. Za ovu drugu skupinu naznačeno je da su to katolici koji stanuju na mukatazemljištu, za koje plaćaju zamjenu za džizju odsjekom, pa su vjerojatno zbog toga i popisani posebno. Kršćanima je na čelu knez Mihal s dva teklića - Matijašem i Stepanom. Grad je i u ovom popisu uveden kao kasaba. Mahala džamija uzvišenoga gospodara. Ova se mahala formirala oko džamije podignute u sultanovo ime, a kako se u ime sultana podiže prva džamija u svakome mjestu, ovo bi bila džamija sultana Sulejmana.'*''

Međutim, budući da u defteru nema nikakvih tragova bilo o gradnji džamije, bilo o njezinu vakufu, a na osnovi podataka koje pružaju drugi izvori," vidi se daje ova džamija uspostavljena od nekog već postojećeg objekta, u ovom slučaju od crkve. Kako je najveća crkva u Požegi od dolaska T\iraka bila crkva Svetog Duha, ona je pretvorena u glavnu gradsku džamiju u vremenu između 1545. godine, kada nalazimo u Požegi isključivo kršćansko stanovništvo i ni jednoga sakralnog objekta islamske provenijencije, i 1565. godine, kada je u Požegi izrazito prevladalo muslimansko stanovništvo, pa su i potrebe za tim objektima narasle. Crkva je bila franjevačka, u sklopu samostana, podignuta potkraj 13. stoljeća. Godine 1545. spominje se u defteru kao crkva.'* E. Fermendžin je spominje kao »raskošnu džamiju Šerklot a zvonik joj je pretvoren u munaru«.'' Isti naziv džamiije susreće se i u Putopisu E. Čelebija.'"'

Godine 1579. ubilježena je pod nazivom Časna džamija uzvišenoga gospodara, koji okreće svijet. Ima 57 kuća, što znači da je broj kuća nešto manji nego prije 14 godina. Mahala džamija pokojnog Jahja-paše. Jahja-paša ili Jahja-beg se u defteru iz 1565. godine, kod popisa vakufa za ovu džamiju, spominje kao sandžak-beg Požege.'" Naknadno je iznad reda dodano »bivši«. Ovaj Jahja-paša dosad nije bio spominjan kao sandžak-beg Požege. Prema interno uspostavljenoj listi požeških paša, moguće razdoblje u koje bi se mogao smjestiti jest između 1546. i 1550. godine, između Bali-bega Malkočevića i Ulama-bega.

U to ranije vrijeme mogla bi se datirati i izgradnja ove džamije. Gradnja džamije je i inače bila neka vrsta neslužbene dužnosti sandžak-bega i ostalih više funkcionara, pogotovo ako u mjestu nije bilo takvih objekata. , . .i^;;/ , Ova je mahala bila jedna od manjih 1565. godine, a 1579. godine broj kuća smanjio se na 37, s još dvije novoupisane. Mahala mesdžida krojača Hasana. Što se tiče graditelja ovog objekta, ne može se reći ništa pouzdano, jer se podaci koji postoje u defteru ne mogu provjeriti i negdje drugdje.''^ Pisar je ista zanimanja ponekad upisivao na više načina, pa nije jasno je li riječ o istim ili različitim ljudima.'" Godine 1565. ovo je bio najveći kvart sa 93 kuće. A godine 1579. četvrt pod ovim nazivom uopće se ne susreće. Sudeći po imenima nekih domaćina, moglo bi se pretpostaviti da se razdvojila na dvije mahale: Mahalu druge carske džamije i Mahalu mesdžida hadži-Džafera, sa 51 i 24 kuće.

