Nevesinje, varoš i centar istoimene općine, leži na zapadnoj periferiji Nevesinjskog polja u podnožju strmog prevoja Grebak. Od Mostara, centra Hercegovine, udaljen je 36 km i od 1973. godine povezan lijepom asfaltiranom cestom.
Nevesinje spominje pop Dukljanin kao jednu župu Podgorja. Ime ovog mjesta pojavljuje se u dubrovačkim izvorima od početka 14. stoljeća.[1] Rano su ga zauzeli Turci i već 22. juna 1463. godine turski glavni štab se nalazio u Nevesinju.[2]
Župa Nevesinje bila je 1469. godine u sastavu Vilajeta Herceg gdje je 12. juna 1469. godine sjedio vojvoda Husein.[3] Od 1470. bila je u Nevesinju ispostava (nijabet) Drinskog kadiluka, a samostalan kadiluk postao je 1537. godine.[4] U sastavu ovog kadiluka nalazile su se u početku nahije: Dabar, Konac Polje i Neretva. Nevesinje i Ljubinje imali su ponekad u 17. stoljeću zajedničkog kadiju.[5]
Nevesinjiski kadiluk je polovinom 18. stoljeća obuhvatao ne samo sela današnje nevesinjske nego i jednog dijela gatačke (Dubljevići, Fojnica, Slivlja), bilećke (Divin, Fatnica) i stolaoke (Berkovići, Hatelji, Hrgud (Argud), Ljuti Do i Podkom) općine.[6] Ovaj kadiluk je radio sve do 1943. godine i posljednji kadija u ovom mjestu bio je Ibrahim ef. Šalaka.
Evlija Čelebija veli za Nevesinje da je pašin domen (hass) u Hercegovačkom sandžaku i da njime upravlja vojvoda. Dalje ističe da Nevesinje ima sudnicu (mehkema), spahijskog ćehaju, jeničarskog serdara, predstavnika šerifa (nekibul ešrafa), tržnog nadzornika (muhtesib), baždara, haračkog povjerenika, pandura koji čuva varoš i načelnika grada (šeher ćehaja).[7]
Nevesinje je za vrijeme turske vladavine imalo i poštu (menzilhana) koja je svake godine, računajući od Jurjeva (edrelez) izdavana na licitaciji pod zakup. Godine 1186. (1772.) uzeo je Abdulahaga Čelebić menzilhanu u Nevesinju na licitaciji za godinu dana za 354 groša.[8]
Nevesinje je imalo i svoje ajane (prvake, velikaše) koje su između sebe birali ugledniji mještani. Oni su ih predstavljali pred organima vlasti i bili savjetodavni organi kadije. Nekad se u dokumentima spominju kao svjedoci prilikom sklapanja raznih ugovora. Neki Mustafa i Alibeg spominju se kao nevesinjski ajani u periodu od 1767. do 1775.
Godine 1769. vlasti u Nevesinju su izvršile jamčenje stanovnika jednih za druge (ćefilemu). Iz ove ćefileme saznajemo da se Nevesinje 1769. godine dijelilo na dva džemata: hassa (carski) i Sinan-beg. Zanimljivo je da se u ovom spisku ne spominje ni jedan kršćanin nego samo muslimani.[9]
U raznim ispravama spominju se u Nevesinju slijedeće zanatlije: Salih gvožđar (demirdži), brice (berberi) Ahmed, Arslan baša i Ibrahim baša, Mijat, zlatar (Ikujundžija), Hasan, terzija (krojač), Mehmed baša, kazaz i Ćupina, tabak.[10]
Nevesinje je poznato još i po tome što su u ovom mjestu u drugoj polovini prošlog stoljeća izbile dvije bune: prva 1875. protiv turskih vlasti (nevesinjska puška) i druga 1882. godine protiv austro-ugarskih okupacionih vlasti.
Ovdje ćemo govoriti o svim islamskim spomenicima Nevesinja i okoline za vrijeme turske vladavine. Za ovaj rad koristili smo izvornu građu i podatke iz literature i narodne tradicije.
Sultan Bajezid Velina (Careva) džamija
Ova se džamija nalazi na zapadnoj periferiji Nevesinja, a locirana je na jednom malo uzdignutom platou koji dominira mjestom i bližom okolinom. Sve do konca turske vladavine ovo je bio najgrandiozniji građevni spomenik u ovom kraju. Džamija sa svojom vitkom kamenom munarom i danas veoma impozantno djeluje i privlači pozornost svih putnika koji ma s koje strane dolaze u Nevesinje.
Sagrađena je na ime sultana Bajezida II (1481-1512.) koji je bio blag i pobožan čovjek pa je zato i dobio nadimak “veli” (sveti, dobri). On je podizao sakralne, prosvjetne i razne humano-socijalne ustanove u mnogim mjestima prostrane turske carevine pa i ovdje u Nevesinju.[11] Ovo je danas najstarija džamija koja se nalazi na području Hercegovine. Ona je, zaista, i jedna od nekoliko najstarijih džamija u našim krajevima.
Zgrada joj je prvotno bila malena i presvođena kupolama prekrivenim olovom. Neki njen mutevelija ju je, kako navodi Evlija Čelebija, proširio 986. (1578.) godine i napravio u njoj šestougaoni strop, a na sofama porušio kupole i izradio imitaciju stropnih kupola.[12] Tada je džamija dobila novi izgled i postala znatno veća tako da ona danas slovi kao najprostranija džamija u Hercegovini. Prilikom ove adaptacije nestala je, sigurno, i ploča s kronogramom (tarih) koja je bila uzidana iznad ulaznih vrata. Evlija dalje ističe da su joj mihrab, minber, mahfil i ćurs vanredno umjetnički izrađeni.
Uz desni zid joj je prigrađena kamena munara visoka oko 20 metara. Građena je, isto kao i džamija, od pomno tesanog kamena. Iz jednog slabim pismom napisanog natpisa više ulaznih vrata džamije saznajemo da su na njenoj zgrada vršene neke adaptacije i 1304. (1886.) godine, kada je, možda, i munara preziđana. Ovo je danas jedina džamija u Nevesinju koja povremeno radi dok su druge tri pred posljednji svjetski rat zatvorene.
Kao imami i vaizi ove (Careve) džamije spominju se slijedeći: Husein ef. 1767., Salih hodža Bajgorić 1769., Abdullah ef. 1770., i Kolakovići: Ibrahim ef. 1743., Sulejman ef. 1769., Omer ef. 1770. i Muharem ef. 1925. godine.
Pored navedenih u Carskoj mahali su oko 1770. godine živjeli slijedeći: Mehmed ef. i Derviš ef. Čelebić, Vaiz ef. i Salih ef. Srebro. Oni su, sigurno, u ovoj džamiji ili mektebu i medresi kod nje vršili neku vjersku funkciju.[13]
Legator (vakif) je uz džamiju sagradio kao prateće objekte još slijedeće: mekteb, medresu, imaret (besplatnu kuhinju) i šadrvan koje je objekte Evlija Čelebija vidio kada je 1664. godine kroz Nevesinje proputovao. Za Carevu medresu Evlija kaže da je to uvaženi nastavni zavod (darut tahsil). Voda za šadrvan pred džamijom bila je, kao i za hamam, dovedena s vrela “Jezdoš”. Ne zna se kad su medresa, imaret i šadrvan prestali raditi i srušeni, a mekteb je radio u posebnoj zgradi kod džamije sve do 1945. godine i bio poznat pod imenom “Carev mekteb”.
Za izdržavanje spomenutih zadužbina legator je ostavio više dućana u čaršiji i zavještao novac ali se ne zna šta i koliko jer se nije sačuvala zakladnica niti ikakav dokumenat koji izričito o tome govori. Neki Jusuf hodža ostao je 1770. godine dužan vakufu ove džamije 4.500 akči koji je iznos bio određen za “temgid” (učenje jedne dove na munari poslije sabahskog ezana).[14]
Pred ovom džamijom se nalazi mali harem u kome je ranije bilo nišana s lijepim dekoracijama i natpisima. Kada smo prije dvadesetak godina prepisivali natpise (epitafe) sa spomenika u Nevesinju, našli smo u haremu kod ove džamije samo jedan nišan s natpisom koji se i danas još nalazi. On označava grob Lutfullah-bega Redžepašića (Bašagića), sina Davud-begova koji je umro 1267. (1850.) godine. Ovo je djed Dr. Safvet-bega Bašagića koji je u narodu bio poznat pod imenom Bašaga.[15]
Darul hadis i darul kurra
Ali Ćafi ef. Nevesinjac, brat poznatog mostarskog legatora Roznamedži Ibrahim ef. sagradio je na lijevoj strani harema Bajezid Veline džamije dva nastavna zavoda: školu za studiranje islamske tradicije (darul hadis) i školu u kojoj se hafizi obučavaju pravilnom čitanju Kur’ana na sedam dijalekata (darul kurra). Ova dva zavoda su radila u jednoj prostranoj zgradi pod velikom kupolom. Evlija ističe da u cijeloj Hercegovini nije u ono vrijeme, a ni kasnije, bilo sličnih zavoda koji su radili u posebnoj zgradi.[16]
Spomenuti vakif je bio više godina muftija u Mostaru gdje je i umro 1063. (1653.) godine.[17] O ova dva nastavna zavoda znalo se do sada samo ovoliko, što sve nalazimo u putopisu Evlije Čelebije.
