U Sarajevu je u 20. stoljeću u miru porušeno 36 džamija
Rušenja džamija u miru počelo je u Beogradu gdje je od 271 džamije ostala samo jedna, a sve su druge srušene. Onda se to barbarstvo prelilo i nama preko Drine.
Slučaj Sarajeva je najstrašniji i najžalosniji. U doba mira, a ne u ratovima, srušeno je 36 džamija i mesdžida u Sarajevu u doba vlasti Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, NDH-a i Komunističke Jugoslavije. Za to vrijeme nije srušena niti jedna katolička crkva, niti jedna pravoslavna crkva, niti jedna sinagoga. Samo tih 36 džamija, što je oko 40% svih preostalih 86 džamija, koliko ih je bilo u Sarajevu pred agresiju. Ovoj akciji prethodila je otimačina vakufske imovine, zgrada koje su trebale izdržavati džamije, kao i vakufske zemlje. Rušenje džamija bio je završni udarac. Izgovori su bili raznovrsni: izgradnja puteva, izgradnja stambenih objekata, pravljenje parkova ili jednostavno razlozi nisu ni navođeni. Barbari su rušili, a Bošnjaci šutjeli. Nije lahko ni zamisliti, ako niste živjeli u ta mutna vremena, kakav je teror i strah vladao da se nikad niko ne oglasi ni najmanjim protestom.
Lista uništenih objekata
Koristit ćemo objedinjene liste dva istaknuta autora koji su o ovome pisali u svojim knjigama. Jedan je ing. Nijazija Koštović koji o ovome piše u svojoj knjizi «Sarajevo između dobrotvorstva i zla». Drugi je Mesud Sarić koji svoju cijelu knjigu pod naslovom «Kako je urbanistički uragan dohak'o sarajevskoj zelenoj dolini» posvećuje ovom problemu.
Uništeni objekti su sljedeći:
1. Jakub-pašin mesdžid na uglu ulica Maguda i Ispod groblja,
2. džamija Havadže Ćemaludina u Ferhadiji, na kojoj je današnji Vakufski neboder,
3. džamija Abdul Halimage na uglu ulica Skenderija i Soukbunar,
4. džamija Mustafe-bega Skenderpašića – Skenderija, na kojoj je izgrađen Dom mladih na Skenderiji, prva potkupolna džamija Sarajeva,
5. mesdžid Haradži hadži Mustafe age u ulici Hadžiabdinica,
6. džamija Dudi Bule hatun-mualima na uglu ulica Kevrina i Mejtaš,
7. mesdžid Kemal-begov u ulici Hasana Kikića,
8. mesdžid Hadži Idrisov u Ćemaluši,
9. mesdžid Haseći hatun u Čemerlini,
10. mesdžid Halač Davuda na uglu ulica Konak i Budžak,
11. mesdžid Tavil hadži Mustafe u Gundulićevoj,
12. mesdžid Šejh Bagdadi na Bistriku,
13. mesdžid Ojandži-zade hadži Ibrahim u Tabašnici,
14. mesdžid Nalčadži hadži Osmana na uglu ulica Pehlivanuše i Banjski brijeg,
15. džamija Kadi Bali-efendije na Pirinom Brijegu,
16. džamija Hadži Isa u Tahirevića sokaku,
17. mesdžid Hadži Mahmut Bali Sahtijandži u Ulici pod musallom,
18. mesdžid Pešiman hadži Husejina u Skenderiji,
19. džamija Podtekija u istoimenoj ulici,
20. mesdžid muftije hadži Sulejmana na Babića Bašči,
21. džamija Kalin hadži Alije Čajirdžik u ulici Branilaca Sarajeva (kod pozorišta),
22. džamija Džano-zade na uglu Ašikovca i Karpuzove mahale,
23. džamija Armagandži Sinan-bega na uglu ulica Kovačeva i Armaganuša,
24. mesdžid Hatidže Kadundžik u ulici Mlini,
25. Bakrbabina džamija na Atmejdanu,
26. džamija sa tekijom na putu za Vogošću
(kako projektovana trasa puta nije išla preko džamije i tekije, izmijenjena je ta trasa kako bi se džamija porušila),
27. Hadži Isatov mesdžid u Dugom sokaku,
28. džamija Mehmed-bega Minetovića (Nesuh begova) na mjestu Vakufske direkcije,
29. Ajaz-begova džamija na kojoj je hotel «Central»,
30. Dajanli hadži Ibrahimov mesdžid na Gorici,
31. Demo zade-Bostandži mesdžid,
32. mesdžid pehlivana Oruča u Ćemaluši,
33. mesdžid Jagdži-zade hadži Ahmeda, u Gornjoj Ćemaluši,
34. Hadži Idrizov mesdžid u Žabljaku,
35. mesdžid Hasana Pehlivana – Pod tekijom,
36. mesdžid hadži Ibrahima Odobaše u Donjim Hisetima.
