Jednako kao i Republika Italija, čije Ministarstvo za kulturna dobra i kulturne aktivnosti nastoji šibenske tvrđave upisati na listu UNESCO-ve kulturne baštine kao dio mletačkog sustava obrane, i Republika Turska je zainteresirana za ovdašnje spomenike kulturne baštine iz istog, mletačko-osmanskog razdoblja. No, za razliku od Talijana u Šibeniku, Turci u Drnišu nisu naišli na razumijevanje.
Drniš su pred desetak dana, naime, posjetili predstavnici TIKA-e – Turske agencije za suradnju i koordinaciju, koja se, među ostalim, bavi pomaganjem u ostvarivanju projekata obnove arhitektonskih djela osmanskog naslijeđa. U tom gradu postoji sačuvan najzapadniji minaret u Europi i jedini u Dalmaciji koji je ostao nakon mletačkog osvajanja i razaranja turske ostavštine. Drniš je bio pod turskom vlašću od 1522. do 1683. godine, a 1715. propao je njihov posljednji pokušaj da ga ponovno zauzmu.
U to vrijeme je imao između 200 i 300 domaćinstava, status kasabe (varoši) i bio je središte nahije ili sudske ispostave u kojoj se nalazio naib (zamjenik kadije odnosno šef sudske ispostave) koji je bio podređen kadiji u Skradinu. Tu su bile utvrde, mostovi, grad je bio opskrbljen tekućom vodom s Promine, a imao je pet džamija i sahat kulu. Sve je to, međutim, dao porušiti mletački zapovjednik Leonardo Foscolo, pa je od turske ostavštine u ovom gradu ostao samo spomenuti minaret i jedna džamija, ona Halil-hodžina, koja je izbjegla sudbinu ostalih jer ju je Halil darovao visovačkim franjevcima, te je pretvorena u crkvu sv. Ante.
O razgovorima za obnovu minareta i džamije upitali smo gradonačelnika Drniša Josipa Begonju.
– Uz delegaciju TIKA-e tu je bio i predstavnik Veleposlanstva Republike Turske. Među ostalim, zanimala ih je povijest Osmanlija na ovom području i njihova materijalna ostavština. Iznijeli su prijedlog rekonstrukcije sačuvanog minareta u njegovom izvornom obliku, ali naš je odgovor bio ne, a vezano za Halil-hodžinu džamiju uputili smo ih na crkvene vlasti. Bio je to kratak sastanak, od nekih 20-ak minuta, jer su oni bili na proputovanju i obilasku spomenika iz turskog doba prema Vrani i tamošnjem Maškovića hanu – rekao nam je gradonačelnik Begonja.
U tako kratkom sastanku Turci iz TIKA-e i gradonačelnik Begonja nisu dublje analizirali mogućnosti obnove osmanske baštine u Drnišu, te je sve ostalo na tome da se minaret u obliku kakav je sada sasvim dobro uklapa u spomeničku baštinu grada.
U razgovore su bili uključeni i predstavnici Muzeja Grada Drniša.
– Minaret je nakon potresa 80-ih godina obnovljen i stabiliziran. Iako betonski plašt u koji je presvučena unutrašnjost minareta možda nije najsretnije rješenje, on ispunjava svoju funkciju. Zahvat uklanjanja tog betona je vrlo delikatan i koštao bi puno. Ovakav kakav je sada, minaret je kozerviran i nije ugrožen – rekao nam je Davor Gaurina iz drniškog muzeja.
Osim što je konzerviran betonom, minaret se nalazi na turističkim kartama i označen je dvojezičnom tablom. Njegova eventualna obnova u izvornom obliku, kakvu predlažu Turci, zahtjevala bi prethodno opsežno konzervatorsko istraživanje i donošenje teške odluke. Naime, u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Šibeniku raspolažu tek dokumentacijom zatečenog stanja, dok bi se informacije o izvornom izgledu minareta eventualno mogli pronaći u arhivima u Turskoj.
No, minaret i Halil Hodžina džamija nisu jedini materijalni ostaci osmanske vladavine u Drnišu. Sačuvan je ostao i sat sa porušene sahat kule.
Foscolo je po zauzimanju Drniša sve građevine razrušio, a sve što se moglo ponijeti ukrcao je na zaprege. Prema podacima kojima raspolaže drniški Muzej, u toj je prigodi iz Drniša u Šibenik odnesen je veliki sat sa sahat-kule, koji je ugrađen na 16 metara visoki zvonik crkve sv. Ivana na Maloj Loži.
Turski sat s jednom kazaljkom postao je tako prvi mehanički javni sat u mletačkom Šibeniku.
Turci iz TIKA-e za svog posjeta Drnišu nisu pitali za svoj sat, a ni Drnišani za sada nisu zainteresirani da traže njegov povratak.