U posjedu smo prepisa jedne zakladnice (vakufnama) koja nam pruža dobre i potpune podatke o osnutku i prvim službenicima darul kurraa. Vakufnama je napisana 13. redžeba 1044. (1635.) godine i ovjerena od istanbulskog kadije Mehmeda Karačelebića. Njen sadržaj u skraćenom prevodu glasi:
Ali ef, sin Mehmedov, bivši pisar spahija iz Sultan Sulejmanove mahale, u Istanbulu, došao je na sud i, u prisustvu Ahmed Čelebije, sina Sulejmanova koga je postavio za muteveliju svoga vakufa, izjavio slijedeće:
Zavještavam 220.000 akči i određujem da mutevelija daje ovaj novac na zajam poštenim privrednicima uz jak zalog, jamca i 11% kamata. Određujem da se prihodi od novca datog na kamate troše u slijedeće:
- Predikatoru (vaiz) sultan Bajezidove džamije u kasabi Nevesinju u Rumeliji, dnevno po 15 akči.
- Starješini (šejh) darul kurraa kojeg je vakif sagradio kod spomenute džamije, dnevno po 20 akči.
- Petorici učenika darul kurraa, dnevno 10 akči, svakom po dvije akče.
- Podvorniku (bevvab) dnevno po dvije akče.
- Upravitelju (muteveliji) dnevno po dvije akče.
- Pisaru (katib) dnevno po dvije akče.
- Inkasantu (džabi) dnevno po dvije akče.
- Za inspekciju (nazaret) dnevno po dvije akče.
Legator određuje da dužnost vaiza i šejha doživotno vrši Ibrahim ef. Poslije njegove smrti kadija će ove dvije dužnosti povjeriti onome ko u mjestu bude najsposobniji i najučeniji. Dužnost mutevelije, katiba i džabije vršiće doživotno naprijed spomenuti Ahmed Čelebija, sin Sulejmanov, a poslije njegove smrti potomci mu s koljena na koljeno. Kad izumru svi njegovi potomci, kadija će ove tri dužnosti povjeriti onome iz mjesta ko bude sposoban da ih vrši. Dužnost nazira vršiće vakifov zet Habib-beg i potomci mu s koljena na koljeno. Ako spomenuti zavodi nekim slučajem prestanu raditi, tada će se vakufski prihodi dijeliti sirotinji kasabe koji će besplatno vršiti kontrolu nad vakufskim poslovanjem (hasbi naziri).[18]
Na temelju ove vakufname može se utvrditi da je darul kurra u Nevesinju sagrađen prije 1635. godine i da ga je podigao Ali ef. sin Mehmedov koji je, sigurno, bio rođeni Nevesinjac. Ne znamo da li je ovaj Ali ef. identičan s muftijom Ali ef. koji je, kako tvrdi Evlija Čelebija, podigao oba spomenuta nastavna zavoda.
Ibrahim spahija Dizdar, sin Mustafin bio je 1729. godine dužan Ali ef. vakufu iz kasabe Nevesinje 3.760 akči.[19] Darul kurra u Nevesinju je bio poznat i pod imenom Buk’a. Godine 1770. bio je mutevelija ovog vakufa neki Derviš ef.[20]
Ne zna se kad su ova dva zavoda prestala raditi i kad je srušena zgrada u kojoj su djelovali. To je, sigurno, bilo prije 1866. godine jer im nema spomena u najstarijoj bosanskoj salnami (godišnjaku) iz spomenute godine.
Hadži Velijjuddina Bakrača (Dugalića) džamija
Ova se džamija nalazi u centru Nevesinja u blizini sahat kule. Locirana je u Pahljevića mahali na mjestu koji se nekad zvao Morićevac. Građena je od pomno tesanog kamena i bila je prvotno pokrivena olovom. Uz desni zid joj je prigrađena kamena munara oktogona oblika, visoka oko 12 metara.
Više ulaznih vrata džamije nalazio se ranije na jednoj ploči uklesan slijedeći natpis:
Veli aga ol sahibi hajr čunki
Bina kldi bu džami’i o zahid
Išidinler edup tarih kasdini
Uludur šol mekam darul mesadžidi
Sene 921.[21]
što u prevodu znači:
Kad dobrotvor Veli-aga
Podiže ovu džamiju, onaj pobožnjak
Oni koji su to čuli odlučiše da joj (sastave) kronostih
“Uzvišeno je ovo mjesto (mekam) dom poklonika (Bogu)
Godine 921. (1515).
Na temelju prednjeg natpisa može se utvrditi da je Hadži Velijuddinova džamija sagrađena 1515. godine i da je, poslije Bajezid Veline, najstarija džamija u Hercegovini.
O osnivaču ove džamije zna se samo to da je bio ugledam i, svakako, bogat čovjek. Imao je sina Šaban ef. koji je kao mladić 1616. godine otišao u Istanbul gdje je svršio nauke i posvetio se ulemanskom pozivu. Tamo je predavao na više medresa i kasnije prešao u kadije. Godine 1635. imenovan je vrhovnim kadijom (mullom) u Šamu (Damasku), a 1638. u Kairu. Godine 1650. postao je vrhovni vojni sudac Anadolije (sadri Anadol, kazasker), a 1654. sadri Rum. Umro je početkom 1659. godine poštovan od prijatelja i protivnika.[22]
Ovu su džamiju djelomično porušili Ustanici (2.700) i Crnogorci (700) kada su 29. augusta 1875. godine pred zoru upali u Nevesinje i veći dio ga srušili.[23] Tada su oni, kako se priča, pobili i nekoliko muslimana koji su bili pošli na sabah u džamiju. Mirko S. Radojičić tvrdi da je 1.200 Ustanika udarilo na kasabu Nevesinje 17. augusta 1875. godine i da su ju svu spržili.[24]
Mula Hadžo Dugalić, mutevelija Hadži Velijjuddinovog vakufa, je oko 1880. godine obnovio ovu džamiju i djelomično joj munaru ozidao koja je tada ostala nešto kraća i bez šerefe. Munara ima 12 na ćemer građenih prozorčića kroz koje muezin gleda kada ezan uči, i ona po svojoj vanjskoj formi predstavlja nešto neobično i jedinstveno. Od ove obnove ona se naziva Dugalića džamija.[25]
Inicijativom Derviš ef. Korkuta, šerijatskog sudije iz Nevesinja, na ovoj su džamiji vršene neke opravke i 1353. (1934.) godine.[26] Zatvorena je pred prošli Svjetski rat i posljednji njen imam bio je Hamid ef. Kolaković.
Legator Hadži Velijjuddin ef. sagradio je uz džamiju, kao prateće objekte, još mekteb i medresu. Ne zna se kad je medresa prestala raditi i (kad je) srušena, a mekteb je radio u posebnoj zgradi kod džamije sve do austrougarske okupacije 1878. godine.
Za izdržavanje spomenutih zadužbina legator je zavještao nekretnine i novac ali se ne zna šta i koliko jer se nije sačuvala zakladnica ove džamije. Legatorov sin nepoznatog imena sagradio je u Nevesinju hamam i han i uvakufio u svome posjedu tri dućana i jednu kafanu koji su davali 200 forinti godišnjeg prihoda.[27]
Pred ovom džamijom se nalazi mali harem u kome je ranije bilo više lijepih nišana s natpisima. Danas se usprav nalaze samo dva, ali na njima nema natpisa. Džamija i harem uz nju služe za magazin jednom trgovačkom preduzeću iz Nevesinja.
Sinan Kadi ef. (Čučkova) džamija
Ovo je treća džamija u Nevesinju koja se do naših dana usprav održala. Situirana je u Višnjevoj mahali na polovini puta između Careve i Hadži Velijjuddinove džamije. Zgrada joj je prvotno bila olovom pokrivena i imala je uza se kamenu munaru oktogona oblika visoku oko 12 metara
Ne zna se kad je ova džamija sagrađena jer se nije sačuvala zakladnica niti ikakav dokumenat koji o tome govori. Pošto Evlija za nju kaže da je to starinska džamija, može se tvrditi da je i ona sagrađena kad i druge dvije, dakle u prvoj polovini 16. stoljeća.
O osnivaču ove džamije Sinan Kadi ef. ne znamo ništa pouzdano. On je, sigurno, bio rođeni Nevesinjac i po zanimanju kadija (šerijatski sudac) ali se ne zna gdje i kada. Vakif je uz džamiju, sigurno, sagradio i jedan mekteb jer je u Nevesinju, kako nas obavještava Evlija Čelebija, radilo 1664. godine šest mekteba.[28]
Za izvršavanje ovih dviju zadužbina legator je zavještao nekretnine i novac, ali se ne zna šta i koliko. Neki Husein hodža bio je 1770. i 1775. godine imam i mutevelija vakufa ove džamije. Godine 1775. ovaj vakuf je imao na dugu kod osam dužnika 15.100 akči.[29] Kraj oko ove džamije zvao se Sinan-begova mahala i činio je poseban džemat.
Ovu su džamiju zapalili ustanici i Crnogorci kada su 29. augusta 1875. godine upali u Nevesinje i u džamiji pobili nekoliko muslimana, među njima i imama Hasan ef. Trebovića, sina Jusufova. Svi ovi šehidi sahranjeni su u malom haremu pred sofama džamije gdje se do nazad desetak godina nalazio samo nišan spomenutog Hasan ef Trebovića. Danas ni njega nema.