Čajirdžik džamija – jedna tužna priča
Paljenje, rušenje, obnavljanje i ponovno uništavanje svake od ovih džamija jedan je mali roman, tužan do suza.
Navedimo samo sudbinu džamije Kalin hadži Alije, u narodu poznate kao Čajirdžik. Ta džamija bila je na uglu nasuprot Pozorišta. Danas se ta prazna ledina zove «Trg Franca Prešerna», raskopan je i sa ostacima temelja džamije žalosni je spomenik užasima koje su barbari radili ovom gradu. Sama izmjena naziva ovog mjesta i ulica kroz vrijeme pokazuje beskrupuloznost barbara koji su, pored uništavanja, uživali da ponižavaju ovaj ponosni narod i njegov grad. Ti nazivi bili su, hronološkim redom, sljedeći: Čajirdžik (turski deminutiv za livadu), Žabljak, Kulukčije, Galata džadesi, ulica Franje Josipa, pa Kralja Petra, pa Princa od Savoje (najvećeg zlotvora Sarajeva), pa JNA i konačno Branilaca Sarajeva.
Godine 1947. primitivci i grmalji u uniformama JNA, koja je tada nazivana oslobodilačkom vojskom Sarajeva, srušili su džamiju, uništili mezarje oko nje, samo neke mezare ekshumirali, nišane utjerivali u zemlju ili ugrađivali u trotoare. Barbari šljegli sa planina u grad, nisu imali nikakve kulture i tradicije kako bi mogli shvatiti da je na tim nišanima ispisana historija ovog grada na pjesnički način te da su i vrijedna umjetnička djela. Na ruševini je izgrađena stambena višekatnica za udomljenje barbara, oficira JNA «oslobodioca». Ulica uz ruševinu bezobrazno je nazvana JNA, dakle po imenu rušitelja i uljeza. Po završetku agresije 1992. – 1995., najednom je taj trg, oivičen stanovima u kojima su boravili budući agresori i rušitelji grada, dobio ime «Trg Franca Prešerna». Naivne Sarajlije nisu se odmah pitale šta taj Prešern ima sa našim gradom i zašto se lokacija džamije preimenuje na njega. Uskoro se saznala pozadina svega. Slovenci su htjeli tu izgraditi neki svoj objekat kojem nisu smjeli ni dati ime niti reći namjenu. Vjerovatno je ideja bila da se tu reklamiraju slovenački proizvodi, možda mlijeko od «ludih krava», koje će nam kasnije prodavati. U tajnosti, u dosluhu sa našim vlastima, sve je utanačeno i kad su došli radnici da kopaju i razvaljuju džamijske temelje, probudili su se naši ljudi i obavljajući teravih-namaze na ledini spriječili gradnju. Bilo je to novo poniženje. Klanjajući na goloj džamijskoj ledini naši ljudi su se u svom gradu borili protiv slovenačkog objekta kao da su u Ljubljani. Borili su se u nevjerovatno ponižavajućim uvjetima, istim u kojima desetinama godina trpe poniženja pokušavajući izboriti dozvolu za gradnju džamije u Ljubljani, bez ikakva uspjeha.
Slučaj Skenderija
Na mjestu gdje je danas Skenderija i Dom mladih, pa sve do Higijenskog zavoda, dva Skenderpašića podigla su svoj vakuf. To su bila dva izuzetna čovjeka, intelektualca, pjesnika, humaniste i dobrotvora. Nijedan grad na svijetu, da je imao takve ljude, ne bi ih zaboravio nego slavio do neba. Mi smo dozvolili da barbari unište, dio po dio, brojne objekte zajedničkog našeg doba, koji su bili dio tog vakufa: džamiju, tekiju, mekteb, mlinove, dućane.