Mahala mesdžida pisara Muslihuddina. O pisaru (katib) Muslihuddinu ima malo podataka. Nema ga upisanog medu stanovnicima Požege, što znači da je imao neki veći rang, o čemu svjedoče i posjedi koje je imao."" Iz bilježaka saznajemo da je pored mesdžida sagradio i posebnu zgradu koja je služila kao škola (muallimhane). Kako se ova dva objekta ovdje spominju u mahali Hisar, znači da se mahala oko ovog mesdžida nalazila u blizini tvrđave i da joj je to bilo popularno ime. U prilog tome govori i činjenica da su 1579. godine trećina domaćina članovi tvrđavske posade, dok u ranijem defteru kao stanovnici prevladavaju zanatlije. Sa 86 kuća u 1565. godini bila je jedna od većih mahala, a to je ostala i kasnije, iako se broj kuća smanjio na 67. Mahala mesdžida Bali-age. Što se tiče Bali-age, tu također možemo samo pretpostavljati. Sudeći po tituli aga, bio je jedan od vojnih zapovjednika manjih formacija, na primjer, džemata,što je jednako 10 oda ili 100 vojnika. U defterima iz 1545. i 1565. godine javlja se nekoliko osoba s ovim imenom i titulom, tako da se ne može znati koja je od njih graditelj mesdžida.

U svakom slučaju, morala je to biti ekonomski jača osoba, na određeni način vezana uz Požegu."' Godine 1565. imala je upisane 63 kuće, a 14 godina kasnije ima ih 40. Kako se u bilješkama, u kojima se registriraju nove kuće »sagrađene na mjestu preostalom od nevjernika«, za više domaćina navodi da uz kuću i dvorište imaju i baštu u blizini rijeke Orljave (nehr-i Orlava kurbunda), ova se mahala može sigurnije ubicirati. Mahala mesdžida Kejvan vojvode. U ovom defteru ne spominje se ni jedan Kejvan vojvoda, dok se u prethodnom jedan Kejvan vojvoda javlja kao posjednik čifluka, koji se dijelom nalazio na bivšim posjedima despota Stefana Berislavića. Osim mesdžida, u ovoj se mahali nalazi musalla ili namazgah, otvoreni prostor za obavljanje molitve petkom i bajramom za veći broj ljudi.

Godine 1565. ima 54 kuće, a 1579. godine 33. Mahala mesdžida Alije, sina Balijevog.

U defteru iz 1565. godine, kao i u sumarnom defteru iz 1569. godine, javlja se više osoba s ovim imenom."" Ne može se zasad utvrditi da li se radi o jednoj istoj osobi, te da li je neka od tih osoba graditelj ovog mesdžida. Oba imena (Ali, Bali) pojavljuju se u ovo doba vrlo često. Godine 1565. ima 33 kuće, a 1579. 40 kuća. S obzirom na to da se Ali b. Bali 1579. spominje kao hadžija, što nije bio ranije, znači da je bio živ u vrijeme prethodnog popisa. Mahala azapa. O ovoj mahali nema nikakvih podataka. Spominje se samo 1565. godine, kada je imala 27 kuća.

Kasnije se azapi spominju samo pojedinačno u drugim mahalama. Azapi su se nalazili u sastavu posada svih graničnih tvrđava, kao lako pješaštvo."" l b što se ne javljaju u sljedećem opširnom defteru ne znači da ih nema, već da su popisani u posebne deftere posade.

Godine 1586. u požeškoj tvrđavi postojale su 4 ode azapa ulufedžija i 4 džemata azapa timarlija."'* Kršćani varoši Požega. Oni nisu popisivani po četvrtima, već kao skupina (džemat) stanovnika varoši, tvrđavskog podgrađa, jer su se zadržali na istome mjestu na kojem su bili i prije dolaska Osmanlija. Godine 1540. upisano je 47 kuća sa 15 korezidenata, 1545. godine ima, sa 4 udovička domaćinstva, 53 kuće, a 1565. godine 70 kuća, od čega je 10 udovičkih. Uza skupinu martolosa ima ih 75 kuća.