Oko godine 1880. ovu je džamiju vlastitim sredstvima obnovio Hadži Derviš Čučak, ali tada uz nju nije sagrađena munara.[30] Od ove obnove ona se zove Čučkova džamija. Zatvorena je oko 1930. i danas služi za magazin jednom preduzeću.
Čučci su, kako se priča, doselili u Nevesinje iz Sarajeva i ranije su se preživali Hadživezirovići. Ova je porodica dala i dvojicu alima: Redžep ef. koji je bio muderis medrese u Kladnju i Bećir ef. koji je odselio u Tursku i tamo umro.[31]
Pekušića džamija na Vakufu
U nevesinjkoj četvrti Vakuf, na jednom malo uzdignutom platou, vidjele su se do nazad petnaestak godina ruševine jedne stare džamije (četiri ruinirana zida i četvrtasta kamena munara) za koju tačno ne znamo kada je sagrađena. Bila je građena od tesanog kamena i pokrivena četverostrešnim krovom pod pločom. Ovo je najmlađa poznata džamija koja je za vrijeme turske uprave sagrađena na području Nevesinja.
Mahala Vakuf spominje se u Nevesinju od prije 1769. godine.[32] Evlija Čelebija ne spominje ovu mahalu ni džamiju u njoj, ali ističe da je Nevesinje 1664. godine imalo 50 mihraba. Ovo sve govori da je na Vakufu rano sagrađena jedna džamija pogotovo kada se zna da je ova mahala prilično udaljena od drugih mahala i džamija.
Poznata je bila pod imenom Pekušića džamija na temelju čega se može zaključiti da ju je sagradio neki predak ove stare nevasinjske porodice. Godine 1770. u Nevesinju je živio Salih baša Pekuša, a 1869. Hadži Derviš-aga Pekušić koji je bio bogat i ugledan čovjek.[33] Sigurno je da je ova džamija zadužbina Pekušića i da je sagrađena najkasnije do polovine 17. stoljeća.
Ovo je treća džamija u Nevesinju koju su hercegovački ustanici srušili 29. augusta 1875. godine. Tada je jedino ostala neoštećena Careva džamija jer Ustanici nisu uspjeli doći do nje pošto se nalazi na periferiji pri vrhu mjesta. Oko godine 1880. džamiju na Vakufu je, kako se priča, obnovio opet neki Pekušić.
U ovoj džamiji se klanjalo sve do pred drugi svjetski rat i posljednji imam u njoj bio je Avdo Kujundžić. Za vrijeme prošlog rata služila je Italijanima za magazin koji su je prilikom povlačenja srušili.
Pred ovom džamijom se nalazi čatrnja sa živim vrelom koja je davno napuštena i ne služi svojoj namjeni. Nju je, po svoj prilici, sagradio isti vakif i u isto vrijeme kada je i džamiju podigao. Od ove džamije vide se danas samo dijelovi temelja.
Evlija Čelebija ističe da je u Nevesinju u vrijeme njegovog prolaska 1664. bilo 50 mihraba od toga: tri džamije i osam mesdžida (džamija bez munare). O džamijama smo ranije govorili dok o mesdžidima ne znamo ništa jer im u pristupačnim izvorima nema spomena.
Ako uzmemo da su navodi Evlije Čelebije tačni onda se ovoliki broj mihraba može objasniti jedino na taj način da su neke bogatije i uglednije muslimanske kuće u Nevesinju imale u ono doba posebne sobe s mihrabom koje su služile za zajedničko obavljanje molitve. Kuće koje su imale ovakve sobe služile su, sigurno, i kao musafirhane.
U Nevesinju su, kako tvrdi Evlija Čelebija, radile polovinom 17. stoljeća i tri tekije za koje takođe ne znamo gdje su bile locirane i kada su prestale raditi. One, možda, nisu imale posebnih zgrada nego su radile u medresama u vrijeme kada u njima nisu držana predavanja, ili u džamijama. Godine 1769. i 1770. bio je u Nevesinju kadija Halil Kadić, sin Šejh Ibrahimov, sin Šejh Mustafin.[34] Članovi ove porodice su, sigurno, vršili dužnost šejha u jednoj od spomenutih triju tekija u Nevesinju.
Sahat kula
U centru Nevesinja uz harem Hadži Velijjuddinove džamije nalazi se toranj jedne stare sahat kule visok ako 15 metara. Sagrađen je od pomno tesanog kamena prije 1664. godine. Ovo saznajemo iz Putopisa Evlije Čelebije gdje se prvi put spominje. Evlija ističe da se svi gradski muezini ravnaju po ovom satu i uče pet puta ezan u određeno vrijeme.[35]
Ne zna se čija je zadužbina ali se s dosta vjerojatnosti može misliti da ju je sagradio neko od naprijed spomenutih vakifa. Godine 1891. postavljen je na ovu sahat kulu nov sat sa tri mine od kojih je jedna imala turske druga rimske a treća arapske brojeve. Ova kula ne radi od 1918. godine.[36]
Prije dvije godine na ovu sahat kulu su postavljene nove mine od plastike sa arapskim brojevima i nov sat. Kula stoji pod zaštitom države.
Hamam (banja)
Nevesinje, kao i mnoga veća mjesta u Bosni i Hercegovini, imalo je za vrijeme turske vladavine javnu banju (hamam). Ovaj hamam je bio lociran stotinjak metara niže Bajezid Veline džamije, s druge strane ulice. Sagrađen je u drugoj polovini 16. stoljeća što saznajemo iz Putopisa Evlije Čelebije. Zadužbina je Hadži Velijjuddinovog sina nepoznatog imena kojeg je on uvakufio za džamiju svoga oca.[37]
Rahmetli Sulejman Čučak mi je pričao da je ovaj hamam sagradio neki predak stare nevesinjske porodice Kolakovića. To je veoma vjerojatno, jer se zna da su Kolakovići dugo vremena vodili parnicu dok su dobili zemljište na kome se hamam nalazio. Ako je ovo tačno onda se i osnivač Hadži Velijjuddinove džamije prezivao Kolaković.
Ne zna se kad je ovaj hamam prestao raditi i srušen. Na njega nas podsjeća lokalitet Hamam na kome se danas nalazi jedna javna česma koju mještani takođe nazivaju Hamam.
Karavan-saraj
Hercegovački sandžakbeg Kasim-beg dao je, dok se nalazio na ovom položaju, sagraditi u Nevesinju jedan karavan-saraj za putnike namjernike.[38] Ovaj karavan-saraj je sagrađen između 1518. i 1520. godine kada je Kasim-beg bio sandžakbeg Hercegovine.[39] Ne zna se gdje je bio lociran i kada je prestao raditi i srušen.
Kad je Porta obavještena da begovi i zaimi koriste ovaj karavan-saraj za štalu (ahar), odmah je uputila naredbu (hukum) nevesinjškom kadiji. Ova je naredba datirana sa 30. zulkadeta 979. (1572.) godine i u njoj se naređuje nevesinjskom kadiji da zabrani begovima i zaimima da karavan-saraj koriste za štalu nego da on isključivo služi za potrebe putnika namjernika.[40]
Iz jedne druge naredbe koja je 12. rebia I 983. (1575.) godine upućena hercegovačkom begu saznajemo da je spomenuti Kasim-beg ostavio dva dućana, bostan i jednu ispašu (ne stoji gdje) i odredio da se karavan-saraj pokrije olovom ili ćeremitom. Iz istih izvora saznajemo da je on sagradio jedan most preko rijeke Šerenije? i han kod ove rijeke gdje se sastaju tri puta na relaciji između Dubrovnika i Herceg Novog u Hercegovačkom sandžaku.[41]
Jedan han u Nevesinju sagradio je u drugoj polovini 16. stoljeća naprijed spomenuti sin Hadži Velijjuddinov i uvakufio ga za potrebe zadužbina svoga oca.[42] Ne zna se gdje je bio lociran a ni kada je prestao raditi i srušen.
Nevesinje je, kako nas obavještava Evlija Čelebija, imalo polovinom 17. stoljeća 1.500 kamenim pločama pokrivenih i tvrdo zidanih kuća (pretjerano) oko kojih su se nalazila prostrana dvorišta, bašte, vinogradi i živa vrela. U čaršiji se dalje nailazilo 80 dućana koji su pretežno bili vlasništvo pojedinih vakufa. Na osam mjesta nalazile su se oko grada visoke kule na po četiri skele, u kojima straža stalno dežura i čuva grad od uskoka iz Primorja, Ljubuškog i Kotora.[43]
Od starih stambenih zgrada u Nevesinju vrijedno je spomenuti samo konake bega Bašagića. Oni su se početkom 18. stoljeća naselili u Nevesinju gdje su u carskoj mahali više Careve džamije izgradili svoje konake. Po Bašagićima i njihovim konacima ova je mahala prozvana Begovina i tako se i danas naziva.
