Iako u Hrvatskoj danas postoje još samo tri osmanske džamije – u Đakovu, Drnišu i Klisu – sve tri monumentalnoga kupolnog tipa, datirane u 16. stoljeće i očuvane zahvaljujući preuređenju u katoličke crkve (Karač, 2015b; Karač, 2016b: 51-53), broj islamskih religijskih građevina u nas bio je mnogo veći, o čemu postoje tek okvirne  procjene2 .

Većina ih je srušena još u prvim godinama austrijske ili venecijanske reconquiste sredinom i krajem 17. stoljeća (Karač, Žunić, 2018: 51) kada su kao amblematski spomenici dotadašnje osmanske prisutnosti stradale što zbog osvete, što zbog nepoželjne islamske ikonografije u iznova kristijaniziranim oslobođenim krajevima. U 16. stoljeću brojne džamije, mesdžidi te ostale religijske građevine iz prvog sloja islamizacije posredno su zabilježene u tapu-defterima, primjerice u nazivima nekih mahala ili džamijskih vakufa, a približan broj im znamo i po imenima popisanih imama, osobito hatiba. Stoga se ti službeni izvori smatraju pouzdanima u onome što u njima jest zabilježeno, no i nepotpunima u mnogim slučajevima kada su podaci o džamijama iz raznih razloga izostali. Sumarnu sliku broja i rasprostranjenosti džamija u slavonsko-srijemskom međurječju oko 1580. (s uključenim podacima iz većine poznatih osmanskih TT poreznih katastrika) donosi Moačanin (2006: 116-117), koji je u popisima nastalima do tog vremena iščitao 77 „pravih“, dakle džuma-džamija.

U 17. stoljeću i mufassal i idžmal tapu-defteri s naših područja su rijetki pa je vijesti o džamijama moguće crpiti tek iz nesigurnih zapadnih literarnih i narativnih izvora – putopisa i dnevnika diplomatskih legata (uglavnom putnika Dunavom i Budimskim drumom), katoličkih vizitatora u okupiranim krajevima, vojnih špijunskih izvještaja, grafičkih i kartografskih predložaka – i posve rijetko iz onodobnih osmanskih povjesnica i putopisa (Abadžić Navaey, 2009).

U tome potonjem žanru djelo nesumnjivo paradigmatske važnosti je Seyahatnâme (Putopis) u 10 knjiga, diplomata i putopisca Evlije Čelebija (1611.-1683./4.?) koji je u sultanovoj službi, u razdoblju od rujna 1660. do lipnja 1664., u više navrata putovao hrvatskim krajevima, obišao gotovo sva bitnija mjesta i utvrde (Zirojević, 1977) te ostavio dragocjene putopisne zabilješke o onome što je vidio ili čuo (Andrić, 2017). Po opsežnosti opisa i detaljnosti podataka (iako ponekada dvojbenih i neuvjerljivih) to je ključan izvor za restituciju urbane slike naših gradova iz posljednje etape osmanske vladavine3 , pri čemu je Čelebi  ostavio konkretne zapise o mnogim građevinama, ponajviše fortifikacijama i džamijama, no i o drugim religijskim objektima te mostovima i javnim zgradama koje su u međuvremenu nestale. Čelebijev je Putopis već i prije cjelovitog prijevoda korišten u starijoj jugoslavenskoj historiografiji5 na temelju nepotpune turske objave (djelo je u Istanbulu publicirano u nastavcima 1896.-1938.)

.

Bosanski prijevod dijelova koji se odnose na područje bivše Jugoslavije po tom je predlošku pripremio i u više izdanja objavio Hazim Šabanović (počevši od 1954.)7 koji je napisao i izvrsnu uvodnu studiju (prema zadnjem izdanju: Šabanović, 1996). Čelebijevo je djelo kod nas, u manjim segmentima, korišteno u lokalnim povjesnicama mnogih gradova, a tek je u recentnim analitičkim studijama hrvatskih autora obrađeno i kao kompleksni izvor, primjerice – filološke građe (Andrić, 2019), zatim podataka o osobama (Vlašić, 2017; Vlašić, 2020), nekim gospodarskim temama (Vlašić, 2019), pitanjima umjetničkih refleksija (Kafadar, 2014) te o problemima prostorne topografije osmanskoga doba (Vrkić, 2019). U novije vrijeme Čelebijevo djelo Seyahatnâme predmet je istraživanja u više radova nastavnika Katedre za turkologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Kerovec, 2014).

Čelebijevi podaci o pojedinačnim građevinama tek su rijetko poslužili povjesničarima umjetnosti i arhitektima (npr.: Karač, 2010; Karač, 2011; Karač, 2015a; Karač, 2016a; Karač, Žunić, 2019) pa stoga ni na sinteznoj razini nisu ozbiljnije analizirani niti su kritički interpretirani autorovi doprinosi poznavanju monumentalne islamske arhitekture i graditeljstva u nas. Iako su Čelebijeve zabilješke subjektivne, ponekad podložne impresijama i želji za boljim literarnim izričajem te zato i ne posve faktografski i historiografski pouzdane (Andrić, 2012: 379), nedavno publicirani autograf Seyahatnâme (Çelebi, 1998-2007)8 omogućit će provjeru neuvjerljivih podataka – primjerice o pretjera nom broju džamija u nekim mjestima – za koje je već i preliminarni pregled izvornih tekstova o nekim našim lokalitetima pokazao da su dvojbena mjesta najčešće posljedica prepisivačkih i uredničkih grešaka u ranijim izdanjima. U ovom radu, uz korištenje „klasičnoga“ Šabanovićeva prijevoda, uključeni su i neki novi ili korigirani podaci za hrvatske gradove što su uočeni u spomenutom autografu (Moačanin, Jurin Starčević, 2014), no cjelovite dopune i ispravke bit će moguće tek nakon eventualnoga hrvatskog prijevoda autografa o kojemu se u novije vrijeme razmišlja (Andrić, 2018). Valja napomenuti da je pouzdanost opisa za neke dionice Čelebijeva putovanja našim krajevima topografski već provjerena prema navedenom autografu (Pinjuh, Vlašić, 2018a; Pinjuh, Vlašić, 2018b) te je uz brojne točnije podatke utvrđeno da autograf sadrži i približno 35% više teksta od dosadašnjeg predloška Putopisa (Moačanin, Jurin Starčević, 2014: 81).

2. Džamije i mesdžidi

2.1. Brojnost i rasprostranjenost džamija

Prema Šabanovićevom prijevodu Čelebijeva Putopisa u kojemu, kako je spomenuto, ima nepotpunosti, ponegdje i neuvjerljivih brojeva – na hrvatskim je prostorima do 1664. putopisac zabilježio 165 džamija i 31 drugi molitveni objekt9 – ukupno 196 religijskih građevina na 33 lokaliteta, iako bi broj mogao biti i veći, budući da se na nekoliko mjesta neodređeno spominje „više džamija“ (Čelebi, 1996), a u autografu je uočena još jedna do sada nepoznata džamija i jedna tekija, o čemu će kasnije biti riječi. U većini naselja i utvrda Čelebi navodi tek jednu džamiju („Sulejman-hanovu“, „tvrđavsku“ ili sl.), a ako ih je bilo više, broj se uglavnom čini posve realnim, npr.: u Jasenovcu 2, Dalju 2, Valpovu 6, Vukovaru 7, Iloku 9 (u potonjem slučaju sve su i poimenično nabrojane, što doprinosi uvjerljivosti), dok u Pakracu, Nijemcima i Voćinu [Šarengradu, op. a.] neodređeno kaže da ta mjesta imaju „više“ bogomolja, što je zasigurno točno (Č: 219, 235, 358, 487, 491, 523-524, 526, 527)10. Međutim, za tri grada Čelebi donosi posve nevjerojatne podatke: za Gradišku navodi 26 „islamskih bogomolja“ (od toga 8 pravih džamija) (Č: 219), za Cernik 23 „mihraba“ (4 su džamije) (Č: 232) i za Osijek 66 „muslimanskih bogomolja“ (6 bogomolja u „Srednjem gradu“; ukupno 40 mesdžida u cijelome mjestu, itd.) (Č: 365-368), što će zahtijevati provjeru u autografu ne radi li se možda o greškama u transkripciji ili tisku.