Godine 1579. popisuju se u dvije grupe, i to prva sa 30 kuća, a druga sa 23 kuće. Mahala martolosa. I ova se mahala javlja samo u popisu iz 1565. godine. Martolosi se kao članovi posada tvrđava požeškog sandžaka, međutim, spominju u svim postojećim defterima, tako da ih je i 1579. godine bilo u drugim tvrđavama, a u požeškoj nije. Godine 1565. u Požegi ih ima 5 kuća. Po podacima sljedećeg popisa iz 1579. godine, u Požegi se javljaju četiri nove mahale:

Mahala druge carske džamije. Izgleda da je ova mahala formirana dijelom od bivše Mahale terzije Hasana. Nastala je oko novog objekta koji se prije nije javljao u defterima. Budući da nema nikakvog spomena o gradnji u popisu, moguće je da je, kao i prva carska džamija, uspostavljena od nekog već postojećeg objekta, a zbog povećanja postotka muslimanskog stanovništva. Osim toga, neki objekti (kuće) i pojedini stanovnici Mahale carske džamije i Mahale mesdžida Kejvan vojvode sada su upisani u ovoj mahali, tako da je ona formirana od dijelova više okolnih mahala. Tu bi bila džamija Selimija.

Ima 51 domaćinstvo.

Mahala mesdžida Hadži-Džafera. Izgleda da je ova mahala, koja se javlja 1579. godine, nastala također pregrupiranjem dijelom starih mahala, dijelom nove gradnje. Osnivač mesdžida i njegov imam nose isto ime i počasnu titulu, pa bi mogla biti vjerojatna pretpostavka da je riječ o istoj osobi."' Rečene godine ima 24 domaćinstva.

Mahala mesdžida Hadži-Age. I ova se mahala prvi put javlja 1579. godine, kada ima 41 domaćinstvo. Drugih pojedinosti o njoj nema. Mahala Orljava. Ovo je jedina mahala koja se nije oformila oko nekog sakralnog objekta. Razlog tome je to što je vjerojatno bila nešto udaljenija od gradske jezgre, prema rijeci Orljavi, a možda ipak blizu neke mahale koja takav objekat posjeduje.

Godine 1579. imala je 24 domaćinstva. Činjenica da se više ne spominje Mahala mesdžida terzije Hasana ne znači da taj mesdžid više ne postoji, nego da se njegova mahala utopila u okolne, bilo spontano, gradnjom nekoga značajanijeg objekta u blizini spomenutog mesdžida, bilo administrativnim mjerama. Mahale se nisu obavezno formirale oko svakog sakralnog objekta, nego oko onoga koji se pokaže najpogodnijim. Iako su postojale i mahale bez njih, sakralnih objekata, najčešće mesdžida, bilo je puno više nego mahala. Tb se vidi i po broju imama upisanih u defteru, kao i u popisu vakufa. Mahala katolika. Ova se mahala javlja 1579. godine kao druga kršćanska mahala u Požegi. Stanovništvo obje mahale je katoličko, a razlog tome što su popisani odvojeno je to što su nastanjeni na zemljištu koje je Mustafa-paša uvakufio za popravke i održavanje česme i vodovoda kod već spomenute Jahja-begove džamije. Samim tim oni u pogledu poreza imaju drugačije obveze. Da su oni zapravo sastavni dio grupe kršćana popisane u prvoj mahali vidi se i po tome što ovi prvi imaju kneza i dva teklića, a druga ih skupina nema.