Nevesinje je za vrijeme turske vladavine dalo cijelu plejadu ljudi koji su se istakli kao državnici ili naučnici i pjesnici. Mi ćemo ovdje neke od njih samo poimenično nabrojati i uputiti na literaturu u kojoj se o njima opširnije govori. Evlija Čelebija kaže za Nevesinje da je gnijezdo darovitih i poduzetnih ljudi. On i drugi spominju u svojim djelima slijedeće znamenite Nevesinjce: starog defterdara Mustafa-pašu, Ibrahim ef. roznamedžiju sultana Murata IV, brata mu Ali ef. mostarskog muftiju i legatora, defterdara Salih-pašu i braću mu Murteza-pašu i Zulfikar-agu, haznadara Ibrahim-pašu, i “još mnogo vezira, vezirskih zastupnika i ljudi od položaja i političara”.[44]
Kao književnici i pjesnici spominju se slijedeći: Osman-beg Ljubović 1669., Muhamed Muhtešem Velagić-Šabanović umro 1694., Mehmed ef. Šabanović, (Azim), umro 1712., Vasfi Abdulah čelebija, umro 1718., Suzi Mustafa, umro 1757., Sema’i Mustafa, umro 1762., Ibrahim-beg Bašagić (Edhem), umro 1902.[45] i sin mu Dr Safvet-beg (Mirza), umro 1934. godine.
Ibrahim Edhem Haznadarević, sin Muhamedov, blagajski kadija, spjevao je 1822. godine jednu pjesmu od 30 stihova u kojoj se govori o prolaznosti ovog svijeta.[46]
Iz Nevesinja potječu i travnički Korkuti koja je porodica dala nekoliko istaknutih alima i to: Šejh Derviš Muhameda, Muhameda Hazima, Muhameda Asima, Ahmeda Muniba, Sakiba, Derviša, sina Ahmed Munibova, Derviša, sina Asimova i Besima.[47]
Najstariji poznati član ove porodice je Korkut Halifa koji je bio hatib i imam sultan Selimove džamije u Stocu (Viduški). On je 1002. (1593.) godine prepisao jedan Kur’an koji se primjerak čuva u Arhivu Hercegovine.[48] Ova je porodica dala, sto se pozitivno zna, i dvojicu kadija: Salih Fevzijiu, trebinjskog kadiju, kojeg su Ustanici ubili 1875. i naprijed spomenutog Derviš ef. Mustafa ef. Korkut (umro 1891.) bio je više godina imam Hadži Velijjuddinove, a Ahmed ef. Čučkove džamije.
Nevesinjska porodica Kolakovića dala je, što se zna, slijedeće alime: Ibrahim ef. vaiza, 1743.[49], Omer ef, nevesinjskog kadiju, 1755.[50], Sulejman ef. vaiza 1769., Omer ef. imama 1770.[51], Munib ef. nevesinjskog kadiju, 1849.[52], Muharem ef. imama Careve 1925. i Hamid ef. imama Hadži Velijjuddinove džamije 1935. godine.
Arhiv Hercegovine u Mostaru posjeduje sedam rukopisa koje su prepisali Nevesinjci: Jusuf, sin Ibrahimov 1015. (1606.), Isa, sin Hadži Ibrahimov 1033. (1624.), Mustafa, sin Ismailov, učenik Roznamedži Ibrahim ef. medrese u Mostaru 1052. (1642.) – dva rukopisa, Ibrahim, sin Ebu Bećirov iz Jugovića 1095. (1684.), Mehmed, sin Ishakov, sin Hasanov 1137. (1724.) i Omer, sin Mahmudov 1172. (1758.) godine.[53]
Kifina džamija u Kifinom Selu
Kifino Selo je udaljeno od Nevesinja 9 km i leži uz cestu Nevesinje – Gacko. U naprijed spomenutom sidžilu (protokol) nevesinjskog kadije (1767-1775.) nema spomena ovom mjestu nego se spominje susjedno selo Bratač kojeg od Kifina Sela dijeli samo rijeka Zalemka.
U Brataču su polovinom 18. stoljeća živjele sljedeće muslimanske porodice: Ačkari, Ćorići, Ćose, Duranovići, Grbići, Klajići, Kukolji, Lojići, Radinovići, Radiši.[54] Ovdje je 1769. godine živio i neki Mehmed hodža koji je, sigurno, u ovom mjestu vršio dužnost imama ili mualima.[55]
Bašagići-Redžepašići iz Nevesinja imali su u Brataču kulu, a Kukolji (Husein baša i brat mu Ibrahim baša) čifluke. Kada su Bošnjaci pod komandom Mujage Zlatarevića, muselima Husein kapetana Gradaščevića, razbili i potpuno porazili Bašaginu vojsku u Kifinom Selu na Đurđevdan (6. maja) 1832. godine, zapalili su tada i Bašagića kulu u Brataču.[56] Iz ovog mjesta potječe i veliki mostarski legator Hadži Jahja Ćose koji je u Mostaru na Musali sagradio džamiju početkom 17. stoljeća i za njeno izdržavanje zavještao velika nepokretna imanja na Carini.[57]
Kifino Selo je, prema još živoj narodnoj tradiciji, dobilo svoje ime po nekom begu Kifi koji se prvi u ovom mjestu naselio i ovdje sagradio džamiju i uz nju mekteb i musafirhanu (gostinjac). Ove zadužbine su, po svoj prilici, sagrađene polovinom 18. stoljeća i možda je naprijed spomenuti Mehmed hodža bio prvi imam ove džamije.
Predanje dalje kaže da je Kifo od vlasti pogubljen i da je iza sebe ostavio same kćerke koje su, odmah po očevoj smrti, prodale Lazaru Mačku svu svoju imovinu u Kifinom Selu. Smrću ovog Kife potpuno je izumrla porodica Kifa u ovom kraju.[58]
Početkom 19. stoljeća u Nevesinju je živio hanedan i serdengečdija Sulejman-aga Kifo koji je igrao izvjesnu ulogu u političkom životu Mostara u vrijeme Dadića afere. Pošto je on bio bosanskom veziru nepoćudan, bespravno je smaknut oko 1812. godine.[59] Na temelju ovog može se utvrditi da gornja narodna predaja ima ne samo osnova nego i da je potpuno vjerodostojna.
Na ruševinama Kifine džamije u Kifinom Selu sagradio je polovinom prošlog stoljeća Lazar Mačak han koji je u ovom kraju bio poznat pod imenom Mačkov han i čije su se ruševine vidjele sve do iza 1945. godine. Na ruševinama ovog hana, odnosno temeljima Kifine džamije, sagrađena je oko 1948. godine zgrada zemljoradničke zadruge u Kifinom Selu.
U Brataču danas žive samo dvije muslimanske porodice Muratspahića, a u Kifinom Selu samo Lojići.
Sinan-pašina džamija u Sopotu
Mjesto Sopot je danas zaseok sela Zalom. Udaljeno je od Nevesinja 12 km i smješteno visoko u brdu iznad Bratača i rijeke Zalomke.
Sinan-beg, kasnije Sinan-paša, sagradio je pored svojih velebnih zadužbina u Čajniču, Cerniku i Priboju, još i jedan mesdžid (džamiju bez munare) u Sopotu u nevesinjskom kadiluku. Svojom zakladnicom od sredine džumada I 990. (juni 1582.) odredio je da se u mesdžidu klanja pet dnevnih namaza i da se u nj postave sljedeći službenici:
- imam sa jednom akčom plate dnevno i
- muezin sa jednom akčom plate dnevno.
Za izdržavanje ovog mesdžida i drugih zadužbina legator je zavještao velika nepokretna imanja u Čajniču i okolini.[60] Sinan-paša je najveći legator Čajniča i on je bio za ovo mjesto isto što i Karađoz-beg za Mostar.
Sinan-paša je rodom iz Čajniča ili Boljanića kod Čajniča (po Bašagiću). Sin je Bajram-agin, brat vezira Husein-paše, a zet Mehmed-paše Sokolovića. Bio je namjesnik u više sandžaka, a najviše u Hercegovini. Godine 1562. imenovan je sandžakbegom u Bosni odakle je 1564. premješten u Hercegovinu. Umro je oko 1581. i sahranjen u posebnom turbetu u Čajniču. Imao je brata Ali-bega koji je bio doživotno mutevelija njegovih zadužbina.[61]
Na temelju spomenute zakladnice može se utvrditi da je mesdžid u Sopotu sagradio hercegovački sandžakbeg Sinan-paša prije 1582. godine i da su u to vrijeme u ovom mjestu živjele neke muslimanske porodice. Uz mesdžid je tada ili kasnije neko sagradio i mekteb. Kad je džamija u Sopotu prestala raditi i srušena ne zna se tačno. U ovom selu odavno ne žive muslimani.
Bašagića džamija u Zalomu
Zalom je danas selo koje leži oko 20 km jugoistočno od Nevesinja. Ovdje je nekad bila palanka s agom na čelu. Ova je palanka podignuta prije 1769. godine i age u njoj bili su članovi porodice Bašagića-Redžepašića.[62]
Bujrultijom bosanskog valije od 23. džumada I 1183. (1769.) godine naređeno je nevesinjskom kadiji i drugim organima vlasti da hranu (brašno, ječam i zob) koju su prikupili od stanovnika u nevesinjskom kadiluku, pretjeraju i uskladište u kuli u Zalomu i predaju je na čuvanje Derviš Bajezid hodži, imamu iz Kruševljana.[63]
Neki predak porodice Bašagića sagradio je u Zalomu početkom 18. stoljeća jednu džamiju i uz nju, sigurno, i mekteb. Ova je džamija srušena na Đurđevdan (6. maja) 1832. godine kada su u Zalom upali Bošnjaci pod komandom Mujage Zlatarevića i u neobuzdanom bijesu i fanatizmu spržili sve što se Bašagića zvalo pa čak i džamiju.[64]
Ne zna se šta je legator zavještao za izdržavanje džamije jer se nije sačuvala zakladnica. U ovom mjestu ne žive muslimani od austrougarske okupacije 1878. godine.