Za Zagreb je, pak, Čelebi izmislio da ima džamiju (Č: 226). S druge strane, u nekim mjestima koja je posjetio on džamije uopće ne navodi, primjerice u Erdutu gdje je sigurno postojala barem jedna džamija, Orahovici gdje se jedna džamija nalazila u tvrđavi i još jedna u kasabi (podignuta od ruševina crkve!), zatim u Đakovu za koje tapu-defter iz 1579. bilježi 5-6 džamija i mesdžida (Moačanin, 1989: 99, 100, 188, 198) i Drnišu, gdje prema drugim izvorima, osobito grafičkim prikazima, znamo da su bile podignute barem 4 džamije (Karač, 2014), pri čemu na oba potonja lokaliteta i danas postoje očuvane džamijske građevine preuređene u katoličke crkve (Jurin Starčević, 2009: 177, 184). Od mjesta koja je posjetio bogomolje ne navodi ni u Skradinu gdje grafički izvornici redovito prikazuju 3 džamije, a na grafikama ih vidimo i u Nadinu, Zemuniku, Vrani, Petrinji... (Karač, Žunić, 2018: 28, 33, 36, 40, 44) iako ih Čelebi ni ondje ne bilježi. Džamije nije vidio ni u Obrovcu, Karinu, Islamu, Zrinu, Dobroj Kući, srijemskom Voćinu... pa za ta mjesta (za koja su deficitarni i drugi izvori) uglavnom ne znamo da li su uopće imala koju bogomolju.11 Podatke će zacijelo biti moguće upotpuniti prema sada objavljenom i dostupnom autografu, kako to potvrđuje slučaj slavonskog Voćina u kojem je u rukopisu zabilježena jedna do sada nepoznata džamija u utvrdi (Moačanin, Jurin Starčević, 2014: 87). Inače, posredno se može naslutiti postojanje džamije u nekom mjestu iako ju Čelebi ne spominje, ukoliko je naselje zabilježio u statusu kasabe, jer je to podrazumijevalo muslimansku većinu i barem jednu bogomolju za džuma namaz. Neka važnija mjesta Evlija Čelebi nije ni posjetio pa tako iz njegova Putopisa ne saznajemo ništa o mogućim džamijama u Imotskom, Vrgorcu, Makarskoj, Cetingradu, Čazmi (koja tada više i nije bila pod osmanskom vlašću), Kaptolu, Velikoj, Gorjanima, Našicama..., no iz drugih je izvora poznato da su džamije u nekima od tih mjesta postojale – npr. prema popisu iz 1579. u Kaptolu je zabilježena Sulejmanova džamija u tvrđavi i ona Selima II. u kasabi (Moačanin, 1989: 213). I dok u pojedinim gradovima Čelebi poimenično i položajem evidentira sve džamije i mesdžide (primjerice u Iloku opisuje smještaj svih 9 bogomolja!) (Č: 523-524), u Kninu (Č: 159) i Brodu (Č: 241) navodi tek po jednu džamiju, a bilo ih je nekoliko – npr. A. Georgiceo ih u Brodu navodi čak 9. U Požegi Čelebi piše samo o Šerklot džamiji (Č: 238), a prema podacima Pavla Rovinjanina iz 1640. islamskih je bogomolja u gradu tada bilo 14 (Moačanin, 1989: 193; Moačanin, 1997: 90; Moačanin, 1999: 147).

2.2. Statusi džamija i drugih bogomolja

Ponegdje nije lako utvrditi vrstu obrednih građevina koje su u Putopisu zapisivane raznoliko – kao džamije, mesdžidi, muslimanske bogomolje (u Gradiški su to ibadethane) (Č: 219), mihrabi (kako se opisuje u Cerniku) (Č: 232), osobito Šabanovićeve interpretacije u prijevodu. U slučajevima kada Čelebi u istome naselju diferencirano navodi i broj džamija (onih u kojima se obavljao džuma-namaz) i odvojeno broj mesdžida i drugih obrednih građevina, zabune ne bi smjelo biti. No, ako je zapisan samo ukupan broj „mihraba“ u mjestu, tada ne znamo na što se točno misli jer su tu mogli biti ubrojeni i molitveni prostori medresa, tekija i turbeta svetih ljudi, pri čemu Moačanin i Jurin Starčević (2014: 82-83), komentirajući Čelebijev autograf, upozoravaju i na neke druge, netipične religijske objekte, koji se spominju u izvornom tekstu (npr. buke, eyne, mezgite, musalle...), a nejasno je zašto ih u Šabanovićevom prijevodu nema. Kada je riječ o „pravim“ džamijama (onima u kojima se obavlja podnevna molitva petkom i na oba Bajrama) onda su to, uz tvrđavske, mogle biti još i čaršijske džamije koje se izrijekom navode u Cerniku (Č: 232), Iloku (Č: 523), Osijeku (Mustafa-pašina „koja se nalazi u čaršiji i bazaru“) (Č: 368), posredno i u Vukovaru (Č: 358), ili pak vakufske džamije paša, sandžak-begova i vojnih zapovjednika, poput onih u Iloku (Mehmed-begova i Arslan-begova džamija) (Č: 524) te Osijeku (Kasim-pašina i već spomenuta Mustafa-pašina džamija) (Č: 368). Brojne mahalske bogomolje uglavnom su bile u rangu mesdžida, često bez kupole, minareta i minbera te bez uposlenog hatiba (tapu-defteri ga u tom slučaju ne bilježe) jer se u njima nije držala hutba niti se obavljao džuma-namaz. O ostalim specifičnim molitvenim prostorima – izvan skupine džamija i mesdžida – diskutira se u posebnim poglavljima.

2.3. Izgled i arhitektura džamija

Čelebijev literarni diskurs je deskriptivan, faktografičan u nabrajanju javnih objekata i njihova broja, no istovremeno i zanimljiv zbog digresija i „priča“. On je u opisima često slikovit pa tako i za džamije ponegdje bilježi važne detalje o lokaciji, izgledu ili arhitekturi objekata. Za džamije u Cerniku kaže da „nisu pokrivene olovom“ [dakle nisu kupolne, op. a.], pri čemu opaža da je „džamija u čaršiji lijepa“ (Č: 232). Od svih požeških džamija Čelebi spominje samo jednu – Šerklot-džamiju (preuređenu srednjovjekovnu franjevačku crkvu sv. Duha) – za koju piše da je najuređenija u gradu te da je to „divna džamija“ (Č: 239). U autografu je pak opširnije opisana kao vrlo čvrsta, s minaretom (zacijelo gotičkim zvonikom koji i danas postoji) i pokrivena crvenom opekom od poda do krova (Moačanin, Jurin Starčević, 2014: 87). Prema autografu, Čelebi je u brodskoj tvrđavi zatekao džamiju koja nije imala minareta (Moačanin, Jurin Starčević, 2014: 87). U palanci Tovarnik vidio je pak džamiju s drvenim minaretom (Č: 357). Zanimljivo je da su u autografu Moačanin i Jurin Starčević (2014: 87) našli zabilješku da je i džamija u vukovarskoj utvrdi imala drveni minaret.

Čelebi u Vukovaru opisuje zanimljiv detalj: „Na minaretu gradske džamije [Sulejman-hanove, tvrđavske, op. a.] nalazi se sat sa zvonom“ (Č: 358), što je neobično, osobito ako je minaret bio drven. Putopisac je možda želio reći da je uz tu džamiju stajala sahat-kula? Za jedinu pravu, vjerojatno čaršijsku džamiju u vukovarskoj Varoši (uz pet mahalskih mesdžida koje također spominje) kaže da je „prijatna“ (Č: 358). Najopširnije opise džamija Čelebi je sastavio prilikom posjeta Osijeku gdje je detaljno opisao mnoge javne objekte i izgled grada toga vremena. O bogomoljima navodi:

„Pred kapijom [citadele, op. a.] nalazi se Sulejman-hanova džamija“ (Č: 366); i dalje:

„Tu ima u svemu šezdeset i šest muslimanskih bogomolja.12 Od svih najpoznatija je sultan-Sulejmanova džamija, koja se nalazi pred kapijom citadele i koja je u stara vremena bila crkva. Ona nije tako lijepa, a zbog pomanjkanja posjetilaca postala je pusta i usamljena...

U Srednjem gradu [današnja Tvrđa, op. a.] nalazi se Kasim-pašina džamija. Natpis na toj džamiji glasi: Dobrotvor Kasim-paša, neka mu je slava trajna! Podiže hram za slavljenje vječnog boga. To je hram lijep kao staro svetište (Ćaba). Hronostih njen jeste: 'Vječna zadužbina'. (966. = 1558./59. godine).13 Ta džamija je vrlo svijetla, a nalazi se na desnoj strani glavne ulice kada se izađe [izlazi, op. a.] iz Srednjeg grada. To je vrlo svijetla džamija sa kupolom pokrivenom čistim plavim olovom. Ona je duga i široka u dužini i širini tačno po stotinu koraka14. Njen mimber i mahfil su jednostavni i lijepi. Sva je umjetnički vrlo lijepo izgrađena. U vanjskom predvorju dižu se, na šest stubova od čistog bijelog mramora, sedam kupola pokrivenih plavim olovom, tako da ovako lijepe džamije nema ni na jednoj krajini. Ona ima prostrano dvorište ograđeno čvrstim zidom od cigala. U unutrašnjosti dvorišta nalaze se četiri visoka stabla kojima je ono ukrašeno i koje stoga predstavlja hladovito odmaralište. Ta džamija ima divan i umjetnički jako lijepo izrađen visoki minaret.“

U toj varoši nalazi se još i Mustafa-pašina15 džamija. Premda je pokrivena ćeremitom16, ta džamija ima mnogo posjetilaca, jer je to vrlo svijetla džamija koja se nalazi u čaršiji i bazaru na vrlo prometnom mjestu. Na vratima te džamije nalazi se ovaj natpis:

Mustafa-paša podiže ovaj hram milosti božje.

Eto, to je put vjere. Oni koji dostojno ustraju na tom putu

Jesu askete koji stiču približenje gospodu.

Hronostih ove džamije rekoh ovako:

'Stjecište božje milosti, boravište pobožnih ljudi'.

17 Osim tih džamija ima ovdje četrdeset mahalskih mesdžida,“18 nastavlja Čelebi te dodaje da „po džamijama profesori koji drže javna predavanja predaju i svetu tradiciju“ (Č: 367-368).

Inače, uz Kasim-pašinu i Mustafa-pašinu džamiju stajala su i njihova turbeta, o kojima će kasnije biti riječi (Č: 370-371). Kasim-pašina džamija s turbetom vakifa arheološki je istražena, a tlocrt njenih temelja prezentiran je specifičnim popločenjem na današnjemu Križanićevu trgu ispred isusovačke crkve sv. Mihaela u osječkoj Tvrđi (Minichreiter, 1984: 55-58, 69-74, 78-81).

