Na gornjem dijelu tvrđave Klis, posred kasno antičkoga i poslije starohrvatskog kaštela nalazi se crkva sv. Vida, konvertirana turska džamija koju je sagradio Murat-beg Tardić Klisa 1537. godine.
Džamija je postala kršćanska crkva posvećena sv. Vidu 1648. godine, kao uspomena na rekonkvistu i povratak Klisa u kršćanske ruke.
Građevina je centralna oblika, podignuta nad kvadratnim tlocrtom s upisanom kupolom oslonjenom na trompe.
Nekadašnja je džamija stradala 1648. godine u bombardiranju artiljerije mletačkoga generala Leonarda Foscola, kada je jamačno pao i vitki minaret sagrađen u sjeverozapadnom kutu crkve, kojem su nekoć iz unutrašnjosti vodila sada zazidana vrata. Umjesto njega, nakon rekonkviste sagrađena je mala preslica sa zvonom, koje više nema.
U crkvu se ulazi s juga, visokim stubama kroz masivne zidove uspinjući se gotovo dva metra od ulice prema središtu građevine, na razinu današnjeg poda.
Građevina je impostirana na visokom podnožju koje dominira okolicom, a njezina se vanjština doima vješto proporcioniranom. Unutrašnjost je polumračna, a oskudno svjetlo ulazi kroz vrata i četiri prozora, po dva na jugu i sjeveru. Kamena dekorativna plastika pripada uglavnom baroknom ukrasu XVII. stoljeća, poput škropionice uklesane u vrhu mramornog stupića s desne strane ulaza, datiran s natpisom iz 1658. godine, ili kamene krstionice s kamenicom u obliku školjke uzidane u zid na način kako su se u zidove ugrađivala kamena pila. Pragovi koji uokviruju zdjelu za svetu vodu dekorirani su plitkim reljefom s prikazom trofejnog oružja.
Na mramornoj je ploči iznad vrata natpis iz 1743., postavljen u spomen obnove crkve u XVIII. stoljeću.
Kupola turske džamije, nad osmerokutnim tamburom, izvana je bila žbukana, a vjerojatno je imala limeni pokrov. Za popravka konvertirane crkve, nakon zauzimanja Klisa, nad tjemenom kupole sagrađen je tambur visok otprilike metar i pol, nad kojim je drveno krovište s pokrovom od kupe kanalice.
Istočno od crkve nalazi se prostorija presvođena bačvastim svodom s čije je južne strane cisterna za vodu. Istočnije od toga porušeni su ostaci sklopa, na kojima se vide tragovi čestih pregradnji.
Jedini ostatak koji bi mogao upućivati na postojanje neke starije građevine jest kameni okvir vrata koja vode iz crkve u spomenutu presvođenu prostoriju na sjeveroistočnom dijelu zgrade. Okvir vrata nije na izvornom mjestu, a pripadao je kasnogotičkom portalu s tordiranom pletenicom kojom je ukrašen rub njegova svijetlog otvora.
Pažljivim promatranjem strukture zida, kod istraživanja crkve, uočeni su stariji dijelovi konstrukcije, sačuvani samo u podnožju građevine. Njihova visina ne prelazi razinu poda današnje crkve, a očuvani su samo na južnoj strani građevine. Postalo je jasno da rezultati arheoloških istraživanja unutrašnjosti crkve provedenih do 2001. godine nisu mogli razjasniti njezino predromaničko oblikovanje, zbog brojnih radikalnih pregradnji te temeljitog rušenja prijašnje crkve u vrijeme gradnje džamije.
Istraživanje unutrašnjosti crkve ipak je razjasnilo kako je starijoj građevini pripadala samo polovica njezine površine, i to njezin južni dio, te da je tlocrt nove građevine gotovo udvostručene površine proširen prema sjeveru.
Kako je radi proširenja trebalo ukloniti klisuru uz koju je bila podignuta stara crkva, graditelji su džamije umjesto provedbe za to doba gotovo nemoguće zamisli odlučili samo poravnati njezin vrh i na toj razini započeti novu gradnju.
Taj mukotrpni posao iziskivao je poravnavanje stijene na koti koja je gotovo dva metra viša od razine poda predromaničke crkve, te potom rušenje gornjeg dijela građevine kojim je ona zatrpana do razine klisure radi proširenja površine namijenjene postavi novoga kvadratičnog tlocrta.