Nakon ukinuća plaćenih posada u Bosni i Hercegovini, sagrađene su u Zalomu tri kule u kojima je sve do 1876. godine sjedio jedan odred redovne vojske. Crnogorci su u julu 1876. zapalili sve tri ove kule i lagumima ih porušili. Poslije 1878. godine austro-ugarske okupacione vlasti su u Zalomu, kao važnoj strateškoj tačci, držale jedno vrijeme dva bataljona vojske.[65]
Ljubovića džamija u Odžaku
Selo Odžak leži 7 km jugoistočno od Nevesinja. Ovdje su se nekad nalazili odžaci, kule i posjedi begova Ljubovića pa je ovo mjesto po tome i dobilo svoj naziv.
Najstariji poznati član ove najčuvenije begovske porodice u Hercegovini, bio je derebeg (feudalni gospodar koji je imao vlast nad više sela u jednom kraju) Hadži Sulejman-beg koji je živio u drugoj polovini 16. stoljeća.[66] On je imao sina Omer-bega, a ovaj sina Osman-bega koji je učestvovao u opsjedanju Kandije (1645-1669.), odakle je slao svoje pjesme u domovinu i pjevao pod pseudonimom Hilmi.[67] Iz ove porodice potječe i bosanski defterdar Mustafa-beg i hercegovački muteselim Ali-beg, kao i više drugih begova za koje zna i narodna pjesma:[68]
Svi su bezi na Hercegovini
al kad dođe beže Ljuboviću
više bega od lijeka nema.
Ali-beg Ljubović, koji je živio u Odžaku polovinom 18. stoljeća, glavni je junak ljubavnog romana “Sreća mladog Ljubovića” kojeg je napisao Husein Đogo, i ljubavne drame “Legenda o jednoj ljubavi” koju je napisao dr Abdurahman Nametak.[69]
Prema jednoj još živoj narodnoj predaji, džamiju u Odžaku je sagradila Hana hanuma Ljubović, žena Osman-begova, 1625. godine. Uz džamiju je sagradila mekteb i kameni most na rijeci Zalomci između Bratača i Kifina Sela. Za izdržavanje džamije zavještala je jednu mlinicu i brojne posjede u Odžaku.[70]
Evlija Čelebija koji je putujući 1664. iz Nevesinja za Zovi Do i dalje za Dabar prošao kroz Odžak, ne spominje u svom Putopisu ovo mjesto ni džamiju u njemu što rječito govori da ona u to vrijeme nije ovdje ni postojala. Husein Đogo ističe također u svome naprijed spomenutom romanu da Odžak polovinom 18. stoljeća nije imao džamije. Zna se da je on prethodno dobro ispitao i provjerio sve istorijske događaje koje je u romanu opisao, pa se ovaj podatak može uzeti kao tačan i vjerodostojan. Sigurno je jedino da je džamija u Odžaku zadužbina Ljubovića i da je sagrađena najkasnije do konca 18. stoljeća.
Članovi porodice Ljubovića bili su mutevelije vakufa ove džamije sve dok su u Odžaku stanovali. Godine 1889. vakuf ove džamije (Čurćevac) imao je u svome posjedu: bašču, dva čaira i šest njiva koji su godišnje davali po 33 forinte prihoda. Iz ovih prihoda plaćan je imam, hatib i mualim (jedno lice) i muezin džamije. Mutevelija ovog vakufa bio je 1889. godine Mehmed-beg Ljubović.[71]
Ustanici iz Hercegovine su 3. jula 1876. zauzeli odžake begova Ljubovića u Odžaku i znatno ih oštetili.[72] Poslije rješenja agrara 1918. godine, Ljubovići su iselili iz Odžaka. Danas ih ima u raznim mjestimaa u Nevesinju još živi samo jedan član ove porodice.
Od konca prošlog stoljeća do 1941. godine imami i hatibi ove džamije bili su sljedeći: Muslija ef. Pašić, Hafiz Husein Zupčević, Salih ef. Aličić, Husein ef. Kazazić, Hasan ef. Alibašić i posljednji Jusuf ef. Handžo.[73]
U toku prošlog rata ovu su džamiju srušili četnici tako, da su joj uspravni bili ostali samo munara (šerefa joj je srušena) i četiri ruinirana zida. Od tada pa sve do 1973. godine džamija nije radila i predstavljala je ruglo za sve stanovnike ovog kraja.
Inicijativom mještana i materijalnom pomoći stanovnika Odžaka i okolnih mjesta, džamija je u toku 1973. godine restaurirana i dovedena u potpuno ispravno stanje. Svečano otvorenje ove džamije obavljeno je 23. septembra 1973. godine.[74] Ovo je danas jedna od nekoliko najljepših džamija u Hercegovini.
Uz ovu džamiju se nalazi harem u kome su se sahranjivali Ljubovići i Pašići iz Odžaka i gdje je ranije bilo više nišana s lijepim natpisima i dekoracijama. Danas od svega toga nema skoro ništa.
Džamija u Zovom Dolu
Zovi Do je udaljen od Odžaka 8, a od Nevesinja 15 km i leži na jugoistočnoj periferiji Nevesinjskog polja. Putopisac Evlija Čelebija koji je ovuda proputovao 1664. naziva ovo mjesto Zobdol – ječmeno selo (arpa köj). On veli da je to muslimansko selo sa jednom djelomično ruiniranom džamijom i stotinu kuća od kojih svaka ima po jednu tvrdo zidanu kulu.[75]
Džamija u Zovom Dolu bila je locirana u Džinovića mahali nedaleko od Džinovića kule. Sagrađena je početkom 16. stoljeća, a možda i ranije, jer je, kako nas obavještava Evlija Čelebija, bila 1664. godine već djelomično ruinirana. Ne zna se tačno ko ju je sagradio i šta je legator ostavio na njeno izdržavanje.
Priča se da je ovo najstarija džamija u Hercegovini i da je čak zadužbina Ahmed-paše Hercegovića, sina Hercega Stjepana (1456-1518.). On je kao mladić primio islam, otišao u Istanbul i, kad je napredovao u karijeri, bio veliki vezir s prekidima od 1496. do 1515. godine. Bio je zet sultana Bajezida II, koji je vladao od 1481. do 1512. godine.[76]
Dalje se priča da je Ahmed-paša lično učestvovao u borbama prilikom zauzimanja Hercegovine pod Turcima i bio komandant jednog bataljona turske vojske. Kad je turska vojska zauzela Zovi Do, Ahmed-paša je dao ovdje ograditi jedno mjesto prućem i na taj način udario temelje prvoj i najstarijoj džamiji u Hercegovini. Poslije potpunog zauzeća Hercegovine on je na istom mjestu sagradio džamiju od kamena. Priča se da je ovu džamiju srušio Bajo Pivljanin (poginuo 1687.) i kasnije obnovio neki Čelebić.[77]
Godine 1755. bio je imam ove džamije neki Mahmut hodža,[78] a 1775. Derviš hodža.[79] Početkom 1851. godine dužnost imama, hatiba i mualima u Zovom Dolu vršio je Derviš Halifa. Kad je on umro izdao je Osman, upravitelj vakufa live Hercegovina, 24. ševala 1267. (1851.) godine dozvolu Huseinu Džinoviću da, dok ne dobije dekret (berat), može vršiti sve tri spomenute dužnosti u džamiji i mektebu u Zovom Dolu.[80]
Ovu su džamiju srušili hercegovački ustanici kada su 1. avgusta 1875. godine upali u Zovi Do i u njemu zapalili Džinovića kulu i muslimanske kuće oko nje.[81] Na ruševinama ove džamije ranije su se učile kišne dove na koje je dolazio svijet i dovođena mektebska djeca čak iz Nevesinja.
U Džinovića mahali nalazi se Džinovića kula na dva kata s prizemljem. Sagrađena je početkom 17. stoljeća i više je puta opravljana. Danas služi za stambenu zgradu.[82]
Neki Mehmed, Omer i Mustafa imali su timar u Zovom Dolu kojeg je od njih kupio Abdulah alemdar Bukić iz Stoca za 3.000 esedi groša.[83] U periodu od 1800. do 1872. godine ovdje su živjeli i imali svoje posjede (u kuli, kućama, mlinici i zemlji) sljedeći Džinovići: Omer, Husein, Ferhat, Mustafa, Derviš, Nukica, Ibrahim, Zulfikar, Halil, Fatima, Šeća, udata za Mustafu Zahirovića, Asifa, udata za Ćatovića, Đulsa, udata za Čelebića, Melikhana i Umihna.[84]
U Zovom Dolu su ranije živjele sljedeće muslimanske porodice: Džinovići, Grizovići, Piragići (Piragića mahala), Sekanići i drugi. Od 1920. godine ovdje ne žive muslimani.
Kada je oko 1948. godine podizana zgrada zemljoradničke zadruge u Zovom Dolu, nađen je negdje u ruševinama džamije ili mekteba jedan sanduk rukopisa na orijentalnim jezicima koji su preneseni u Nevesinje i kasnije ne zna se kuda odneseni. Ovo su mi pričali dvojica prosvjetnih radnika koji su u ono vrijeme služili u Nevesinju.