Mustafa-pašina džamija nije iskopavana, no precizno je ubicirana na prostoru parka pokraj Tvrđe, oko 75 m zapadno od tzv. Filibelijevog bastiona (Mažuran, 1994: 225). U Valpovu Čelebi bilježi: „Na kraju kule [pokraj kule, op. a.] nalazi se Sulejman-hanova džamija. Njen minber (anvon) je obojen raznobojnim bojama kao kameleon“ (Č: 491).

U Iloku je Čelebi svih devet bogomolja precizno zabilježio imenima, lokacijom i ponekim opisnim podatkom. U tvrđavi se nalazila Sulejman-hanova džamija (vjerojatno neka od preuređenih srednjovjekovnih crkava) i džamija sakabaše Mehmed-age u blizini hamama. Upravo po tome detalju lako ju je locirati jer spomenuti hamam i danas postoji (jedini je u Hrvatskoj), a nasuprot njega stoji i turbe (također jedino u nas) ili je to možda paviljon šadrvana u haremu negdašnje džamije. Geosnimanje još postojećih temelja ove džamije dalo je podatke za njenu virtualnu rekonstrukciju iz koje je vidljivo da je pripadala kupolnom tipu s tropoljnom otvorenom sofom (Rimpf, Arbutina, 2018). Nadalje, Čelebi navodi:

„U tome gradu u vanjskoj tvrđavi, pred Čaršijskom džamijom nalazi se jedna odlična kafana s lijepim vidikom... Ta kafana je na glavnoj ulici“. Dalje – „...u čaršiji iduć glavnom ulicom nalazi se Mehmed-begova džamija. To je divna i dobro posjećena džamija, u kojoj se obavljaju tri molitve dnevno“. Na vrhu iste čaršije putopisac locira Arslanbegovu džamiju, uz nju je stajala „...jedna česma kao voda života“, dok se sa strane te džamije širilo gradsko groblje. Hadži-Islamov mesdžid nalazio se na putu kojim se s brijega spušta prema skeli na Dunavu, a još niže, kako Čelebi navodi – „lijevim putem do kraja“ – stajala je džamija Kučuk-Mehmed-bega. Za Mustafa-begov mesdžid kaže da je „na suprotnoj strani odatle“(?); Kara-Belaov mesdžid nalazio se „nešto naviše“ (Č: 523-524).

2.4. Pitanje „Carevih“, „Sulejman-hanovih“ i „tvrđavskih“ džamija

Izdvojenu i kod Čelebija najčešće spominjanu skupinu džamija prepoznajemo po atributu „Sulejman-hanova džamija“ ili u istom značenju – „Careva džamija“ ili „Časna džamija“ (iako dva potonja naziva ne moraju nužno biti vezana za Sulejmana jer su džamije podizali i kasniji sultani). Navodi ih gotovo u svakome gradu ili utvrdi koje je posjetio, pri čemu su u manjim mjestima to bile i jedine zabilježene džamije.

Tamo gdje je Čelebi spomenuo i njihovu mikrolokaciju, odreda je riječ o bogomoljama smještenima u utvrdi ili negdje u neposrednoj blizini pa toj skupini možemo pridružiti i niz lokaliteta na kojima Čelebi spominje neimenovane „tvrđavske džamije“, ili „male džamije za vojnike“, nesumnjivo iste provenijencije i namjene. Radi statistike ovih triju srodnih skupina džamija, valja navesti lokalitete gdje ih je Čelebi zabilježio: • Sulejman-hanove džamije – sve smještene u tvrđavama (Č: 159, 219, 220, 232, 241, 358, 366-367, 491, 523): Knin, Jasenovac, Dubica, Cernik, Brod, Vukovar, Osijek („pred kapijom citadele“), Valpovo („na kraju kule“) i Ilok; prema autografu Sulejman-hanova džamija je postojala i u Pakracu (Moačanin, Jurin Starčević, 2014: 87); • Careve džamije19 – u tvrđavama (Č: 152, 219): Sinj (Hünkar camii) i Gradiška; • tvrđavske džamije – bez drugih atributa (Č: 157, 198, 223, 226, 233, 234, 235, 236, 237, 238, 357, 373, 374, 468, 527): Vrlika, Klis, Lika, Udbina, Sisak („džamija za kapetana i njegove vojnike“), Kraljeva Velika, Bijela Stijena, Sirač, Stupčanica, Virovitica, Moslavina i Norin; ovdje se mogu pribrojiti i palanke kao specifičan tip utvrđenih naselja na glavnim putevima gdje je Čelebi također zabilježio džamije: Tovarnik, Sotin, Dalj („unutar tvrđave“ navode se i džamija i mesdžid!), Darda (džamija „u tvrđavi“) i Baranja; u autografu zabilježena je i jedna do sada nepoznata džamija unutar utvrde u Voćinu kod Slatine (Moačanin, Jurin Starčević, 2014: 87).

Tih ukupno 29 carskih džamija (s dopunama iz autografa 31) različitih nomenklatura tek su dio ove specifične skupine jer mnoga mjesta (osobito izdvojene utvrde s aktivnom posadom) Čelebi nije ni posjetio, kao ni neka naselja, primjerice Slatinu u kojoj se prema defterskim popisima također nalazila carska džamija (Hafizović, 2016: 175) i već spomenuti Kaptol gdje su 1579. popisane dvije carske džamije (Sulejmana i Selima II.). U 17. stoljeću je tvrđavska džamija postojala i u Kamengradu (Moačanin, 1997: 86-88), dok u Požegi koju Čelebi jest posjetio carsku džamiju ne navodi iako su ondje tada postojale carske džamije čak triju sultana (Moačanin, 1997: 64, 68). Mada nose ugledne nazive po caru-vakifu, ovo u pravilu nisu bile ni najveće ni najljepše islamske bogomolje na našim prostorima (neke se opisuju kao „male džamije“, poput onih u gradu Moslavini20 na Dravi i Virovitici), ali svakako jesu najstarije jer su bile prve koje su osmanske vlasti utemeljile na novoosvojenim područjima (Moačanin, 2001: 83). Stoga Moačanin (1999: 147) s pravom smatra da su sve naše carske džamije nastale do kraja 16. stoljeća do kada su i osmanska osvajanja na hrvatskom ozemlju okončana. One su bile simboli pobjede i nove vjere koju sultan donosi te su nerijetko utemeljene već u prvim danima po osvajanju. Često su to tek u najnužnijim elementima adaptirane zatečene građevine i prostori, npr. katoličke crkve i kapele uz tvrđave, poput onih u Valpovu, Osijeku, Brodu, vjerojatno i na Klisu (Č: 198, 241, 365, 491), koje su osim simbolične zadaće bile potrebne i za molitvu muslimanske vojne posade te osmanskih upravnih službenika. Ipak, bilo je i utvrda bez džamija (Moačanin, 1989: 57). Tijekom prvih nekoliko desetljeća, dok u procesu lokalne islamizacije ili doseljavanja u pojedinom naselju nije stvorena muslimanska većina, bile su to i jedine mjesne džamije, a u manjim su naseljima jedine i ostale jer valja imati na umu da Čelebi naše krajeve obilazi u drugoj polovini 17. stoljeća, već pri kraju osmanske vladavine kada izgradnje novih džamije više nije bilo

2.5. Pitanje konverzija crkva-džamija-crkva

Poznato je da su Osmanlije u novoosvojenim područjima neke zatečene srednjovjekovne crkve i kapele iz praktičnih razloga pretvarali u džamije. Osobito se to događalo u prvim godinama i desetljećima osmanlijske vladavine dok u naselju još nije bilo muslimanske većine, kako je već objašnjeno uz pojam „carevih džamija“. Takvi postupci konfesionalnih konverzija vjerskih građevina u hrvatskim krajevima još nisu dovoljno istraženi pa osim pojedinačnih, često predajnih podataka i ne znamo o kojem se broju na ovaj način adaptiranih crkava-džamija radi. Čelebi je na području Slavonije u Putopisu izrijekom spomenuo tri takva slučaja. U Požegi i Osijeku u džamije su bile preuređene velike franjevačke crkve posve drugačije arhitekture od osmanskih bogomolja, slično onome što je Čelebi odmah primijetio i kod crkve-džamije u Brodu.

U manjim sredinama kod jednostavnih sakralnih objekata bez izrazitih stilskih i tipoloških odlika preadaptacije nisu morale biti jasno vidljive pa se i ne spominju. Za Požegu Čelebi piše: „Najuređenija od njegovih džamija je Šerklot-džamija21. Ranije je to bio veliki manastir, a poslije osvojenja postala je divna džamija koja je poznata na cijeloj ovoj krajini“ (Č: 239). U Osijeku Čelebi navodi: „Od svih najpoznatija je sultan-Sulejmanova džamija, koja se nalazi pred kapijom citadele i koja je u stara vremena bila crkva“ (Č: 367). I ovdje je riječ o negdašnjoj franjevačkoj crkvi smještenoj u SI. dijelu Tvrđe. U brodskoj tvrđavi nalazi se „...jedna Sulejman-hanova džamija, koja je ranije bila crkva“ (Č: 241). Za Sulejman-hanovu džamiju u valpovačkoj utvrdi, čijim je koloriranim interijerom Čelebi bio fasciniran (Č: 491), on ne spominje da je to prethodno bila katolička dvorska kapela (ova gotička građevina i danas postoji). Zanimljivo je da Čelebi bilježi i jedan slučaj obrnute konverzije, iako ih je kasnije bilo mnogo više22, kada je negdašnja džamija na Klisu nakon mletačkog preuzimanja utvrde preuređena u crkvu na kojoj u vrijeme njegova dolaska već „ima veliko zvono“ (u toj je funkciji i danas).23 O tome Čelebi navodi i jednu anegdotu:

„Ovaj žalosni slučaj [mletačkog preuzimanja utvrde, op. a.] dogodio se u doba sultana Ibrahima. Veziri su udobrovoljili i umirili sultana Ibrahima rekavši mu:

– Na bosanskoj krajini je izgubljena jedna klisa“ [= crkva; igrom riječi prikrili su gubitak utvrde Klis! op. a.]