Pod je džamije, upravo iz razloga što je poravnavanje litice bilo iznimno teško, u sjeverozapadnom kutu ostao podignut za visinu jedne stube jer posao nikada nije bio do kraja završen.
Rezultati arheoloških istraživanja crkve koje je proveo arheolog Miroslav Katić donijeli su nove spoznaje o prijašnjoj građevini, a posebno značajne podatke o izvornoj razini njezina poda, koji se nalazio 147 cm ispod kote današnjeg popločenja crkve.
Sondiranjem se nije uspio razjasniti raspored svetišta i oltara u istočnom dijelu, jer su oni vjerojatno izvan džamije, u produžetku crkve, na mjestu kasnije cisterne, ali su na zapadu izvan zidova džamije pronađeni ostaci arhitekture koja bi se mogla identificirati kao zapadno predvorje starohrvatske crkve sv. Vida.
Ta je dvokatna građevina još vidljiva na grafikama mletačkih crtača, kao i na tlocrtu G. Santinija iz 1668., na kojemu je ucrtana džamija konvertirana u kršćansku crkvu s tri oltara. S njezine je zapadne i istočne strane po jedna građevina, istočna označena kao cisterna i zapadna prikazana kao dvokatnica prislonjena uz džamiju na drugoj Santinijevoj veduti Klisa.
Radi se o jednobrodnoj uz klisuru prislonjenoj prostoriji koja je od starine bila dvokatna, što pokazuju ostaci stubišta s lijeve strane zapadnih ulaznih vrata kojim se uspinjalo na njezin kat. Ta je građevina, prema mletačkim nacrtima, u XVII. stoljeću služila za smještaj vojnika.
U njezino su prizemlje vodila dvoja vrata pa je uz glavni zapadni portal, čiji su ostaci dobro sačuvani, postojao i južni, kojem su se tragovi jedva razabirali a dobro se vidi na Santinijevu crtežu. Uza zapadni i sjeverni zid te građevine dizali su se krakovi jednog stubišta, od kojih je na sjevernoj strani ostao samo trag zidova njegove potporne konstrukcije. Prostor ispod stubišta bio je presvođen, tvoreći veliku uzidanu nišu prislonjenu uz stijenu klisure. Za arheoloških istraživanja pronađena je još jedna duboka niša u sjevernom zidu, naknadno iskopana unutar potpornog zida stubišta radi gradnje nekakva ložišta, ali ona pripada kasnijem vremenu kada je taj dio građevine služio za smještaj vojske. Zidovi zapadne prostorije građeni su od vrlo nepravilna lomljena kamena zidana u obilnom vapnenom mortu, a na njenom podu bila je kaldrma od nepriklesana kamena.
Na zapadnom se zidu crkve, na spoju s predvorjem, razabiru ne posve jasni tragovi ulaznih vrata u prostor stare crkve jer su zidovi podnožja džamije bili temeljito prezidani.
Prostorije su nedvojbeno bile spojene i na isti način uklopljene u klisuru sa sjeverne strane, a isto vrijedi i za istočni dio građevine. Stoga je pronađeni ostatak ranosrednjovjekovne građevine zapadno od crkve po svoj prilici njezino predvorje, koje se po obliku može usporediti s tipičnim primjerima westwerka IX. stoljeća. Sve upućuje na to da je u XVI. stoljeću porušena vrlo stara srednjovjekovna crkva i pregrađena u tursku džamiju. Pretpostavka je da joj je predvorje nakon rušenja odvojeno i da je služilo kao vojarna, a nad svetištem, istočno, sagrađena je cisterna. Postojanje srednjovjekovne crkve čvrsto potkrepljuju istraživanja zidova, koja su pokazala da je kod gradnje džamije ugrađen veliki broj mramornih ulomaka sakralne skulpture iz razdoblja IX.-XII. stoljeća.
Neki od njih sadrže dijelove vladarskog natpisa iz IX. stoljeća.