Džaferagića džamija u Donjoj Bijenji
Bijenja je udaljena od Nevesinja 12 km i dijeli se na Donju i Gornju Bijenju. Donja Bijenja je bila polovinom 18. stoljeća centar džemata kojoj su pripadala sela: Gornja Bijenja, Krekovi, Postoljani i Tučepi. U Tučepima (ovo mjesto nismo mogli ubicirati) je polovinom 18. stoljeća živio neki Mehmed hodža koji je, sigurno, u ovom mjestu ili Donjoj Bijenji vršio dužnost imama ili mualima.[85]
Na području ovog džemata živjele su polovinom 18. stoljeća sljedeće muslimanske porodice: Atlije, Balte, Ćosovići, Dedići, Demirovići (Timuroglu), Husići, Juge, Jusići, Kalabe, Karadže, Kujani (Kujanović) i Lolići, od kojih su neke izumrle a neke se opet raselile.[86] Danas u Donjoj i Gornjoj Bijenji i Postoljanima žive, pored navedenih, još: Bojčići, Čelebići, Ćušići, Dedovići, Gačani, Geljci, Džemići, Husovići, Kafadari, Kazazovići, Kosovići, Kukavice, Lerići, Ljubovići, Masle, Pajevići, Pehilji i Zolji.
U Donjoj Bijenji se nalazi jedna stara od kamena zidana džamija s četvrtastom kamenom munarom visokom oko 15 metara. Locirana je u Hadžića, sada Ratkovića mahali. Na džamiji nema natpisa pa se tačno ne zna ko ju je i kada sagradio. Pošto se nije sačuvala zakladnica, to se ne zna ni šta je legator zavještao za njeno izdržavanje.
Priča se da je ova džamija zadužbina Džaferagića koji su stanovali u Hadžića mahali i davno odselili negdje pod Romaniju gdje, možda, i sada žive. Poznata je još i pod imenom Čelebića i Šurkovića džamija.[87]
Od godine 1874. imami i hatibi ove džamije bili su sljedeći: Kujundžić, Ibrahim ef. Kazazić, sin mu Husein ef., Ali ef. Ljubović, Murat ef. Muftić, Sulejman ef. Redžo, Veiz ef. Imamović, Duran ef. Maslo, Ali ef. Jugo, Ahmed ef. Đuliman, Sulejman ef. Elezović i Mehmed ef. Kafadar.
U Donjoj Bijenji pod zadnjim ograncima Crvanj planine prostire se veliki i stari muslimanski harem. U njemu ima nišana koji datiraju iz konca 15. ili početka 16. stoljeća. Umrli je bio musliman ali domaći čovjek, pa su mu na nišanu stavljeni oni ukrasi koji su bili uobičajeni u tome kraju još prije dolaska Turaka.
U selu Knežoku nalazi se, također, jedan stari harem sa ornamentima na nišanima sličnim kao u haremu u Donjoj Bijenji. Izmeđi Hrušta i škole ima deset nadgrobnih spomenika na mjestu koje se zove Nišan. Blizu mosta na putu Nevesinje – Ovči Brod, nalaze se dva stara muslimanska harema.
Kod kamenog mosta iz turskog doba preko potoka Jamnika nalaze se dva lokaliteta sa nazivom “Nišan”. Nešto južnije, između Trnjaka i Grabovika, nalazi se također lokalitet “Nišan”.[88]
Džamija u Kljunima
Kljuni (u turskim dokumentima Kljunović) su udaljeni od Nevesinja 14 km i leže na relaciji Nevesinje – Kruševljani. U jednoj muraseli nevesinjskog kadije Mustafe iz 1211. (1796.) godine Kljuni se nazivaju Hodanići što je stariji naziv za ovo mjesto.[89]
U Kljunima i okolini sačuvao se do danas velik broj srednjovjekovnih stećaka što svjedoči da je ovaj kraj u srednjem vijeku bio naseljen bogumilima. Kada su Turci u drugoj polovini 15. stoljeća zauzeli ovaj dio Hercegovine, bogumili su primili islam. Pošto oni u početku nisu imali nikakve vjerske organizacije a ni džamije, počeli su se vraćati u staru vjeru i opet prelaziti u islam (hodati) pa je zbog toga, kako se priča, ovo mjesto dobilo naziv Hodanići. Dalje se priča da su im turske vlasti tada sagradile džamiju i da se više nisu vraćali u staru vjeru.[90]
Kljuni su, možda, dobili svoj naziv po muslimanskoj porodici Kljun (u dokumentu Klun) koja je polovinom 18. stoljeća živjela u ovom kraju. Godine 1770. bio je Ibrahim Kljun jamac (kefil) za 18 kršćana koji su živjeli u Bjeljanima, općina Divin.[91]
U Kljunima je polovinom 18. stoljeća bio centar džemata kome su pripadala sela: Presjeka, Sopilji i Kovačići. Na području ovog džemata su u isto vrijeme živjele sljedeće muslimanske porodice: Čopelji (Ibrahim baša), Forte (Arslan baša), Karahasanovići (Alija), Kasimovići (Hasan), Krpe (Sulejman), Mahinići (Ibrahim baša), Šare (Mustafa), Šatorovići (Hasan), Šipci (Abdulah) i Taradži (Alija).[92] Neke od ovih porodica su davno izumrle a neke se opet raselile.
Pored spomenutih, na području ovog džemata su živjele još sljedeće muslimanske porodice: Alibašići, Aličići, Brajevići, Bralji, Čame, Ćorići, Delići, Demići, Droce, Ferizi, Gakovići, Glamoči, Gološi, Handže, Kajani, Karamešići, Kohnići, Kovčalije, Kupusije, Nurkovići, Omerike, Pobrići, Prole, Šahinagići i Šendre.
Džamiju u Kljunima su sagradile, kako smo ranije rekli, turske vlasti. Locirana je u Donjoj mahali, a građena je od tesanog kamena i pokrivena četverostrešnim krovom pod pločom. Ranije je imala uza se četvrtastu kamenu munaru koju su mještani prije nekoliko godina srušili i na istom mjestu ozidali novu oktogona oblika visoku oko 20 metara.
Koncem šabana 1183. (1770.) godine bio je imam ove džamije Munla Zulfikar ef. kod koga se, kao mutevelije, nalazilo 25.000 akči novca vakufa spomenute džamije.[93] Carskim dekretom (berat) od početka džumada I 1184. (1770.) godine za ovu džamiju je postavljen za imama i hatiba Ahmed Halifa sa 4,5 akči plate dnevno. Ovu je dužnost do ovog vremena vršio otac mu Husein Halifa koji je te godine umro.[94]
Posljednjih sto godina imami i hatibi ove džamije bili su Handže koji su ovdje doselili iz Konjica, i to: Hadži Osman ef., Ibrahim ef., Salih ef. i Jusuf ef. Džamija služi svojoj svrsi.
U ovom kraju nalazi se svuda mnogo nišana koji su izmiješani sa srednjovjekovnim stećcima. U Sopiljima se nalazi jedan stari harem poznat pod imenom Džaferovo Groblje, a u Nekudini Merhemin harem.[95]
Džamija u Kruševljanima
Kruševljani su udaljeni od Kljuna 6, a od Nevesinja 20 km. Polovinom 18. stoljeća ovdje je bio centar džemata kome su pripadala sljedeća sela: Borovčići, Dramiševo, Luka i Seljani. U isto vrijeme na području ovog džemata su živjele sljedeće muslimanske porodice: Barelići (Selim), Bulići (Šaban spahija), Čatrine (Durmiš baša), Džanići (Salih spahija), Koraći (Muharem), Pirići (Mehmed), Radovine (Hasan), Toromani (Timur), Velići (Oruć) i Zahidići (Halil).[96] Neke od ovih porodica su davno izumrle a neke se opet raselile.
Pored navedenih, u ovom mjestu su, prema još živoj narodnoj predaji, ranije živjele još i ove porodice: Dedići (odselili u Sarajevo), Divoši, Durmići (izumrli) i Hodžići (odselili u Tursku). Ovdje su ranije živjeli Behlilovići i Hadžiosmanovići koji su odselili u Mostar gdje i sada žive njihovi potomci. Neki Hadžija Behlilović sagradio je u Kruševljanima lijepu i prostranu zgradu mekteba koja i sada služi svojoj svrsi.
U Kruševljanima, pri vrhu sela, nalazi se jedna stara od kamena zidana džamija s četvrtastom kamenom munarom. Ne zna se ko ju je i kada sagradio. Više njenih ulaznih vrata nalazi se na jednoj ploči napisano na arapskom jeziku sljedeće: “Požurite na molitvu prije nego prođe, požurite s kajanjem (tevbe) prije nego smrt dođe.”
Oko džamije se nalaze brojne omeđine starih kuća na temelju čega se dokazuje da je ona veoma davno građena. Zgrada ove džamije je više puta djelomično rušena i opet opravljana. Služi svojoj svrsi.