(Č: 153). Autograf o tome donosi i više detalja (Moačanin, Jurin Starčević, 2014: 87).

Nigdje u našim gradovima Čelebi, prema Šabanovićevom prijevodu, nije zapazio musallu iako tu vrstu molitvenih prostora na otvorenom spominje u nekim drugim balkanskim naseljima. Svakako musalle su postojale i u hrvatskim nama susjednim područjima već u 16. stoljeću pa su izrijekom zabilježene u defterima Požege (1579.) i Mitrovice u Srijemu (1581.) (Moačanin, 1989: 121; Moačanin, 1997: 30, 47, 90; Moačanin, 1999: 147). U Vukovaru su razmatrane tri moguće lokacije musalle, a u Požegi je Z. Uzelac predložio uvjerljivu ubikaciju na prostoru trga ispred crkve sv. Terezije (Karač, Žunić, 2014: 55-56, 299). Nedavna provjera opisa Osijeka u Čelebijevu autografu ipak donosi i bilješku o musalli „za molitvu o bajramima“ koju Moačanin (2016: 95) oprezno ubicira u blizinu Kasim-pašina hamama i sebilja.

4. Tekije

Specifičan tip islamske semireligijske arhitekture su derviške tekije koje u svom sklopu uz stambeni dio redovito sadrže i zajednički obredni prostor – semâhânu (Čaušević, 1997: 673). Tekije često imaju i funkciju besplatnog konačišta s dobrotvornom kuhinjom za hadžije i putnike (musafirhanu s imaretom) kada se nazivaju zavije, a mnogo rjeđe drže i vjersku školu, internat ili 'medresu za derviše', pa ih tada valja imenovati hanikahom24 iako se sva tri pojma, koji podrijetlo vuku iz različitih jezika25, često koriste i kao sinonimi (Čaušević, 1986: 561). Od derviških redova u našim su krajevima djelovali tarikati melamija, halvetija i sinanija (Moačanin, 1989: 231; Vlašić, Aydemir, 2015: 114).

Na području Hrvatske nije sačuvan niti jedan tekijski sklop pa o njihovu izgledu možemo suditi samo prema komparativnim primjerima s drugih osmanskih prostora – primjerice Bosne – gdje ih danas ima tek nekoliko. U tapu-defterima tekije se ponekad spominju kao porezne jedinice (npr. ako su posjedovale vakufske mlinove ili agrarna zemljišta za uzdržavanje), a o njihovome mogućem postojanju posredno svjedoče i poimenični popisi žitelja u mufassalima, gdje se derviši navode kao oznaka „zanimanja“ ili ih nalazimo zabilježene pod nazivima -baba, -dede, -sufi i sl. Evlija Čelebi je na užem hrvatskom prostoru zabilježio barem 14 tekija u osam gradskih naselja – sve u Slavoniji i Srijemu, niti jednu u Lici ili Dalmaciji – pri čemu ih spominje kratko, tek u nabrajanju važnijih građevina, dok je detaljnije opisao samo znamenitu Hindi-babinu tekiju u Vukovaru. Redoslijedom lokaliteta koje je Čelebi u našim krajevima posjetio, u Putopisu je zabilježio tekije u Cerniku (1), Pakracu (2), Vukovaru (1), Osijeku (4), Nijemcima (3), Valpovu (1), Iloku (1) („tekija siromašnih derviša“) te Voćinu – današnjem Šarengradu (1?), gdje tekije navodi u množini pa ih je moglo biti i više (za navedene lokalitete – Č: 232, 235, 358, 359, 369, 376, 377, 488, 491, 511, 524, 526).

Gotovo još toliko, prema Čelebiju, bilo ih je i u gradovima istočnog Srijema, što je zanimljiv komplementarni podatak iako te tekije ne ulaze u područje ovog istraživanja.26 Mnogo je tekija Čelebi zabilježio i u susjednoj Bosni te diljem Balkana, što temu derviških sjedišta u Hrvatskoj smješta u širi islamizacijski kontekst (Ćehajić, 1986; Gaši, 2013).  Vukovarsku tekiju – zapravo zaviju jer je služila i kao musafirhana (Moačanin, 1989: 227) – Evlija je posjetio čak tri puta27 (Čelebi, 2010: 113), u njoj je večerao, zanoćio i razgovarao s dervišima, o čemu je zapisao: „Tu postoji... jedna Hindijeva tekija koja se nalazi na vrhu suprotne strane mosta... Grob Hindi-babe. – Na suprotnoj strani toga mosta, upravo na kraju samog mosta, nalazi se jedno izletište i mjesto za teferič koje je bogato zelenilom, vinogradima, baščama, ružama i raznim cvijećem poput rajske bašče.

“ Zatim piše o turbetu Hindi-babe i potom nastavlja:

„To mjesto je konačište, tekija i svratište brojnih posjetilaca, putnika i namjernika. Ja siromah, nisam htio da odsjednem i konačim ni kod jednog mjesnog prvaka,

nego sam krenuo u tu tekiju i tu zakonačio.

Vodio sam prijateljske razgovore sa svim dervišima. Tu sam zatomio glad jednim ćevapom, koliko je bog dao. Ja sam predvodio obred za dušu toga svetitelja i pročitao suru Jasin za njegovu dušu.

Poslije jacije izmolio sam moj sistem molitava i blagodarenja. Zatim sam pročitao dvije posljednje glave Kur'ana, završnu molitvu i legao...“

(slijedi san u kojemu Čelebiju dolazi Hindi-baba s proroštvom). „Ujutro sam za ljubav bogu zaklao kurbana i podijelio dervišima koji su se nalazili u Hindi-babinoj tekiji“ (slijedi opis Hindijeva proroštva Sulejmanu da će pobijediti kod Mohača) [lipanj 1663.] (Č: 358-360). U studenom iste godine Čelebi ponovno prolazi kroz Vukovar, pri čemu ne spominje tekiju, ali kaže da je posjetio Hindi-babin grob za koji već znamo da se nalazio u vrtu tekije (Č: 376-377). I sljedeće godine Čelebi je boravio kod vukovarskih derviša: „Tu sam u Hindi-babinoj tekiji zaklao jedan kurban i podijelio ga sirotinji.“ Spominje i da je ponovno hodočastio Hindi-babinom grobu. [1664.] (Č: 511). Prema Čelebijevu zapisu ovu je tekiju uvakufio osobno sultan Sulejman kojemu je Hindi-baba 70 dana prije mohačke bitke prorekao trijumf. „Poslije pobjede Sulejman-han je zemljište na kom se nalazi ova tekija poklonio Hindi-babi i tu su ga sahranili“ (Č: 360). Moguće je da je tekija utemeljena već u jesen 1526. odmah nakon mohačke vojne – po čemu bi to bila prva derviška ustanova i uopće prvi islamski religijski objekt na hrvatskim prostorima – a moguće je i kasnije utemeljenje (Čelebijeva bilješka ne mora biti točna), pri čemu je terminus ante quem njezina nastanka 1566. kada Sulejman umire. Znatno prije Čelebija tekiju je zabilježio i Bartol Kašić 1612. (Ratkovčić, 2014: 57). Prema lokalnoj vukovarskoj historiografiji sklop tekijskih zgrada održao se još 50 godina nakon odlaska Osmanlija jer je ondje bilo smješteno prvo sjedište vukovarskog vlastelinstva Küffstein-Eltz te je tekija strušena istom 1737. kada se na tome mjestu gradi grofovska kurija, a potom i veliki dvorac obitelji Eltz (Karač, Žunić, 2018: 315-317).