Uništavanje džamije, koja je bila prva potkupolna džamija Sarajeva je slučaj za priču. Prvo je neki «inžinjer» iz Beograda dao skinuti olovni pokrov sa kupole. Tako su bile pokrivene sve kupole u cijelom Osmanskom carstvu. Objašnjenje je bilo odvratno licemjerno. Tobože je to težak pokrov i treba ga zamijeniti lakšim. Bilo je to pljuvanje u lice briljantnim graditeljima Bosne, ali mi smo samo obrisali tu hrakotinu sa naših lica. Ogoljelu kupolu su snjegovi i kiše uništili. Preostalu munaru srušili su nakon džamije. Nedavno smo saznali da je cijela Skenderija i Dom mladih bespravno izgrađen objekat, dakle bez dozvole. Osim što je na otetoj vakufskoj zemlji, na temeljima srušene džamije. Za ovaj objekat nikad nije ni izdata građevinska dozvola jer siledžijama na čelu sa Brankom Mikulićem to nije ni trebalo. Sada nova vlast vodi akciju legalizacije ovog bezakonja, a usput će opljačkati i ono malo preostale zemlje vakufa Skenderpašića. I ime dato dvorani «Mirza Delibašić» je uvreda za ovog divnog mladog sportistu. Zašto oteto dati nedužnom momku?
Strašna pouka
Ovo stogodišnje rušenje džamija u miru, uz obavezna poniženja na vlastitom pragu od strane uljeza, ovo bi opomenulo svakog. Svaki narod zaključio bi samo na osnovu ovoga šta mu se sprema. Mi nismo. Mi smo spavali dubokim snom u samoobmanama. Probudili su nas topovi. Da li smo išta naučili i nakon ovolikih stradanja u periodu 1992. – 1995.? Ove poslijeratne antidžamijske histerije pokazuju da, izgleda, nemamo ni namjeru učiti. Užas je utoliko veći što ove poratne antidžamijske histerije organiziraju i vode «naši» ljudi, angažirani ko zna od koga. Spremite se na još strašnije istine u sljedećem broju u okviru ovog feljtona.
Rušenja džamija u miru počelo je u Beogradu gdje je od 271 džamije ostala samo jedna, a sve su druge srušene. Onda se to barbarstvo prelilo i nama preko Drine.
Slučaj Sarajeva je najstrašniji i najžalosniji. U doba mira, a ne u ratovima, srušeno je 36 džamija i mesdžida u Sarajevu u doba vlasti Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, NDH-a i Komunističke Jugoslavije. Za to vrijeme nije srušena niti jedna katolička crkva, niti jedna pravoslavna crkva, niti jedna sinagoga. Samo tih 36 džamija, što je oko 40% svih preostalih 86 džamija, koliko ih je bilo u Sarajevu pred agresiju. Ovoj akciji prethodila je otimačina vakufske imovine, zgrada koje su trebale izdržavati džamije, kao i vakufske zemlje. Rušenje džamija bio je završni udarac. Izgovori su bili raznovrsni: izgradnja puteva, izgradnja stambenih objekata, pravljenje parkova ili jednostavno razlozi nisu ni navođeni. Barbari su rušili, a Bošnjaci šutjeli. Nije lahko ni zamisliti, ako niste živjeli u ta mutna vremena, kakav je teror i strah vladao da se nikad niko ne oglasi ni najmanjim protestom.
Lista uništenih objekata
Koristit ćemo objedinjene liste dva istaknuta autora koji su o ovome pisali u svojim knjigama. Jedan je ing. Nijazija Koštović koji o ovome piše u svojoj knjizi «Sarajevo između dobrotvorstva i zla». Drugi je Mesud Sarić koji svoju cijelu knjigu pod naslovom «Kako je urbanistički uragan dohak’o sarajevskoj zelenoj dolini» posvećuje ovom problemu.