Iz jedne odluke (hudžet) nevesinjskog kadije Saliha od 1. džumada I 1149. (1736.) godine saznajemo da je neka Hadži Nefisa imala zemlju u Kruševljanima koju je naslijedila iza muža Mustafa-bega, sina Abdulahova.[97] U isto vrijeme ovdje je živio Mehmed, sin Osman hodžin. Ovaj Osman hodža je, sigurno, vršio dužnost imama u džamiji u Kruševljanima i dužnost mualima u mektebu kod nje.[98]
Godine 1769. bio je imam i hatib ove džamije Derviš Bajezid hodža koji je potpisan kao svjedok prilikom jednog vjenčanja i jednog ugovora o prodaji. Pored imamske i mualimske dužnosti on je još vodio brigu o smještaju i ishrani službenika koji su na području ovog džemata prikupljali taksit i druge doprinose. Godine 1772. isplaćeno je spomenutom imamu Bajezid hodži iz taksita, na ime ishrane i smještaja službenika, 821 groša. On se, također, brinuo o smještaju i ishrani vojske kada je ona prolazila i konačila u ovom mjestu.[99]
Imamsku i hatibsku dužnost u ovoj džamiji vršili su posljednjih sto godina sljedeći: Hasan ef. Dedić, Mustafa ef. Eminović, Husein ef. Pajević, Osman ef. Halvadžija, Halil ef. Tulek, Halil ef. Tucović, Mustafa ef. Zlatić, Ramiz ef. Delalić i Aziz ef. Pajević.[100]
U Biogradu koji je od Nevesinja udaljen oko 11 km živio je 1771. godine neki Mustafa, sin Salih hodžin.[101] Ovaj Salih hodža je, sigurno, u ovom mjestu vršio dužnost imama ili mualima, ali se ne zna da je ovdje ikad postojala džamija. U isto vrijeme u Biogradu su živjele sljedeće muslimanske porodice: Bajgorići (nekad se ovdje nalazila Bajgorića kula), Cernice, Dedići (Mustafa), Gluhići (Mustafa), Krećinići (Bećir), Plake (Husein), Ramadanovići (Alija) i Solakovići (Derviš). U ovom mjestu se nalazi Solakovića mahala.[102]
Neki Sulejman i Hasan iz Mostara imali su u Biogradu posjede svoje vojnugan mukate. U ovom mjestu su imali timare i neki mustahfizi mostarske i blagajske tvrđave.[103]
Ustanici su u ljeto 1875. godine zapalili muslimanske kuće u Biogradu pa su tada neke porodice pobjegle i potpuno iselile iz ovog mjesta.[104] Danas ovdje žive samo dvije muslimanske porodice: Čupine i Sidrani.
U bosanskim salnamama (godišnjacima) za 1873. i 1874. godinu stoji da na području nevesinjskog kadiluka postoji 11 džamija i mesdžida, 7 mekteba, jedna mektebi ruždija i 8 hanova. O džamijama i mektebima smo govorili, dok o ruždiji, koja je radila u Nevesinju, ne znamo ni kada je otvorena a ni kada je prestala raditi.
Od prvih početaka islamizacije i izgradnje džamija u ovom dijelu Hercegovine, odmetnici iz Crne Gore i sela oko Nevesinja su često, a naročito u vrijeme buna i ratova, napadali na muslimanska sela i palili im kuće i džamije. U jednoj naredbi (hukum) koja je 5. šabana 979. (1572.) godine upućena iz Istanbula hercegovačkom sandžakbegu, naređeno mu je “da pohvata i kazni sve odmetnike koji pljačkaju muslimanska sela i pale im kuće i džamije”.[105] U više bujrultija bosanskih valija naređuje se nevesinjskom kadiji i drugim organima vlasti da odmetnike, koji početkom proljeća svake godine odlaze u hajdučiju i pljačkaju i biju nedužni svijet, bezuvjetno pohvataju i da ih egzemplarno kazne.[106]
Kod muslimana koji žive na području istočne Hercegovine postoji i danas živo sjećanje na hajduka Baju Pivljanina koji je sa svojim četama pljačkao muslimanska sela i palio im kuće i džamije. Bajo je živio u drugoj polovini 17. stoljeća i poginuo je 1687. godine.[107] Neke džamije koje je Bajo srušio, kasnije su obnovljene i od drugih Baja opet paljene.
Za vrijeme hercegovačkog ustanka (1875. do 1878.) ustanici su za nepuna dva mjeseca 1875. godine popalili skoro sve karaule i znatan broj muslimanskih sela na putevima i važnijim raskrsnicama nevesinjskog i gatačkog sreza.[108] Tada su zapaljene i porušene tri džamije u Nevesinju i sve u selima nevesinjske općine do kojih su ustanici uspjeli doći. Ovaj veoma ružni i nekulturni običaj paljenja i rušenja džamija sačuvao se, na žalost, i do naših dana, period 1941. do 1945. godine.
Na području nevesinjske općine nalazi se nekoliko lokaliteta koji nose naziv Šehitluci, čak se i jedno selo naziva ovim imenom. Ovo svjedoči da su na području ove općine ranije vođene česte borbe s odmetnicima i hajducima. Muslimane koji su ginuli u ovim borbama zvali su šehitima, a mjesta gdje su sahranjivani Šehitlucima. Svuda, pa čak i po šumama, nalazi se mnogo nišana često izmiješanih sa srednjovjekovnim stećcima. Ovo sve jasno govori da su mnoga sela ranijeg nevesinjskog kadiluka bila u tursko doba gusto naseljena muslimanskim elementom.
Na kraju ovoga rada donosimo spisak muslimanskih porodica koje danas žive i koje su ranije živjele na području nevesinjskog kadiluka. Neke od njih spomenuli smo ranije kada smo govorili o džamijama u pojedinim mjestima. Ove podatke crpili smo iz pisanih izvora i još žive narodne tradicije. Spisak porodica koji, svakako, nije potpun, donosimo po abecednom redu:
Ačkar, Alađuz, Alibašić, Aličić, Atli,
Bajgorić, Bakrač, Balta, Barelić, Bašagić, Begovac, Behlilović, Bjelovac, Bojčić, Brajević, Bralj, Bulić, Buljubašič,
Cernica,
Čagalj, Čamo, Čatrina, Čavka, Čavli, Čelebić, Čizmić, Čolić, Čolpa, Čopelj, Čučak, Čupina,
Ćagoz, Ćanović, Ćatić, Ćatović, Ćirak, Ćorić, Ćose, Ćosić, Ćosović, Ćumurija, Ćušić,
Dedić, Dedović, Delić, Demić, Demirović, Deronja, Derviškadić, Divoš, Drežnjak, Droce, Dugalić, Duraković, Duranović, Durmić,
Džaferagić, Džanić, Džemić, Dževahirović, Džino, Džinović,
Đuliman (spominje se Đulimanova kula u Plužinama),
Eminić, Eminović,
Feriz, Forta,
Gakić, Gaković, Glad, Glamoč, Gluhić, Gamović, Geljac, Golo, Golić, Gološ, Grbić, Grizović, Gudić,
Hadžialić, Hadžiosmanović, Hajrović, Halilagić, Handžar, Handžo, Harambašić, Havić, Haznadarević, Helo, Hodžić, Hrle, Hrnjičić, Husić, Husović,
Ibrahimagić, Ihtijarević,
Jugo (spominje se Jugina kula u Postoljanima), Jusić (u Tučepima),
Kadić, Kafadar, Kajan, Kalaba, Kalajdžić, Kapudžić, Karadža, Karahasanović, Karamešić, Karapuš, Kasimović, Kazaz, Kazazić, Kazazović, Kifić, Klajić, Kljun, Kohnić, Kolaković, Konjajlija, Korkut, Kosović, Korać, Korjenić, Kovčalija, Krećinić, Krpo, Kubat, Kujan, Kujundžić, Kukavica, Kukolj, Kulaglić, Kupusija, Kurt (u Zalomu se nalazi zaseok Kurtov Do),
Ledić, Lerić, Lojić, Lolić, Lolović,
Ljubović, Ljeljak,
Mahinić, Mandarić, Masleša, Maslo, Menzildži, Merzid, Mičijević, Morić, Muftić, Muslibegović, Muratspahić, Mutilović,
Ništović, Nurković,
Omerefendić, Omerika, Osmanbegović,
Pahljević, Pajević, Parlo, Pašić, Pehilj, Pekuša, Pekušić, Pinđo, Piragić, Pirić, Plako, Pobrić, Prolo,
Radinović, Radiš, Radovina, Ramadanović, Redžepašić,
Sekanić, Sidran, Sivonjić, Skako, Solaković, Srebro, Suha, Suljević, Šabanović, Šahinagić, Šarančič, Šaro, Šatorović, Šendro, Šehić, Šesto, Šetka, Šilik, Šišković, Šipak, Šipković,
Tale, Taradži, Telarević, Toroman, Trebović, Tucić, Tulek,
Vaizefendić, Velić, Vilić, Vjetro, Vurtić,
Zahidić, Zahirović, Zilić, Zolj, Zukanović,
Žerko, Žuna.
[1] St. Stanojević, Enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Beograd, 1929, knjiga III, str. 32.
[2] Hazim Šabanović, Bosansko krajište, Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1957. (IX), str. 212-214.
[3] Dr Mihajlo Dinić, Zemlje Hercega Sv. Save, Glas SAN-a, LXXXII, Beograd 1940, str. 250.
[4] Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Sarajevo, 1959, str. 192.
[5] Hazim Šabanović, n. d. str. 163.
[6] Sidžil nevesinjskog kadije (fragmenti iz 1181-1189 (1767-1775) godine, str. 29, 48, 50 i 52. Original ovog sidžila nalazi se u Jugoslovenskoj akademija u Zagrebu, a fotokopija u Arhivu Hercegovine.