Prethodno navedene tekije zacijelo nisu sve koje su u nas postojale jer neka mjesta Čelebi nije posjetio, u nekim su gradovima do njegova vremena rane tekije već bile ugašene, npr. vukovarska zavija Gavsi-dede popisana u TD 549, 1566.-68. (Karač, Žunić, 2018: 315), a ponegdje je fokus putopisca bio na drugim temama pa mnoge objekte ne spominje iako su postojali. Takav je primjer Požege, uz Osijek nesumnjivo najrazvijenijega našega grada osmanskog doba, u kojoj Čelebi tekije ne bilježi, no iz drugih izvora znamo da su postojale barem dvije. Već 1550. djeluje Ulama-pašina zavija (služila je i kao musafirhana) koja je zbog kultnoga groba derviša Hasan-efendije bila i mjesto hodočašća, po ugledu odmah iza vukovarske tekije (Moačanin, 1989: 82, 231; Moačanin, 1999: 151; Hafizović, 2011: 279-280; Hafizović, 2016: 45-46, 68-69, 134, 161, 185). Od nje se u lokalnoj požeškoj toponomastici do danas održao naziv Tekija za još postojeću tursku česmu, a to je i recentni naziv ulice ispod brda Sokolovac u kojoj se česma nalazi (Ratkovčić, 2014: 58-59). Spomenimo da je postojanje tekija, sudeći prema imenima osoba u tapu-defterima 16. stoljeća uz koja su dodane derviške oznake (-baba, -dede, derviš), pretpostavljeno još i u Dalju, Vidovcima, Đakovu, a jedno se selo u blizini Požege i danas zove Dervišaga. U nedavno publiciranom Čelebijevu autografu zabilježena je i jedna zavija u Voćinu (Moačanin, Jurin Starčević, 2014: 87).28

5. Medrese

Iako su medrese (arap., tur.) primarno obrazovne institucije – srednje i više islamske škole za edukaciju vjerskih službenika – one su i religijske ustanove znatnog utjecaja. U arhitektonskom sklopu uvijek su imale i molitvene prostore pa ih nesumnjivo možemo svrstati u one Čelebijeve „mihrabe“ koje putopisac ponekad navodi umjesto broja džamija. Evlija Čelebi medrese je vidio u samo pet naših gradova – svi su u Slavoniji – gdje je zabilježio ukupno 11 takvih ustanova: u Pakracu (3), Osijeku (4) „...nastavna zavoda u kojima predaju naučnici“, među kojima su se naročito isticale vakufske medrese sandžak-begova Kasim-paše i Mustafa-paše, Valpovu „u Varoši“ (1), Voćinu [Šarengradu, op. a.] (gdje se spominje množina, no postojala je barem jedna) i Iloku (2) „...medrese za studente“ (za navedene lokalitete – Č: 235, 368, 491, 526, 524). U Čelebijevu autografu nekoliko se medresa spominje i u Drnišu (Moačanin, Jurin Starčević, 2014: 87). Bilo ih je i u nekim drugim gradovima gdje ih putopisac ne bilježi, primjerice u Požegi (Moačanin, 1997: 92), a još nekoliko je zabilježeno i dalje na istoku, u Srijemu, izvan današnjih granica Republike Hrvatske (Karač, Žunić, 2018: 57). Kako vidimo, broj im je na ovim prostorima svakako bio veći od 11 koliko je spomenuto u postojećem prijevodu Putopisa. Detaljnije o medresama Čelebi nije pisao pa nam nisu poznati ni izgled ni preciznije urbane lokacije tih ustanova, ali je zanimljiva njegova napomena da „U ovim krajevima stanovništvo jako mnogo cijeni i poštuje naučnike“ (Č: 368).

6. Turbeta

Čelebi je grobna turbeta (tur. türbe, arap. turba) zabilježio u samo tri naša grada – Osijeku, Vukovaru i Iloku – a kako je tih ukupno 6 mezarskih spomenika navedeno poimenično nema sumnje da su podaci točni. Pošavši iz Iloka prema Šarengradu Čelebi piše da je došao do „...svetišta (ziyaret) Medžnun-babe“ [negdje na zapadnom izlazu iz grada, op. a.] (Č: 525), što možemo protumačiti kao turbe navedenog derviša. Neobično je što Čelebi ne spominje turbe uz iločku Mehmed-aginu džamiju u tvrđavi nedaleko od hamama, iako opisuje i tu džamiju i kupalište, posebno stoga što ta slikovita građevina i danas postoji te je jedini sačuvani primjer osmanske grobne arhitekture u Hrvatskoj. To možda govori u prilog nedavno iznesenome mišljenju stručnjaka turske agencije TIKA da ovo i nije turbe, već paviljon džamijskog šadrvana, arhitekture slične šadrvanu u Maškovića hanu u Vrani (Karač, Žunić, 2018: 57, 59). Teza se čini vjerojatnijom od pretpostavke da je turbe podignuto tek nakon Čelebijeva posjeta (Ratkovčić, 2014: 63). 

O kultnome grobu u već ranije opisanoj derviškoj tekiji u Vukovaru Čelebi piše: „Tu se nalazi jedno turbe u kome počiva Hindi-baba, potomak roda Muhamedova. Neka mu bog posveti tajnu!“ [lipanj 1663.] (Č: 359). U drugom dolasku Čelebi bilježi: „Ja sam tu posjetio grob sultana Hindi-babe, koji se nalazi na vrhu mosta. Naime, ranije, kada sam prolazio na vojnu, ja sam usnio ovog svetitelja i u snu dobio od njega radosnu vijest koja je glasila: – Ako bog da, opet ćeš doći zdrav i sa plijenom. Bogu hvala, ja sam došao sretno u ovo mjesto, zaklao kurban i počeo da čitam Kur'an za njegovu dušu, kako sam se ranije zavjetovao. Dabogda da me njegov blagoslov uvijek prati!“ [studeni 1663.] (Č: 366-367). Sljedeće godine Čelebi je treći put posjetio tekiju „...a zatim hodočastio Hindi-babin grob“ [1664.] (Č: 511). Zanimljivo je da je na karti Vukovara koju su španjolski mjernici crtali neposredno nakon izgona Osmanlija 1687./88. pozicija Hindi-babina turbeta označena numeričkom oznakom za džamiju (legenda: mosquea) jer zapadni geodeti vjerojatno nisu znali raspoznati o čemu je riječ, a po arhitekturi (možda i kupolnoj) to se turbe, po svoj prilici zatvorenog tipa, doimalo kao mala džamija (Karač, Žunić, 2018: 321-323). U Osijeku Čelebi je zabilježio čak četiri turbeta: „Tu se nalazi turbe Kasim-paše, koji je pokopan u jednom olovom pokrivenom i svijetlom mauzoleju pod kupolom u dvorištu njegove džamije. U Varoši se nalazi i grobnica Mustafa-paše, koji počiva  u blizini svoje džamije. Blizu panađura, na putu koji vodi u grad Valpovo, nalazi se Bajram-babino turbe. Na jugoistočnoj strani, na Beogradskom drumu, u baščama nalazi se Husrev-babino turbe“ [lipanj 1663.] (Č: 370-371). Spomenuto Kasim-pašino turbe zatvorenoga oktogonalnog tlocrta arheološki je istraženo i „parternom grafikom“ prezentirano u pločniku trga ispred današnje crkve sv. Mihovila u Tvrđi (Minichreiter, 1984: 55-58, 69-74, 78-81), a za džamijski sklop Filibeli Mustafa-paše u kojemu se nalazilo i njegovo turbe poznata je ubikacija u parku JI. od Tvrđe (Mažuran, 1994: 223). I dok su prva dva turbeta reprezentativne grobnice znamenitih sandžak-begova, druga dva su pripadala nepoznatim dervišima o kojima ni Čelebi nije znao reći ništa.

Turbeta je u Hrvatskoj nesumnjivo bilo još, a neka koja Čelebi ne spominje, iako su u međuvremenu srušena, poznata su iz drugih izvora – npr. turbe Halilbega Memibegovića u Visuću kod Udbine i Mustafe-efendije u Kninu, a čak su tri zabilježena u Požegi: Hasan-efendije (mjesto hodočašća u tekiji), Dönmez-begovo i dizdara Ahmeda; zatim je pretpostavljeno Ahmed-agino turbe u Vukovaru, a znamenito turbe Mustafe ef. Gaibije na obali Save kod Stare Gradiške postojalo je do 1954. kada je razgrađeno i preseljeno na bosansku stranu. (Moačanin, 1997: 45, 66; Ratkovčić, 2014: 62-66; Hafizović, 2016: 151; Karač, Žunić, 2018: 67-69, 323) 

U Osijeku - 66 džamija, 14 mahalskih mesdžida,

4 tekije, divan hamam, jedan karavan-saraj.

7. Zaključak

Putopis Evlije Čelebija najiscrpniji je i nesumnjivo najzanimljiviji narativni izvor o izgledu naših naselja u posljednjoj etapi osmanske vladavine koji, uz ostalo, sadrži i dragocjene podatke o brojnosti, rasprostranjenosti, prostornom položaju, nazivima, izgledu, a ponegdje i datacijama džamija i drugih islamskih vjerskih objekata na području Hrvatske 1660.-1664. godine. To je vrijeme kada pouzdanih tapu-deftera više nije bilo pa je Čelebijeva faktografija tim vrjednija.

Tako je putopisac u našim krajevima zabilježio čak 196 molitvenih ustanova i to 165 džamija i mesdžida, uz još 31 građevinu „s mihrabom“, poput medresa, tekija, turbeta i dr. Za većinu lokaliteta Čelebi donosi uvjerljiv broj džamija, ponegdje potkrijepljen točnim nazivima i opisima, s iznimkom Osijeka, Cernika i Gradiške gdje su podaci nesumnjivo pretjerani, što će zahtijevati usporedbu s autografom. Na hrvatskim prostorima brojnošću dominiraju male i uglavnom nereprezentativne tvrđavske bogomolje (unatoč uglednim atributima „Carske“ ili „Sulejman-hanove“ džamije), dok rijetki reprezentativni primjeri velikih kupolnih džamija datiraju iz druge polovine 16. stoljeća. Najmonumentalnija u Hrvatskoj bila je Kasim-pašina džamija u Osijeku (možda slična još postojećoj velikoj džamiji istog vakifa u Pečuhu?), koju Čelebi detaljno opisuje ostavljajući slikoviti trag o njezinu izgledu, a iz kronostiha posvetnog teksta određuje joj i preciznu dataciju.