Uništeni objekti su sljedeći:
1. Jakub-pašin mesdžid na uglu ulica Maguda i Ispod groblja,
2. džamija Havadže Ćemaludina u Ferhadiji, na kojoj je današnji Vakufski neboder,
3. džamija Abdul Halimage na uglu ulica Skenderija i Soukbunar,
4. džamija Mustafe-bega Skenderpašića – Skenderija, na kojoj je izgrađen Dom mladih na Skenderiji, prva potkupolna džamija Sarajeva,
5. mesdžid Haradži hadži Mustafe age u ulici Hadžiabdinica,
6. džamija Dudi Bule hatun-mualima na uglu ulica Kevrina i Mejtaš,
7. mesdžid Kemal-begov u ulici Hasana Kikića,
8. mesdžid Hadži Idrisov u Ćemaluši,
9. mesdžid Haseći hatun u Čemerlini,
10. mesdžid Halač Davuda na uglu ulica Konak i Budžak,
11. mesdžid Tavil hadži Mustafe u Gundulićevoj,
12. mesdžid Šejh Bagdadi na Bistriku,
13. mesdžid Ojandži-zade hadži Ibrahim u Tabašnici,
14. mesdžid Nalčadži hadži Osmana na uglu ulica Pehlivanuše i Banjski brijeg,
15. džamija Kadi Bali-efendije na Pirinom Brijegu,
16. džamija Hadži Isa u Tahirevića sokaku,
17. mesdžid Hadži Mahmut Bali Sahtijandži u Ulici pod musallom,
18. mesdžid Pešiman hadži Husejina u Skenderiji,
19. džamija Podtekija u istoimenoj ulici,
20. mesdžid muftije hadži Sulejmana na Babića Bašči,
21. džamija Kalin hadži Alije Čajirdžik u ulici Branilaca Sarajeva (kod pozorišta),
22. džamija Džano-zade na uglu Ašikovca i Karpuzove mahale,
23. džamija Armagandži Sinan-bega na uglu ulica Kovačeva i Armaganuša,
24. mesdžid Hatidže Kadundžik u ulici Mlini,
25. Bakrbabina džamija na Atmejdanu,
26. džamija sa tekijom na putu za Vogošću
(kako projektovana trasa puta nije išla preko džamije i tekije, izmijenjena je ta trasa kako bi se džamija porušila),
27. Hadži Isatov mesdžid u Dugom sokaku,
28. džamija Mehmed-bega Minetovića (Nesuh begova) na mjestu Vakufske direkcije,
29. Ajaz-begova džamija na kojoj je hotel «Central»,
30. Dajanli hadži Ibrahimov mesdžid na Gorici,
31. Demo zade-Bostandži mesdžid,
32. mesdžid pehlivana Oruča u Ćemaluši,
33. mesdžid Jagdži-zade hadži Ahmeda, u Gornjoj Ćemaluši,
34. Hadži Idrizov mesdžid u Žabljaku,
35. mesdžid Hasana Pehlivana – Pod tekijom,
36. mesdžid hadži Ibrahima Odobaše u Donjim Hisetima.
Čajirdžik džamija – jedna tužna priča
Paljenje, rušenje, obnavljanje i ponovno uništavanje svake od ovih džamija jedan je mali roman, tužan do suza.
Navedimo samo sudbinu džamije Kalin hadži Alije, u narodu poznate kao Čajirdžik. Ta džamija bila je na uglu nasuprot Pozorišta. Danas se ta prazna ledina zove «Trg Franca Prešerna», raskopan je i sa ostacima temelja džamije žalosni je spomenik užasima koje su barbari radili ovom gradu. Sama izmjena naziva ovog mjesta i ulica kroz vrijeme pokazuje beskrupuloznost barbara koji su, pored uništavanja, uživali da ponižavaju ovaj ponosni narod i njegov grad. Ti nazivi bili su, hronološkim redom, sljedeći: Čajirdžik (turski deminutiv za livadu), Žabljak, Kulukčije, Galata džadesi, ulica Franje Josipa, pa Kralja Petra, pa Princa od Savoje (najvećeg zlotvora Sarajeva), pa JNA i konačno Branilaca Sarajeva.