[7] Evlija Čelebija, Putopis, II, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo, 1957, str. 180.
[8] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 9.
[9] Isto, str. 9.
[10] Isto, str. 9. i 46.
[11] Šemsuddin Sami, Kamus al a’laim, Istanbul, 1316 (1899), sv. II, str. 78.
[12] Evlija Čelebija, n. d. str. 181.
[13] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 1, 9 i 10.
[14] Šemsuddin Sami, Kamusi turki, Istanbul, 1317 (1900), str. 437; Sidžil nevesinjskoig kadije, str. 11.
[15] Hamdija Kreševljaković, Život Dra Safvet-bega Bašagića, Novi Behar, Sarajevo 1934, broj 19-21, str. 273.
[16] Evlija Čelebija, n. d. str. 182.
[17] Dr. Safvet-beg Bašagić, Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, Zagreb, 1931, str. 9.
[18] Hivzija Hasandedić, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine (u rukopisu), rukopis 51 inv. broj 603.
[19] Sidžil blagajskog kadije, broj 1025, list 67, u Provincijalatu hercegovačkih franjevaca.
[20] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 39.
[21] Evlija Čelebija, n. d. str. 182.
[22] Sidžilli Osmani, sv. III, str. 149; Dr. S. Bašagić, Znameniti, str. 73.
[23] Bune i ustanci u Bosni i Hercegovini u XIX veku, Beograd, 1952, str. 84.
[24] Mirko S. Radojičić, Hercegovina i Crna Gora 1875-1878. godine, Nevesinje 1966, str. 46.
[25] Po pričanju rahmetli Sulejmana Čučka koji je umro u Nevesinju 1952. godine.
[26] Islamski Svijet, Sarajevo, 1934, br. 92, str. 8; Iznad ulaznih vrata džamije napisano je „sene 1353“, što odgovara 1934. godini po našem računanju.
[27] Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za 1889. godinu, str. 323.
[28] Evlija Čelebija, n. d. str. 182.
[29] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 48 i 63.
[30] Henrik Renner, Durch Bosnien und die Hercegovina (Herceg Bosnom uzduž i poprijeko), preveo Iso Velikanović, Mitrovica 1900, str. 325.
[31] Po pričanju prije spomenutog Sulejmana Čučka.
[32] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 48.
[33] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 12 i 38; Hivzija Hasandedić, Analitički inventar acta turcarum Provincijalata hercegovačkih franjevaca (u rukopisu) dokumenta AT XIX/942.
[34] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 26.
[35] Evlija Čelebija, n. d. str. 182.
[36] Hamdija Kreševljaković, Sahat-kule u Bosni i Hercegovini, Naše Starine, Sarajevo, 1957 (IV), str. 31.
[37] Evlija Čelebija, n. d. str. 182; Hamdija Kreševljaković, Banje u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1952, str. 108.
[38] Muhimme defter, sv. 16, No. 318, str. 164 (Istanbul, Bašvekalet aršivi).
[39] Tamo Popović, Spisak hercegovačkih namjesnika, Prilozi Orijentalnog instituta, Sarajevo, 1970 (XVII), str. 95.
[40] Muhimme defter, sv. 27, No. 597, str. 256.
[41] Muhimme defter, sv. 24, No. 148, str. 52.
[42] Evlija Čelebija, n. d. str. 182.
[43] Isti, str. 183.
[44] Evlija Čelebija, n. d. str. 180; Sidžilli Osmai I, 102, II, 342, III, 201; Katib Čelebi, II, 310 i 311; Šemsuddin Sami, Kamusul a’laim, I 561 i VI 2929.
[45] Dr Hazim Šabanović, Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973, str. 417, 430, 480, 659 i 681.
[46] Sidžil blagajskog kadije broj 59, list 13 b (original u Orijentalnom institutu u Sarajevu a fotokopija u Arhivu Hercegovine).
[47] Opširnije vidi: Alija Bejtić, Derviš M. Korkut kao kulturni i javni radnik, Sarajevo, 1974. godine.
[48] H. Hasandedić, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine, rukopis broj 544, inv. br. 526.
[49] Acta turcarum Arhiva Hercegovine 4/187.
[50] Acta turcarum Provincijalata hercegovačkih franjevaca AT III/178.
[51] Sidžil nevesinjskog kadije str. 9 i 11.
[52] Acta turcarum Provincijalata hercegovačkih franjevaca AT XXI/1024
[53] H. Hasandedić, n. d. rukopisi broj 25, inv. br. 214; 63, inv. br. 493; 139, inv. br. 369; 155, inv. br. 405; 270, inv. br. 621; 350, inv. br. 428; i 529, inv. br. 294.
[54] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 4, 23, 37, 38 i 75.
[55] Isto, str. 13 i 108.
[56] Dr Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900, str. 145.
[57] Hivzija Hasandedić, Ćose Jahja hodžina džamija u Mostaru, Takvim za 1969. godinu, Sarajevo 1968, str. 171-174.
[58] Po pričanju umrlih Jusufa Zukanovića i Alije Lojića.
[59] Muhamed Hadžijahić, Die Kömpfe der Ajane in Mostar bis zum Jahre 1833. Südost – forschungen, München 1969, band XXVIII, str. 142.
[60] Sidžil vakufnama I, str. 175, red. broj 184 (u Gazi Husrev-begovoj biblioteci).
[61] Sinan-pašina zakladnica; Evlija Čelebija, n. d., str. 164; Muvekit, I, 156; Sidžilli Osmani II, 107; Dr S. Bašagić, Kratka uputa, str. 37 i Znameniti ..., str. 68.
[62] Hamdija Kreševljaković, Stari hercegovački gradovi, Naše starine, II, Sarajevo 1954, str. 20.
[63] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 91.
[64] Dr S. Bašagić, Kratka uputa, str. 145; Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1954, str. 56.
[65] Hamdija Kapidžić, Prilozi istoriji Bosne i Hercegovine u XIX vijeku, Sarajevo 1956, str. 123.
[66] Dr S. Bašagić, Kratka uputa, str. 63.
[67] Hazirn Šabanović, n. d., str. 659.
[68] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 97.
[69] Husein Đogo, Sreća mladog Ljubovića, ljubavni roman iz 18. stoljeća, Novi Behar iz 1934. i 1935. godine; Dr Abdurahman Nametak, Legenda o jednoj ljubavi, Mostar 1966.
[70] Preporod, Sarajevo 1972 (III), broj 36, str. 3.
[71] Proračuni vakufa u Bosni i Hercegovini za 1889. godinu, str. 323.
[72] Dr Obren Blagojević, Piva, Beograd, 1971, str. 256.
[73] Po pričanju umrlih Jusufa Zukanovića i Alije Lojića.
[74] Glasnik VIS-a u SFRJ, Sarajevo 1974, br. 7—8, str. 351.
[75] Evlija Čelebija, n. d., str. 183.
[76] Kamus al a’lam, I, str. 792.
[77] Ovo mi je pričalo više starih ljudi: Sulejman Čuča, Alija Lojić i Hasan Karamešić.
[78] Acta turcarum Provincijalata hercegovačkih franjevaca, AT IV/178.
[79] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 23.
[80] Acta turcarum Provincijalata hercegovačkih franjevaca, AT III/115.
[81] Hamid Hadžibegić, Turski dokumenti o početku ustanka u Hercegovini i Bosni 1875. godine, Prilozi Orijentalnog instituta, Sarajevo 1950, str. 113.
[82] Hamdija Kreševljaković, Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, Naše starine, Sarajevo 1954 (II), str. 77.
[83] Acta turcarum Provincijalata, AT XI/501.
[84] Isto: AT I/1, I/2, II/68, II/69, III/116, III/118, IV/166, IV/167, XI/501, XVII/816, XVII/818, XVII/819, XVII/833, XVII/835 i XVII/837.
[85] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 20 i 71.
[86] Isto, str. 14.
[87] Podatke o nazivu džamije i njenim imamima prikupio sam od Mehmed ef. Kafadara, imama.
[88] Dimitrije Sergejevski, Rimska cesta na Nevesinjskom polju, Gasnik Zemaljskog muzeja 1947 (III), str. 47, 49 i 50.
[89] Orijentalna zbirka Provincijalata hercegovačkih franjevaca, AT XIII/641.
[90] Po pričanju Hasana Karamešića iz Kljuna.
[91] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 52.
[92] Isto, str. 13.
[93] Isto, str. 39.
[94] Isto, str. 45.
[95] Po pričanju Hasana Haramešića.
[96] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 11 i 48.
[97] Inventar Arhiva Gazi Husrev-begove biblioteke broj 108.
[98] Isto, broj 109.
[99] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 100.
[100] Podatke o imamima džamije i nekim porodicama iz Kruševljana prikupio sam od imama Aziz ef. Pajevića.
[101] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 34.
[102] Isto, str. 11, 19, 28 i 42.
[103] Acta turcarum Provincijalata hercegovačkih franjevaca, AT XVII/846.
[104] Danilo Tunguz Perović: Odjek nevesinjske puške 1875, Sarajevo 1923, str. 38.
[105] Muhimme defter, sv. 9, No 473, str. 294.
[106] Sidžil nevesinjskog kadije, str. 91.
[107] Dr Obren Blagojević, Piva, Beograd 1971, str, 128.
[108] Bune i ustanci u BiH u XIX veku, str. 83.