Unatoč bogatstvu arhitektonskih podataka koje nudi Čelebijev tekst, možemo pretpostaviti da je broj džamija (i drugih „mihraba“) u stvarnosti bio i veći jer, primjerice, od tri danas očuvane džamije u Hrvatskoj, dvije – one u Drnišu i Đakovu – u Putopisu uopće nisu zabilježene iako su postojale, a Čelebi je te gradove posjetio. S obzirom na to da se ova studija oslanja na ne posve pouzdan i zbog lošeg izvornika necjelovit Šabanovićev prijevod, za očekivati je da će nedavno publicirani autograf Seyahatnâme donijeti znatne dopune, nove podatke o džamijama te mogućnost provjere dvojbenih mjesta u tekstu

Džamije poslije odlaska osmanlija dobivale su drugu namjenu, pa su mnogobrojne muslimanske bogomolje pretvarane u vojna skladišta, silose za sijeno, skladište poljoprivrednih proizvoa, a u nekima su se čak držale i svinje.

Kako bi se vlast na čelu države mijenjala, tako se mijenjala i namjena džamija, ali od brojnih izgrađenih u osmanskom periodu, mali je broj ostao i dan danas.

Od islamskih vjerskih građevina iz osmanlijskog perioda u Hrvatskoj su do danas sačuvane tek tri džamije, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu, a bilo ih je oko 250.

Jedna od njih je bila i u Osijeku, gradu na istoku Hrvatske, mjestu u kojem su se crkve i džamije nalazile na istom mjestu. Kroz tešku historiju ovih prostora crkve su pretvarane u džamije, a džamije u crkve.

Kasim-pašina džamija izgrađena je u vrijeme kada su Osmanlije osvojile Osijek 1526. godine. Na mjestu gdje je nekada bila ova poznata džamija, danas se nalazi župna crkva Svetog Mihaela Arkanđela.

Za vrijeme osmanlijske uprave stanovništvo Osijeka su uglavnom činili doseljeni Turci, odnosno stanovnici ranije pokorenih zemalja, te je ovaj grad u to vrijeme izgledom i načinom života imao obilježja pravog orijentalnog grada s nekoliko džamija.

Najviše su se spominjale Kasim-pašina džamija, na mjestu današnje župne crkve Svetog Mihaela arkanđela, kao i Sulejman-hanova na mjestu današnjeg franjevačkog samostana u Osijeku.

Kako je za Anadolu Agency (AA) kazao predsjednik Društva hrvatsko-turskog prijateljstva Osijek Damir Jurić, džamija je bila u funkciji tokom osmanlijske vladavine u Osijeku. Dakle, sve dok ovaj grad 1687. godine nije osvojila austrijska vojska.

• Praktično je tada srušen cijeli turski Osijek, a na tim temeljima je napravljen potpuno novi grad – kazao je Jurić i dodao da se o džamiji danas zna samo iz nekih grafika.

Na Kasim-pašinu džamiju se potpuno bilo zaboravilo u Osijeku sve dok nije rađenakonstrukcija trga 70-tih godina prošlog stoljeća, te su onda pronađeni temelji Kasim-pašine džamije i njegovog turbeta.

• Odlučeno je da se od žutih cigli napravi jedan obris koji pokazuje kako su izgledali temelji džamije i turbeta – ispričao je za AA Jurić.

Jurić navodi da je na istom mjestu izgrađena crkva početkom 16. stoljeća. Ona još uvijek služi kao župna crkva.

• U temeljima mnogih džamija i crkava postoje crkve odnosno džamije. Susjedna crkva, koja je udaljena samo 300 metara od ove crkve, bila je ranije džamija. No, ta džamija je nastala iz crkve nakon turskih osvajanja – pojasnio je Jurić.

Značajan dio Hrvatske bio je pod turskom vladavinom gotovo stoljeće i pol. No, od prvih osvajanja 1493. godine, kad pod tursku vlast pada Imotska krajina, s donjim Poneretavljem, do konačnog oslobađanja Cetingrada i Drežnika 1796. godine kad je uspostavlja granična crta s Bosnom kakva je danas, prošlo je više od 300 godina.

Međutim, do današnjih dana ostalo ih je sačuvano vrlo malo od osmanskog perioda u Hrvatskoj, jer već u prvim godinama austrijske vladavine počinje sistemsko rušenje svega što nosi vidljiva obilježje islama i orijentalne kulture, a to znači prvenstveno vjerskih građevina.

Ostaju sačuvani samo objekti od funkcinalne koristi, kao što su mostovi.

Od islamskih vjerskih građevina iz toga razdoblja u Hrvatskoj danas postoje sačuvane tek tri džamije, po jedna u Đakovu, Klisu i Drnišu.

Sve su građene u 16. stoljeću, a opstale su zahvaljujući tome što su pretvorene u katoličke crkve, kao što su u prvim godinama turskih osvajanja i katoličke crkve bile pretvarane u džamije.

Iako niti jedna nije opstala u izvornom obliku, džamijska arhitektura je, ipak, ostala prilično dobro uočljiva.

Najveća i najreprezentativnija među njima, nekadašnja Ibrahim-pašina džamija, s očuvanom monumentalnom visokom kupolom, danas je Župna crkva Svih svetih u Đakovu.

Džamija na vrhu tvrđave Klisa u Splitu je današnja crkva Svetog Vida, a ispod tvrđave se nalazi i najljepša od nekoliko sačuvanih turskih česmi, česma Tri kralja.

Prema podacima Mešihata islamske zajednice, u vrijeme osmanlijske vladavine u Hrvatskoj je postojalo oko 250 džamija i mesdžida.

Osmanske džamije, tekije i mezari u Hrvatskoj

Kao izraziti simboli islama džamije su u najvećem broju netragom razorene već u prvim godinama kršćanske reconquiste, dok su ponegdje u siromašnim krajevima čak poslužile za katoličke crkve. Prema evidenciji Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj za turske je vladavine na području Slavonije i Like bilo podignuto čak 189 džamija, točnije »mjesta za molitvu« (podatak će zahtijevati historiografsku provjeru), čemu treba pribrojiti još nekoliko desetina bogomolja na području Dalmatinske zagore i Makarskoga primorja. Iz defterskih popisa razvidno je da su kasabe srednje veličine poput Vukovara, Valpova, Đakova, Rače ili Drniša u razvijenoj fazi imale po pet džamija (ili mahalskih mesdžida), dok su šeheri imali i više: Osijek sigurnih osam (u Čelebijino doba čini se 12), Požega devet bogomolja (tri džamije i šest mesdžida) a u 17. stoljeću čak do 14

Računajući vrijeme od 1493., kada je Imotski s istočnim dijelom Zagore kao prvi dio hrvatskog prostora definitivno pao pod tursku vlast (Poneretavlje možda i koju godinu prije), pa do 1795., kada su Turci napustili Dvor na Uni, Drežnik, Lapac i Cetin kao posljednja uporišta na hrvatskom tlu – protekle su čak 302 godine turske vladavine u Hrvatskoj! To dugo trajanje osmanske uprave odnosilo se poglavito na dijelove pograničnih područja Like, Korduna i Zagore, dok je primjerice Slavonija kao najveći okupirani prostor svoju »tursku epizodu« sažela u stoljeće i pol (1526–1687).

Vice versa hrvatske renesanse – stilski okvir

Vjekovno prožimanje, ratovanje ali i bliski trgovinski dodiri Hrvatske sa svijetom islama i orijentalne likovnosti, u vrijeme dok je u jadranskim gradovima (katkad na samo puškomet udaljenosti) cvjetala renesansa, oblikovalo je jedan od najsnažnijih kulturoloških kontrapunkta u razvoju naše umjetnosti, svojevrsno drugo lice hrvatske renesanse.

Slikovito je to moguće podcrtati nekim usporednicama, primjerice: dok je Nikola Firentinac dovršavao kupolu šibenske katedrale, Makarsko je primorje već više godina bilo dio islamskoga svijeta; samo nekoliko desetljeća nakon što je Juraj u Splitu isklesao grobnice sv. Arnira ili sv. Staša, i dok je u Trogiru netom dovršeno čudo naše renesanse – kapela Bl. Ivana Ursinija – na dogled, u nedalekom Klisu podiže se džamija (koja i danas postoji); kada je građena dubrovačka Divona, turska je granica ponad renesansnoga Grada bila udaljena samo tri do četiri kilometra…!

Pojava islamske umjetnosti u Dalmaciji istodobna je s renesansom kraja 15. i cijelog 16. stoljeća, a u kontinentalnoj će se zoni islam u svojem »produženom« trajanju preklopiti s cijelim ranobaroknim 17. stoljećem, kojega stoga kao stilskog sloja u Slavoniji uopće i nije bilo.

I dok se o velikoj umjetnosti renesanse i baroka nastaloj na malome slobodnom prostoru ondašnjih reliquiae… mnogo pisalo, o istodobnom sloju tursko-islamske baštine što se na okupiranim dijelovima Hrvatske »taložila« u kronološkom rasponu od čak tri stoljeća (duže od bilo kojega stilskog razdoblja u nas!) – istraživanja su malobrojna, više inventarizacijska, a manje interpretacijska. Turske su spomenike ovlaš spominjali i tek rijetko obrađivali poneki istraživači starije generacije (primjerice G. Szabo, J. Matasović, M. Kostić, I. Zdravković, Lj. Karaman, I. Petricioli, V. Pavelić-Weinert…), a kraće pregledne sinteze objavili su A. Horvat i nedavno M. Pelc u okviru svojih širih studija. Unatoč tim vrijednim prilozima žalosna je činjenica da tursko-islamska baština ni u jednoj natuknici nije našla svoje mjesto u novoj nacionalnoj Enciklopediji hrvatske umjetnosti (Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, 1995/96).