Godine 1947. primitivci i grmalji u uniformama JNA, koja je tada nazivana oslobodilačkom vojskom Sarajeva, srušili su džamiju, uništili mezarje oko nje, samo neke mezare ekshumirali, nišane utjerivali u zemlju ili ugrađivali u trotoare. Barbari šljegli sa planina u grad, nisu imali nikakve kulture i tradicije kako bi mogli shvatiti da je na tim nišanima ispisana historija ovog grada na pjesnički način te da su i vrijedna umjetnička djela. Na ruševini je izgrađena stambena višekatnica za udomljenje barbara, oficira JNA «oslobodioca». Ulica uz ruševinu bezobrazno je nazvana JNA, dakle po imenu rušitelja i uljeza. Po završetku agresije 1992. – 1995., najednom je taj trg, oivičen stanovima u kojima su boravili budući agresori i rušitelji grada, dobio ime «Trg Franca Prešerna». Naivne Sarajlije nisu se odmah pitale šta taj Prešern ima sa našim gradom i zašto se lokacija džamije preimenuje na njega. Uskoro se saznala pozadina svega. Slovenci su htjeli tu izgraditi neki svoj objekat kojem nisu smjeli ni dati ime niti reći namjenu. Vjerovatno je ideja bila da se tu reklamiraju slovenački proizvodi, možda mlijeko od «ludih krava», koje će nam kasnije prodavati. U tajnosti, u dosluhu sa našim vlastima, sve je utanačeno i kad su došli radnici da kopaju i razvaljuju džamijske temelje, probudili su se naši ljudi i obavljajući teravih-namaze na ledini spriječili gradnju. Bilo je to novo poniženje. Klanjajući na goloj džamijskoj ledini naši ljudi su se u svom gradu borili protiv slovenačkog objekta kao da su u Ljubljani.
Borili su se u nevjerovatno ponižavajućim uvjetima, istim u kojima desetinama godina trpe poniženja pokušavajući izboriti dozvolu za gradnju džamije u Ljubljani, bez ikakva uspjeha.
Slučaj Skenderija
Na mjestu gdje je danas Skenderija i Dom mladih, pa sve do Higijenskog zavoda, dva Skenderpašića podigla su svoj vakuf. To su bila dva izuzetna čovjeka, intelektualca, pjesnika, humaniste i dobrotvora. Nijedan grad na svijetu, da je imao takve ljude, ne bi ih zaboravio nego slavio do neba. Mi smo dozvolili da barbari unište, dio po dio, brojne objekte zajedničkog našeg doba, koji su bili dio tog vakufa: džamiju, tekiju, mekteb, mlinove, dućane.
Uništavanje džamije, koja je bila prva potkupolna džamija Sarajeva je slučaj za priču. Prvo je neki «inžinjer» iz Beograda dao skinuti olovni pokrov sa kupole. Tako su bile pokrivene sve kupole u cijelom Osmanskom carstvu. Objašnjenje je bilo odvratno licemjerno. Tobože je to težak pokrov i treba ga zamijeniti lakšim. Bilo je to pljuvanje u lice briljantnim graditeljima Bosne, ali mi smo samo obrisali tu hrakotinu sa naših lica. Ogoljelu kupolu su snjegovi i kiše uništili. Preostalu munaru srušili su nakon džamije. Nedavno smo saznali da je cijela Skenderija i Dom mladih bespravno izgrađen objekat, dakle bez dozvole. Osim što je na otetoj vakufskoj zemlji, na temeljima srušene džamije. Za ovaj objekat nikad nije ni izdata građevinska dozvola jer siledžijama na čelu sa Brankom Mikulićem to nije ni trebalo. Sada nova vlast vodi akciju legalizacije ovog bezakonja, a usput će opljačkati i ono malo preostale zemlje vakufa Skenderpašića. I ime dato dvorani «Mirza Delibašić» je uvreda za ovog divnog mladog sportistu. Zašto oteto dati nedužnom momku?
Strašna pouka
Ovo stogodišnje rušenje džamija u miru, uz obavezna poniženja na vlastitom pragu od strane uljeza, ovo bi opomenulo svakog. Svaki narod zaključio bi samo na osnovu ovoga šta mu se sprema. Mi nismo. Mi smo spavali dubokim snom u samoobmanama. Probudili su nas topovi. Da li smo išta naučili i nakon ovolikih stradanja u periodu 1992. – 1995.? Ove poslijeratne antidžamijske histerije pokazuju da, izgleda, nemamo ni namjeru učiti. Užas je utoliko veći što ove poratne antidžamijske histerije organiziraju i vode «naši» ljudi, angažirani ko zna od koga.