Među ulomcima nalaze se pilastri, pluteji i trabeacija oltarne pregrade iz vremena ranoga srednjeg vijeka, a sav je srednjovjekovni materijal uzidan u zidove džamije iznad razine njezina poda. U zapadnom zidu pronađena su četiri mramorna ulomka grede oltarne pregrade s dijelovima natpisa, jedan ulomak mramorne grede pluteja u doprozorniku istočnog prozora uz glavni ulaz i pilastar s bazom stupa pregrade u zazidanim vratima nekadašnjeg minareta. Svi su komadi spomenute klesarije izrađeni od prokoneškog mramora, a bili su ugrađeni tako da se dekoracije i natpisi nisu vidjeli.
Ulomci su pripadali septumu, a sadrže tipične predromaničke pleterne motive, perece; dijelovi natpisa uklesani su na vrpci grede oltarne pregrade ispod karakterističnog ukrasa s kukama. Na ulomcima grede su dijelovi vladarskog natpisa koji spominje kraljevsku obitelj, prvi put nakon čuvenog nalaza sarkofaga kraljice Jelene, a na pronađenoj gredi oltarne pregrade kliške crkve prvi put se spominje titula kraljice.
Džamija u Klisu od 1648. je crkva svetog Vida
Džamije su, naime, pretvorbom u crkve doživjele značajne trajne graditeljske promjene. Od izvornih konstrukcija obiju džamija preostali su u cijelosti zidovi s prozorskim otvorima i kupola s konstruktivnim dijelom mukarnasa. No objema je promijenjena orijentacija, pa je novim otvorom izvedenim za potrebe glavnog ulaza na jugoistočnom pročelju u obje džamije srušen mihrab, a džamijski glavni ulaz je zazidan. Ibrahimpašinoj džamiji tada je srušen i ulazni trijem koji je, u obliku čisto geometrijske replike bez dekoracija i kapitela, pri obnovi izveden armirano-betonskim stupovima i svjetlopropusnim kupolicama. Zanimljiv je latinski natpis postavljen 1743. nad ulazom u klišku crkvu svetog Vida, odnosno nad mjestom nekadašnje mihrapske niše, koji kaže: „Što pobožnost sagradi, pobožnost i sačuva.“
Ibrahimpašina džamija doživjela je i značajne dogradnje. Najprije je na mjestu srušene munare izgrađen zvonik. U duhu radikalnog klasicizma, krajem 18. stoljeća dograđen je uz novi glavni ulaz narteks. 1819. srušen je barokni zvonik i izgrađen novi povrh narteksa čime je postignut današnji konačan volumenski oblik građevine. Zidna dekoracija u maurskom stilu iz 1885. u cijelosti je posljednjom obnovom restaurirana.
Za kraj, osvrnimo se na još jednu nedavnu obnovu bivše džamije. Riječ je o Meštrovićevom paviljonu, nesuđenom zagrebačkom spomendomu kralju konjaniku Petru I Oslobodiocu Karađorđeviću koji je dovršen kao Dom likovnih umjetnosti. Građevina je za Drugog svjetskog rata rekonstruirana u Poglavnikovu džamiju, a potom u Muzej revolucije naroda Hrvatske. Za razliku od uspješnih metoda obnove povijesno slojevitih džamija-crkvi u Đakovu i Klisu, obnovi navedene građevine u takozvanu izvornu funkciju Doma hrvatskih likovnih umjetnika pristupilo se 2001. znatno radikalnijom metodom. Ničemu, naime, što nije bilo izvornim dijelom građevine obnovitelji nisu dopustili opstanak, iako ju je njena povijesna slojevitost te ideološka i prostorna prilagodljivost učinila zanimljivom i za strane istraživače arhitekture i urbanizma. Prilikom obnove posve je neočekivano otkriven mihrab, uz fontanu jedini graditeljski ostatak iz razdoblja dok je paviljon bio džamija.
U smislu obnove spomenika graditeljstva, tada je donesena potpuno pogrešna odluka o izmještanju mihraba u novu zagrebačku džamiju. Time se otklonila tek otvorena mogućnost za makar malen naglasak povijesne slojevitosti i urbanističko-arhitektonske prilagodljivosti Meštrovićevog paviljona. Pouka? Uz munare, u bivšim džamijama redovito stradavaju mihrabi, pa za obnoviti obično preostaje samo osnovna konstrukcija.
Džamija u Klisu od 1648. je crkva svetog Vida