Razlozi danas neznatne očuvanosti i malobrojnosti islamskih spomenika temeljita su i sustavna rušenja svih prepoznatljivih simbola islama koja su se događala najviše u prvim godinama nakon izgona turske vojske, no nerijetko je to i posljedica osmanlijskog paljenja vlastitih gradova koje su posade pri konačnom povlačenju ostavljale praznima i razorenima (primjer Petrinje 1594., ili potpuno spaljenog Vukovara 1687).

Ipak, ponegdje su praktične okolnosti, siromaštvo i posvemašnja pustoš oslobođenih krajeva rezultirali adaptacijama islamskih građevina za nove potrebe, pa su tako neke džamije do danas opstale jer su preuređene u katoličke crkve, pojedine su turske utvrde i dalje služile novim vojnim posadama, a u dužoj će uporabi ostati i dijelovi utilitarne turske infrastrukture – mostovi, vodovodi, bunari i česme…

Odmah nakon osvajanja naselja Osmanlije su kao svoje prve gradnje podizali (ili češće adaptirali) »careve džamije«, obično u utvrdama koje su u početku dok proces islamizacije nije ojačao ujedno bile i jedini dijelovi grada gdje je popisivan muslimanski džemat.

Prema evidenciji Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj

za turske je vladavine na području Slavonije i Like bilo podignuto čak 189 džamija,

točnije »mjesta za molitvu« (podatak će zahtijevati historiografsku provjeru), čemu treba pribrojiti još nekoliko desetina bogomolja na području Dalmatinske zagore i Makarskoga primorja. Iz defterskih popisa razvidno je da su kasabe srednje veličine poput Vukovara, Valpova, Đakova, Rače ili Drniša u razvijenoj fazi imale po pet džamija (ili mahalskih mesdžida), dok su šeheri imali i više: Osijek sigurnih osam (u Čelebijino doba čini se 12), Požega devet bogomolja (tri džamije i šest mesdžida) a u 17. stoljeću čak do 14, Mitrovica 10 bogomolja (četiri džamije i šest mesdžida), itd.

Posve nevjerojatno zvuči Čelebijin opis šehera Cernik iz vremena oko 1660.,

u kojem je vidio 21 džamiju, ili Gradiške s 26 islamskih bogomolja,

dok je u znatno razvijenijem Iloku istodobno zabilježio devet islamskih bogomolja!

Svakako će biti pretjerana i Čelebijina bilješka o Osijeku, gdje je naveo 66 muslimanskih bogomolja!

Kao izraziti simboli islama džamije su u najvećem broju netragom razorene već u prvim godinama kršćanske reconquiste, dok su ponegdje u siromašnim krajevima, kako je već spomenuto, čak poslužile za katoličke crkve. Nakon oslobođenja Like pop Mesić je za crkvene potrebe adaptirao napuštene džamije u Perušiću, Budaku, Bilaju i Ribniku. U toj ranoj postturskoj fazi moguće je da su za crkve preuzimane primarno one srednjovjekovne sakralne građevine koje su Turci u međuvremenu koristili kao džamije, a potom su samo vraćene katolicima i izvornome obredu. Takve se situacije posve sigurno mogu vezati uz srednjovjekovnu đakovačku katedralu (»časna tvrđavska džamija«), gotičku crkvu sv. Lovre i franjevačku crkvu sv. Dimitrija u Požegi (zvanu »Šerklot« džamija, što je zacijelo premetaljka od »kloštar«), romaničku crkvicu u Koprivni…

Sulejmanova džamija bila je i u preuređenoj srednjovjekovnoj crkvi unutar kaštela u Kaptolu kraj Požege,

a kao džamija je služila i danas postojeća gotička kapela u valpovačkome dvorskom sklopu.

Čelebi za brodsku Sulejman-hanovu džamiju u tvrđavi također kaže da je prije bila crkva (vjerojatno je riječ o staroj kapeli sv. Marka).

I srednjovjekovna crkva Svih Svetih u Požeškim Sesvetama bila je pretvorena u džamiju, a poslije Turaka je vraćena katoličkom bogoslužju.

Gotičku crkvu u Perušiću sjeverno od Gospića Turci su koristili kao džamiju, a poslije je ponovno posvećena za župnu crkvu Sv. križa. U postturskim godinama spominje se i postojanje džamije u Udbini.

Starohrvatska crkva centralnog tlocrta u solinskoj Gradini, danas očuvana u temeljima, također je bila preuređena u džamiju smještenu gotovo u vrtovima splitskih patricija, odmah preko rječice Jadro nasuprot venecijanskim posjedima!

Nestala »mala džamija« u osječkoj Tvrđi bila je 1700. pretvorena u kapelicu sv. Franje…

Do danas su u Hrvatskoj ostale očuvane samo tri osmanske džamije (preuređene u katoličke crkve), sve kupolnog tipa iz 16. stoljeća:

u Đakovu (danas župna crkva Svih Svetih),

Drnišu (franjevačka crkva sv. Ante) i

Klisu (crkva sv. Vida u tvrđavi).

Navodno je i još postojeća crkvica Gospe od Anđela u imotskoj tvrđavi 1788. dograđena na ostatke džamije, slično kao što se smatra da je i

crkva u nedalekoj Glavini u svojoj strukturi islamska bogomolja koja je 1722. adaptirana za doseljene pravoslavce.

Poznate su i neke džamije koje su srušene tek u novije vrijeme, pa su dokumentirane ili opisane u literaturi. Primjerice,

džamija u Vrgorcu što je 1694. preuređena u katoličku crkvu održala se sve do 1913., a njezin minaret, »sagrađen lijepo klesanim kamenom i visok četrdeset stopa s unutrašnjim pužastim stepenicama« (bilješka C. Fiskovića), postojao je do 1861.

U Prološcu kraj Imotskog na lokalitetu nedaleko od Šarampov-mosta nedavno su, prilikom izgradnje ceste Imotski–Studenci, uklonjene ruševine džamije.

Tragovi džamijskih zidova navodno se još mogu uočiti i u Pakracu za niskog vodostaja rijeke Pakre, a neznatni džamijski ostatci spominju se i u Orahovici.

Na Bosutu kod Vinkovaca 1938. zabilježene su »ruševine turske mošeje«.

U osječkoj je tvrđi arheološki istražena i prezentirana Kasim-pašina džamija iz 1558.,

a uskoro se iskopavanje tvrđavske džamije i prezentacija njezina temeljnog sloja očekuje i u Iloku.

U Drnišu je sačuvan jedini džamijski minaret u Hrvatskoj (16. st.), građen od fino klesanoga kamena (uzorno je obnovljen 1968).

Na fotografiji i nekim crtežima iz 1919. dokumentiran je i tada još postojeći

donji dio minareta Kasim-pašine džamije u Đakovu (lokalno nazivan »turska tamnica«), što je kao slikovita ruševina bio uklopljen u romantičarski inventar Strossmayerova biskupskoga perivoja.

Zanimljiv opis minareta požeške »Šerklot« džamije ostavio je Čelebi, koji kaže da je »vrlo visok i sav od crvene opeke« (vjerojatno franjevački srednjovjekovni zvonik koji i danas postoji).

Većina gradskih naselja imala je i musallu, veći molitveni prostor na otvorenom gdje su povremeno (a obvezatno na oba Bajrama) zajednički klanjali svi muslimani kasabe. Za sada je takvo polje identificirano na planu turskog Vukovara u zoni današnjega »Bećarskoga križa«, a izrijekom su musalle zabilježene u defterima Požege (1579) i Mitrovice (1581).

Iako u kronološkom pomaku od promatranog razdoblja, zanimljiva rediviva islamske umjetnosti u Hrvatskoj javlja se pri izgradnji džamija tijekom 20. stoljeća.

Prema istraživanjima Alena Žunića arhitekt Zvonimir Požgaj i slikar Omer Mujadžić 1940/41. izradili su za to vrijeme moderni projekt za zagrebačku džamiju na lokaciji Kraljevac–Zelengaj, od koje se odustalo u zamjenu za »državotvornu«, iako dvojbenu adaptaciju zagrebačkog Doma umjetnika za džamiju, s izgradnjom triju vitkih minareta (arh. Stjepan Planić i Zvonimir Pož­gaj, 1941–1944).

Prva naša poslijeratna džamija izgrađena je u Gunji kraj Županje (arh. Faruk Muzurović, 1969), a u isto je vrijeme izniman, na žalost nerealizirani projekt džamijskoga kompleksa za zagrebačku lokaciju Srebrnjak–Bijenička izradio sarajevski arhitekt Juraj Neidhardt (1970). Poslije je nova, također autorski relevantna džamija izgrađena uz Folnegovićevo naselje (arh. Džemal Čelić i Mirza Gološ, 1979–1987), a na javnom je natječaju izabran projekt za  džamiju u Rijeci (Dušan Džamonja, B. Vučinović, D. Vlahović, 2013) te su provedeni natječaji za džamije u Sisku ,Osijeku ,Puli,Dubrovniku.

DERVIŠKE TEKIJE

U turskoj je Slavoniji postojalo oko 20 derviških tekija ili zavija, snažnih središta islamske duhovnosti. Najznamenitija je bila vukovarska Hindi-babina tekija, omiljeno mjesto hodočašća na mezar evlije (šejha) koji je ondje bio pokopan. Nalazila se na prostoru današnjeg dvorca Eltz i u ranim je postturskim godinama (čini se sve do 1736) služila kao prvo sjedište uprave vlastelinstva Küffstein, potom Eltz. Češće su spominjane još i tekija u Grgurevcima u Srijemu te Ulama-pašina zavija u Požegi iz vremena oko 1550. (možda na nju podsjeća još postojeća turska česma zvana »Tekija«). Tijekom 17. stoljeća u Osijeku su djelovale čak četiri teki

 je, u Mitrovici tri, toliko i u nevelikim Nijemcima, u Pakracu i Rači po dvije, Cerniku, Iloku i Valpovu po jedna, itd.