Pretpostavka je da ovi zastupaju obje skupine. Stanovnici ove mahale smješteni su u 23 kuće. I u poreznom popisu iz 1581. godine, koji se vodi pod naslovom »Defter vlaških poreza«, iako je posrijedi džizja, ove dvije kršćanske mahale upisane su ovako razdvojeno, s time što ovi drugi i dalje plaćaju odsjekom zamjenu za džizju.

daje u posljednjim godinama 16. i prvim godinama 17. stoljeća izbilo više nereda i pobuna, a hajduci i razbojnici su upali u samu Požegu. Kod ovog je podatlca, čini se interpretacija pogrešna, što je kod Smičiklasa vrlo često. Tkj podatak daje mletačko-dalmatinski opis bosanskog pašaluka, a odnosi se na Požegu s okolicom. Prema tome, Požega je najveći broj stanovnika mogla imati potkraj 16. i u početku 17. stoljeća, a daljnja povećanja nisu bila prevelika. Evlija Čelebija u svom Putopisu ne daje detaljne podatke o veličini grada. Na žalost, izvora koji bi pružili najviše podataka u ovome stoljeću nemamo, pa se zato ne može više ni reći niš

ZAKLJUČAK

Višegodišnja vladavina Osmanlija u Slavoniji uzrokovala je mnogobrojne promjene, počevši od administrativnog i upravnog uređenja pa do promjena u samoj strukturi stanovništva. Migracije, potaknute kako ratnim sukobima, tako i mjerama nove vlasti dovele su do etničkog, a onda i konfesionalnog šarenila. Promjene su se odražavale i na selu i u gradu.

Što se tiče Slavonske Požege, predmeta ovog istraživanja, ona je tradiciju gradskog naselja nosila još iz razdoblja ugarske vlasti. Međutim, u prvim turskim popisima ona se spominje kao varoš s malim brojem stanovnika, gotovo poput nekog većeg sela, što je bilo rezultat različitih faktora. Tijekom godina, ipak, grad je postajao veći i prije 1565. godine je prerastao u kasabu, s najvišim organima vojno-političke i sudsko-upravne vlasti, kao središte sandžaka, kadiluka i nahije.

U tom razdoblju Požega se razvijala kao naselje orijentalnog tipa, s četvrtima formiranim oko sakralnih objekata islamske provenijencije (džamija i mesdžida), u kojima je bilo smješteno muslimansko stanovništvo, dok se nemuslimansko stanovništvo, demografski u opadanju, smjestilo u zasebnu mahalu. Kao centar sandžaka privlačila je, s jedne strane, ljude različitog etničkog i konfesionalnog porijekla i različitog zanimanja, a s druge strane je, zbog te svoje uloge, bila pošteđena naseljavanja stočarskog i nomadskog stanovništva, što nije slučaj sa svim ostalim gradskim naseljima u požeškom sadžaku. Stanovništvo grada bavilo se različitim zanatima, a to je i razlog zbog kojeg je gradsko muslimansko stanovništvo bilo oslobođeno rajinskih obveza. Zanatima se bavilo i kršćansko stanovništvo. Zanati su vjerojatno bili okupljeni u cehove, ali o tome u popisima nema podatka. Gradsko stanovništvo, i muslimansko i nemuslimansko, bavilo se i poljoprivredom, jer srednjovjekovni grad nije bio povukao oštre granice između tih djelatnosti. Na osnovi toga ono je bilo opterećeno i dažbinama na zemlju. Slijedeći potrebe stanovništva, osim sakralnih objekata, u kasabi je podignuto i dosta utilitarnih objekata - hamam, karavan-saraj, vodovod, česme itd. Šteta je što danas nema ni traga bilo kojoj od tih građevina. Poput tih objekata materijalne kulture, nisu sačuvani ni mnogi pisani historijski izvori, pa tako nemamo podatke o školstvu, djelatnostima u književnosti i znanosti uopće itd. Može se pretpostaviti da se u tom pogledu aktivnost odvijala kao i u drugim provincijskim centrima, s određenim specifičnostima koje svako naselje ima. Stanje u Požegi najhitnije je određivala činjenica da je to u 16. stoljeću bio grad na serhatu, pa se, shodno tome, i najveća pozornost pridavala vojnoj organizaciji. Iako je u 17. stoljeću granica bila relativno udaljena, ovo je područje bilo stalno izloženo ratnim sukobima, sve do njegova pada pod vlast Austrije 1688., odnosno 1691. godine.