GROBLJA, TURBETA I MEZARSKI NIŠANI

Jedino danas postojeće grobno turbe u Hrvatskoj nalazi se u Iloku, a pripada rjeđem »ciborijalnom« tipu otvorenog paviljona s kupolom na četiri stupa. Nije utvrđeno tko ga je gradio, no po eksponiranom smještaju usred tvrđavskog platoa zasigurno je riječ o visokom ugledniku, možda kojem od srijemskih sandžakbegova, svakako vakifu danas nestale središnje džamije na tvrđavskom platou u čijem je haremu turbe bilo podignuto.

Samo s fotografija poznato je tzv. Gaibijino turbe što je stajalo na obali Save kod Stare Gradiške. Arhitektonski je drukčije koncipirano, kao zatvorena »kapela« četverokutnog tlocrta. Zanimljivo je da je austrijska vojna posada više od dva stoljeća tolerirala popravak toga mauzoleja koji su o svojem trošku održavali i redovito mu hodočastili muslimani s bosanske obale, a posljednju je temeljitu rekonstrukciju platio sam car Franjo Josip I. Gaibijino turbe je 1954. razgrađeno i preneseno u Bosansku Gradišku na suprotnu obalu Save, a u nedavnom su ga ratu navodno srušile srpske postrojbe.

ratova)

U Visuću nedaleko od Udbine nalazilo se grobno turbe Halilbega Memibegovića iz 1601. (porušeno 1815., no dokumentirano u opisima).

U novije vrijeme, nakon arheoloških istraživanja na Križanićevu trgu u osječkoj Tvrđi, parternom je »grafikom« u opločenju prezentiran tlocrt velikoga oktogonalnoga Kasim-pašina turbeta, inače dobro poznatog s više planova i veduta turskoga Osijeka, te iz Čelebijina opisa koji kaže da je to olovom pokriveni svijetli mauzolej pod kupolom. Na istoj je lokaciji utvrđeno i jedno manje turbe otvorenog tipa. Arheološki je u Osijeku istraženo i Mustafa-pašino turbe poligonalnog tlocrta, a za sada su nepoznate lokacije Bajram-babina turbeta (Čelebi ga spominje na zapadnom izlazu prema Valpovu) i Husrev-babina turbeta smještenog »u baščama« na Beogradskom drumu, dakle istočno od današnje Tvrđe.

Najpoznatije hodočasničko mjesto osmanske Slavonije – Hindi-babino turbe uz spomenutu dervišku tekiju u Vukovaru – nije sačuvano ni u tragovima, no lijepo je opisano na više mjesta u Čelebijinim Putopisima iz 17. stoljeća. Mjesto hodočašća bilo je i Hasan-efendijino turbe podignuto oko 1590. uz halvetijsku tekiju u Požegi, u šeheru u kojem je već otprije postojalo Dönmez-begovo turbe te turbe dizdara Ahmeda.

U Hrvatskoj je sačuvano i podosta manjih turskih grobnih znamena – mezarskih nišana – koje, međutim, ne možemo smatrati arhitekturom, nego prije kamenom manufakturnom plastikom fine nefiguralne, gotovo apstraktne likovnosti. Valjkasti su to, rjeđe četvrtasti kameni pilovi s naglašenim čalmama (glavama) u stilizaciji turbana, fesa i sl., što su se kao znameni postavljali na uzglavlje greba. Obilježeni su staleškim simbolima poput luka i strijele, sjekire, mača, polumjeseca, šake, tordirane vrpce, a rjeđe i natpisom. Nigdje ih više nije moguće naći in situ (za razliku od mnogo starijih stećaka), a kvalitetniji primjerci čuvaju se u muzejskim zbirkama Požege (nalazi iz Kujnika i s Rudina), Vukovara, Iloka, Broda, Đakova…, u franjevačkim samostanima u Cerniku, Hrvatskoj Kostajnici i Makarskoj, te u grobnoj crkvici sv. Mihovila u Konjskom u Dalmatinskoj zagori. Kao kuriozitet spomenimo da se jedan dekorirani nišan i danas nalazi na groblju grada Korčule, a još jedan se od 19. stoljeća čuvao u lapidariju u trijemu gradske vijećnice Korčule (uništen je u bombardiranju u II. svjetskom ratu). Jedan nišan s ulemanskim turbanom uzidan je u terasu kuće Dešković u Pučišćima na otoku Braču, što potvrđuje da su dalmatinske kamenarske radionice klesale spomenike za muslimanska greblja, najvjerojatnije kao eksportnu robu za Hercegovinu!

O namjernom uništavanju muslimanskih počivališta svjedoči izvješće s početka 19. stoljeća, kada je cesta podno utvrde Bijela Stijena u zapadnoj Slavoniji »popravljena« nasipavanjem materijala od nekoliko stotina razbijenih kamenih nišana s obližnjega muslimanskoga greblja! Na sličan je način 1850. prigodom gradnje ceste Đeletovci–Nijemci uništeno muslimansko greblje što se prema bilješkama mjesnoga župnika prepoznavalo »po nađenim kamenitim spomenicima, kojih su glave bile umjetnim turbanom omotane«.

U korpusu »turske« arheološke grobne baštine vrijedno je upozoriti da je 2001. u pakračkom naselju Vinogradi na lokalitetu indikativnog toponima »Tursko groblje« otkrivena i istražena nekropola, koja je radiokarbonatnom analizom C-14 datirana u vrijeme oko 1643., a u Vukovaru je prilikom poslijeratne obnove Hrvatskog doma i obližnje Oranžerije dvorca Eltz na širem prostoru gradilišta otkopano više turskih mezara, točno na mjestu gdje se po Čelebijinu opisu nalazilo gradsko groblje uz Hindi-babinu tekiju.

Vrana, Maškovića-han, paviljon šadrvana dvorišne musalle, 17. st.

Pripada klasičnome osmanskom tipu potkupolne džamije široko rasprostranjene u 16. stoljeću, s najbližim sačuvanim komparativnim primjerima u madžarskom Siklósu, Szigetváru i Pécsu. U njezinu interijeru dominira stereotomski koncept prostora s kružnom kupolom na oktogonalnom tamburu, koji je preko uglovnih trompi sa stalaktitnom plastikom položen na kvadratni molitveni prostor. Sjeverni džamijski trijem (sofa), kao i minaret uza zapadno pročelje identificirani su samo u arheološkim tragovima, a niša mihraba i minber uklonjeni su u kasnijim adaptacijama objekta za potrebe katoličke crkve.

Prema raspoloživim izvorima, čini se da je vakif (utemeljitelj) te džamije bio Mehmet-beg Memibegović, čiji je mesdžid 1565. zabilježen u katastarskom defteru, dok je titularni patron Ibrahim-paša kojega bilježe postturski popisi samo jedan od posljednjih potomaka iste obitelji.

O siromašnim prilikama u postturskom Đakovu s početka 18. stoljeća govori činjenica da je biskup Patačić jedini prikladan prostor za mjesnu crkvu našao u toj ruševnoj Ibrahim-pašinoj džamiji koju je dao pokriti šindrom, posvetivši ju sv. Gjurgju nešto prije 1716. Biskup Bakić je bogomolju pregradio u slikovitu baroknu rotondu i stavio je u funkciju oko 1725. Nova posveta Svima Svetima spominje se od 1753., a crkva je (umjesto dotadašnje franjevačke) župnom postala istom 1762. Prvo klasicističko preoblikovanje pročelja izvedeno je već prije 1790., a druga klasicistička faza s pročelnim zvonikom, koja se pripisuje najvažnijem zagrebačkom klasicističkom arhitektu Bartolu Felbingeru, datira iz 1819. Radikalna historicistička intervencija iz 1885., provedena nedugo nakon potresa, negirala je sve izvana vidljive elemente turske arhitekture unoseći, međutim, u interijer romantični »orijentalni« dekorativni oslik, što ga je na Strossmayerov poticaj prema predlošcima Ludovica Seitza (slikara katedrale!) izveo Eduardo Petz.

U recentnoj konzervatorskoj obnovi s kraja 80-ih godina prošlog stoljeća naglašeni su elementi izvornog sloja osmanske džamije, no uz pomalo zbunjujuće »isječke« i svih kasnijih faza (metoda prezentacije slojevitosti spomenika).

Memento nestaloj baštini

Malo je poznato da je upravo na hrvatskim prostorima povijesni islam u svojem vojnom, političkom i vjerskom širenju dosegnuo najzapadniju točku u Europi (ako zanemarimo rana stoljeća maurske Andaluzije), koja se dugo vremena nalazila na osmanskoj granici nedaleko od Otočca u Lici, gotovo 100 kilometara zapadnije od meridijana Beča!

Kao memento tom prešućenom vremenu i nestaloj baštini tekst zaključujem jednim rječitim citatom Ive Mažurana iz njegove studije Požega i Požeška kotlina za turske vladavine, 1977:

»S prestankom turske vlasti otišao je u nepovrat čitav jedan svijet,

a uspomene i sjećanja na njega dugo su pekli kao žive rane.

Sve ono što je preostalo iza strašna osvajača, ili je samo podsjećalo na njega, nastojalo se u ime života i življenja što prije zaboraviti i uništiti.

Činilo se to svjesno i nesvjesno i bježalo od prokletstva vlastite prošlosti…«